Taman kada sam počeo (naivno) vjerovati da je srpski premijer Vučić izvukao pouke iz grešaka velikosrpske – memorandumske politike, razočarao sam se njegovim ponašanjem i javnim istupima oko dana tragedije u Srebrenici (11. juli). Posebno me je razočarala njegova ponovna najava dolaska u Srebrenicu, ali sad u smislu ekonomske podrške…
Naime, nakon što je na kolektivnoj džennazi žrtvama genocida verbalno i kamenicama napadnut, srpski premijer je po povratku u Beograd održao konferenciju za novinare koju sam u cijelosti poslušao i pogledao. Marljivo sam poslušao i pogledao priloge sa ove konferencije i u svim medijima gdje sam je uspio naknadno naći…
Poruke koje je retoričko – vješti Vučić uputio domaćoj i svjetskoj javnosti ostvarile su nevjerovatan odjek. Do tog dana Srbija je duži period bila u stanju političke defanzive (do nivoa izolacije). Novinarski kazano – bolji trenutak Vučić ni nije mogao izabrati. Oči svijeta su već tri dana bila okrenute ka Balkanu, odnosno Srebrenici.
Osim što je snažno homogenizirao Srbe i srpsku političku scenu, on je u trenutku nadahnutog dvadesetominutnog govora uspio i mene (led – ledenog) postidjeti i dovesti u poziciju da se kritički postavim spram organizatora komemoracije i grupe „galamdžija“ na džennazi.
Nadahnuti, prepatetični, nečitani, naglašeno spontani govor, Vučić je završio „ispruženom“ i „prijateljskom“ rukom Bošnjacima. Ističući spremnost da se „pokloni svakoj žrtvi u proteklom ratu“. I sad zamislite da zbog toga doživi uvrede od verbalno – ostrašćenih Bošnjaka.
https://youtu.be/I1yTebv4XOM
Vučić je (spontano ili ne) pokazao gestu svojstvenu savjesnim svjetskim državnicima. Bošnjački politički vrh, načelnik Srebrenice i Bošnjaci u cjelini, iz okolnosti najvećih masovnih džennaza nakon Drugog svjetskog rata, bili su prisiljeni na izvinjenje, na pravdanje.
Činjenica da iz Vučićevog govora (valjda i novinarski limitiran sa distance) nisam mogao naći zamjerku, ni jedan protuargument, odlučim se radoznao kakav jesam nazvati moju dugogodišnju (studentsku) kolegicu (Z.T.), dopisnicu uglednog dnevnog tabloida u Beogradu. I inače mi pomogne i suprotno (pa i češće) ja njoj kad god postoje nejasnoće o aktualnim događanjima u BiH i Srbiji, pa i široj regiji.
Sasvim sam otvoreno zatražio da mi pomogne u rasvjetljavanju velikodržavničkog Vučićevog govora i uopće obraćanja javnosti na temu Srebrenice i tragedije u njoj.
Ova ugledna komunikologinja mi je prvo pojasnila kako je „velikosrpski koncept promijenio svoje lice“ te da je Vučić eksplicite „jasno i inteligentno umanjio i devalvirao zločine nad Bošnjacima“. Zapravo ih je i konkretno i naknadno pravdao jer su se ti zločini na kraju desili nad „vandalskim“ ispadima sklonim Bošnjacima, a uz to i planetarno – fundamentalistički izvikanim muslimanima.
https://youtu.be/voNqEus1Pqs
Kada mi je na kraju našeg jednosatnog viber – kontakta ukazala na činjenicu da je Vučićev kabinet konferenciju najavio dan prije uz fiksni termin, jasno mi je bilo da je kompletna scenografija pred svjetskom javnošću veoma dobro izrežirana. A Vučić je upravo na novinarskoj konferenciji priznao da je znao šta će se dešavati u Srebrenici…
Priznati moram da me već dugo fascinira ovaj mladi srpski političar (iz Šešeljeve škole) sa svojim spontanim i promišljenim medijskim istupima i još dubokoumnijim pauzama nakon izgovorenih poruka…
https://youtu.be/lAaOtAM3NDw
Moja sumnja u Vučićevu konferencijski – „ispruženu ruku“ nama Bošnjacima danas sa vremenske distance pokazala se opravdanom. Jasno je da je u toj ruci još uvijek kama koju je upravo on ‘92 bodreći zločin nad Bošnjacima skupa sa puškom nosio upravo i u istočnoj Bosni oko Srebrenice…
Bošnjački politički i vjerski vrh pod pritiskom međunarodne javnosti se ogradio od javnih uvreda i vandalskih krikova iz mase na džennazi u Srebrenici. Naravno, s pravom i civilizacijski je to čin spram visokog gosta iz Srbije (Vučića).
Međutim, osnovno je ovdje pitanje gdje je Vučić bio, kako se ponašao i konačno da li se ogradio od krikova desetina hiljada nevinih Bošnjaka iz otvorenih i još neotvorenih jama, stratišta i logora smrti širom BiH.
Na kraju Vučićeva opetovana ključna poruka kako se u Bosni „nije desio genocid“, upravo njega situira u krilo velikosrpske zločinačke aždahe. Upravo tako danas gledam na njegov „povijesni“ govor na dobro pripremljenoj konferenciji za novinare u Beogradu.
Političari dobro znaju slatkorječivu (samo) zavaravajuću retoričku patetiku koristiti u službi mira i mirotvorstva. To uistinu niko bolje i istrajnije ne radi od srbijanskih lidera. Neprevaziđeni verbalni mirotvorac bio je i pokojni Milošević.
U ratu riječ ima težinu oružja i za posljedice takvih riječi se mora odgovarati. Kao što je poricanje tako je i pravdanje masovnih zločina najteži oblik zločina. Tako i u Hagu najveći svjetski pravosudni autoriteti nedvosmisleno kažu…
Integralna verzija Vučićeve ratne i postratne govorancije koju sam pažljivo analizirao u nevjerovatnoj su disproporciji sa stvarnošću. To zapravo svjedoči njegov govornički genij i ništa – ništa drugo. Ovu činjenicu, i od Vučića „napušteni“ a promoćurni Šešelj ističe.
https://youtu.be/yH8KAQxDcMo
A upravo je Vučić u javnosti poznat kao srpski političar koji je u ratu bodrio i vodio Čiča Dražine sljedbenike (četnike). Upravo je Vučić javno, otvoreno iskren kakav jeste izrekao fašistoidnu izjavu kako za „jednog Srbina treba ubiti sto muslimana“. Krvnički – ambiciozni četnici su ga poslušali – čak i prevazišli ubivši ‘95 zbog nekoliko Srba 8 347 Bošnjaka. Malo im bilo uvažiti Vučićeve preporučene omjere 100:1 u Parlamentu Srbije…
Baš tu u „ubijenoj“ Srebrenici se Vučić došao „skrušeno“ pokloniti žrtvama genocida (najtežeg oblika ratnog zločina). Da još jednom mrtve uznemiri, jer zapravo on neskriveno zločin negira i ne priznaje. Ignorira 8372 razloga genocida!
Ispada da je došao u Srebrenicu da se pokloni žrtvama za koje nije siguran kako su i tko ih je ubio. Nije siguran je li to kategorija lakog, teškog, osrednjeg ili zločina – GENOCIDA kako ga je najveći svjetski pravosudni autoritet (HAG) zvanično imenovao.
Pravnici kažu da je šutnja odobravanje. Da je Vučić kao mladi politički lider radikalnog pokreta u ratu 92 – 95 ćutao bio bi odgovoran savješću šutnje mladog intelektualca. Tek kolika je njegova odgovornost kad je otvoreno manipulativno – matematički (100:1) sugerirao opravdanost zločina nad Bošnjacima.
Vučić očito ne prihvata ni trunke moralni račun za teške zločine jer konačno se po njemu ovi nenadoknadivi fizički zločini nad ljudskim bićima nisu ni desili. Njegove poruke o „mirenju“ mrtvih i „žrtava“ svih naroda mora zamijeniti porukama izmirenja živih što se ostvariti može samo istinom i pravdom. Nikako širenjem neistina i negiranjem genocida.
Žrtva može oprostiti – miriti se, vremenom i zaboraviti, ali kakve to može posljedice imati na dželata koji zločin ni ne priznaje?
Dokaz da zagovara mir među narodima na Balkanu ovaj recentni Šešeljevac bi najlakše dokazao da je osudio sa slične konferencije za novinare rehabilitaciju četništva i Draže Mihailovića. Upravo je to bio istorijski trenutak kad je on mogao nepodnošljivu stvarnost kontinuiteta velikosrpskih zločina nad Bošnjacima javno osuditi. Dižući đenerala Dražu na pijadestal srpskih istorijskih velikana i paćenika, srpska sudska uz podršku političke vlasti jasno poručuje da im je draži Draža od poruka istine, pravde i mirenja koje sa konferencijskih govornica odašilju.
Nakon što je Vrhovni sud u Srbiji oslobodio Dražu odgovornosti za zločine Drugog svjetskog rata sljedbenici njegovog Ravnogorskog pokreta danima su slavili ulicama Beograda. Sad njegovi ponosni potomci i rodbina traže da im se plati odšteta… Od potomaka i tada ubijenih Bošnjaka… Ko kaže da u sličnoj situaciji za pedeset a možda i brže (godina) neće biti potomci ubijenih Srebreničana.
Srpska intelektualna elita oko Akademije SANU traži da mu se slično Titovoj izgradi kuća cvijeća… Širom Srbije ulice, škole, trgovi, mostovi, parkovi mijenjaju nazive u toponime Draže i njegovih visokih oficira (vojvoda). Draža bi mogao dobiti i najveći spomenik na Balkanu. Samo je Mladić „zaslužio“ veći sa bilansom (8372) u nekoliko dana. To je ipak rekordno… Naravno, kasnije će oni i njega rehabilitirati i nacionalnim junakom proglasiti, ili već jesu…
A možda je utemeljitelj i kreator velikosrpske politike Dobrica Ćosić bio u pravu kad je svijetu obznanio da je: „Laž u istoriji spasila srpski narod“… Ili nije… Ćosićevska postratna doktrina po kojoj se „Od velike Srbije nikad ne smije odustati“ i kako se na sve načine „mora ostvariti ono što nije dostignuto ratom“ upravo se u BiH provodi u miru.
Negiranje genocida, negiranje bosanskog jezika kao temelja državnosti, negiranje nacionalnih i ljudskih prava u RS-u, najbolje svjedoči upitanost jesmo li mi Bošnjaci i Hrvati svoji na svome. Ako, što oni kažu, nismo narod (Bošnjaci), nemamo jezik, državu nam svakako negiraju, tada smo mi po njima NIŠTA i NIKO. Opet nas otpisuju i negiraju kao i ‘92 kad je Karadžić u Parlamentu BiH najavio da će u BiH „muslimani nestati“.
Šta nam to onda opet spremaju???
Ne držim do Dodikovih verbalnih dnevnopolitičkih referendumskih kerefeki ali držim do činjenice da ga Vučić nije upozorio da je BiH suverena država i Bošnjaci u njoj suveren narod. Neumorni vikar Šešeljeve političke filozofije mora danas nedvosmisleno poručiti Dodiku da nema referenduma, nema „otcijepljenja“, i konačno da se u BiH desio genocid, a istina je na kraju jedini način da sa Bošnjacima gradi mir i zajedničku budućnost. Ili je Vučić zapravo „vuk u janjećoj koži“?
P.S. Poštovani čitaoci, iako sam najavio kako će moje kolumne izlaziti petnaestodnevno ipak me aktualnost dnevnopolitičkih događanja tjera i na češća oglašavanja. Mahatma Gandhi je jedan od najvećih svjetskih lidera – mirotvoraca prošlog stoljeća. Takvim se danas želi predstaviti i naš istočno – liderski susjed Vučić. Imao sam obavezu zbog žrtava genocida i nesumnjivog kontinuiteta zločina nad Bošnjacima razobličiti ovo lažno lice humaniste i dobrotvora iz Srbije…
Asim Kamber
