Helena – Trojanski konj
Kada pokušam iznaći neki racionalan razlog za sve ovo što naša fejzbuk – spisateljica Sanda radi, ja ga zapravo ne mogu još uvijek otkriti, ali sam blizu… Moram priznati da njena obrana na preko pedeset straničnih objava, a da još uvijek ništa nisam ja protiv nje objavio (osim usput), zapravo svjedoči njenu potrebu za pažnjom. Svakako i nesigurnost u ono što piše.
Sve što ona, i radi i objavljuje, prije svega je nevjerovatno konfuzno i neuvjerljivo, čak nije ni na razini ozbiljnog trača… Ona se predstavlja lažnim borcem s vjetrenjačama jer „vjetrenjača“ (druge strane) zapravo i nema.
Ona sebi nazorzora protivnike stvara igrajući na kartu žrtve jer smo mi iz SDA (i mladi i stari – svi) protiv nje. Jedino od nje do riječi ne možemo doći… Zapravo se niko od prozvanih ni po kom osnovu oglasio nije, a ona trača li trača…
Da se Super Amir povremeno blogovski ne obrati jasnim sintaksičkim dokazima njenih neistina, ona bi potpuno bila sama. Zbog toga njene objave više nemaju ni trunke uvjerljivosti. Niti se više čitaju, jer jednostavno nisu ni ozbiljne…
Iz kolegijalnih razloga spram mog blogovskog konkurenta (Amira), molim ga javno da Sandu više ne demantira i javno ne dokazuje njene laži… Jer naši građani imaju o njoj već izgrađen sud… Nije više potrebno, sad već svi znaju da je to stvar njenog karaktera. Ni svjedoci, ni dokazi, ni materijalni artefakti takvim karakterima ništa ne znače.
Na svakodnevne izljeve primitivne komunikacijske arogancije po pravilu se nikada ne odgovara samo istinom… Istina jeste važna ali u dijalektici komunikologije ima i drugih načina… Avaz je sve objave (negativističke) protiv mene zaustavio već davno…
Tjerajući nekakav iracionalni inat (meni neshvatljiv), njeni javni istupi gube na dignitetu svakodnevno… To je i bio razlog zbog čega sam nakon moje prve dobronamjerne objave privremeno odustao da joj pišem. Jednostavno, sasvim je bilo dovoljno protiv nje ono što je ona sama objavljivala…
Iz rakursa satiričnih osvrta koje sam joj najavio i posvetio, ovdje se ne može reći da njeni zapisi nisu donijeli jedno novo ozračje na našoj društvenoj sceni. Prvo što je sva javnost mogla zaključiti da je njena hobističko – humanitarna ljubav prema životinjama zapravo lažna. Onaj tko istinski voli životinje (pse), taj nikada neće javno izražavati mržnju prema ljudima. Drugo, ko može vjerovati nekome ko svakodnevno laže?
Iz svega ovog što Sanda piše i govori, a pogotovo što radi ja sam konačno shvatio zašto cuke iz Sandinog azila bježe glavom bez obzira u Mrkvin i Dževdin… Kad ovako „pazi“ i kvalificira insane, jasno je onda kako sa njom prolazi najbolji čovjekov prijatelj…
Bjesomučno – svakodnevna uvredljiva retorika sa dozom trača i laži nikome u javnoj komunikaciji dobra donijela nije. Pogotovo laž u kojoj su slično Sandinim „kratke noge“…
Davno ih je razobličio Kurbeg koji je o njoj svjedočio barem 20 materijalnih dokaza laži a ja ću za početak samo jednu.
U nedavnom komentaru (odgovoru) ispod moje kolumne, gdje pominje Midhu Dedića ona kaže kako ga je: „upoznala prije tri dana“ (Midhu), a preko dva mjeseca prije je vodila prepisku sa dopisnikom Avaza sa ciljem objave teksta u ovom dnevnom listu o „Oazi mira“.
Ona i Midho najbolje znaju razloge zašto se prikriva njihova međusobna suradnja, a činjenica da joj proteklih dana upravo Midho servira postove i komentare nešto drugo govori… O tome zbog rodice pričati neću…
Kad vas neko u javnoj komunikaciji neuljudno i neargumentirano napada, kad se od teme odmakinje (luta), to je najbolji znak da gubi kompas. Takvima onda preostaje samo nekontrolirano vrijeđanje i bujice gluposti i lupetanja.
Pamet pisanja i elokvencije se ne mjeri fizičkim izgledom, punđama, golišavim pin – up prilozima, nego isključivo i jedino riječima. Javno pisanje, ozbiljno i dobronamjerno, puno je više od pukog nizanja uvreda. Jer ona je meni, između ostalog napisala kako sam: „bezmudi vrisak“, „ograničen“, „destruktivan um“, „diktator“, „bijedna hijena“, „bez karaktera“, „nepismeno smeće“…
Cijeneći snagu prepiske sa našom Sandom, bez ikakve namjere potcijenjivanja, ja je gledam kao djevojčicu – prvačića kojoj je neko stavio crvenu maramu oko vrata a ona sva važna zbog marame već misli da je „Akademik“ (lažljivi i narcisoidni)…
Njenu potpunu izgubljenost u vremenu i prostoru najbolje svjedoči hiperprodukcija fejzbuk – reakcija koje ona povremeno i po pet – šest puta dnevno objavljuje. Na moju najavu da ću joj nešto napisati ona je odgovorila i prije same objave moje kolumne „Super Amir i Sanda“, gdje sam je veoma kratko i dobronamjerno upozorio na neprimjerenost onoga što čini…
Čak sam zamolio Mustafu da njenom ocu ukaže na sve ono što njegova kći radi u Sanskom Mostu… Tata ju je podržao… Drago mi je danas što sam sve učinio da preduprijedim ono što će se neminovno desiti… A desit će se i to…
Na kraju vam želim reći i to kako je ona za mene napisala da sam joj „pomogao oko kontingenta za cuke na granici“, „da mene jedino cijeni“ i „da će za mene glasati“, itd., idt…
Činjenica da sam se zainteresirao za Sandine „čudne“ aktivnosti nije vezana za njene facebook – objave koje su od prije mjesec dana, nego puno – puno prije…
Zapravo sam prateći i analizirajući audio – zapise njenih razgovora iz prošle godine zapazio činjenicu da se ime Mirza, a kasnije i moje ime u još „čudnijim“ kontekstima pominje…
Imati danas informacije i pratiti sve ono što se dešava na javnoj sceni ozbiljna je pretpostavka političkog trajanja. Nikada ništa nisam htio potcijenjivati i sve sam analizirao i provjeravao… Zbog toga sam valjda i opstao…
A onda zapravo shvatim koji njoj Mirza daje atribucije sreće, lavice, kraljice. Zapravo je riječ o Mirzi – Refkinom…
Kome ću također posvetiti ciklus kolumni skupa sa Seferom K. Golubovićem…
Organizirati medijsko – virtualne miniudare preko trojanske „kobile“ i šankovske urbane facebook – gerile protiv mene i moje porodice, životna je greška klana Kurbegovića… Osjetit će to, veoma brzo…
LIČNOST DANA (doubleidiot) – SENUDIN SAFIĆ
Ovaj privatni propagandista (skupa sa Cucom) predstavlja svojevrsni infantilni profil „uslužnog“ novinara – „limara“ ili „stolara“ koji, šta god da ja objavim pokušavaju devalvirati. A javno tvrde, i on i Cuco, kako moje blogove „ne čitaju“… Pa kako ih onda komentiraju ako kažu da uopće ne čitaju ni „režimski“ portal inmedia.ba ni ono što ja pišem.
Iako sam orijentiran na ozbiljno promatranje i definiranje lokalne arene, što god da Safić radi, piše, govori, na granici je satire i ironije… Nema tog novinarskog priloga ili javnog nastupa kojeg on nije kadar pretvoriti u javnu karikaturu… Možda mu je antologijski nastup na Dražinoj N1 – (Snežana Mitrović), na kojoj je izrekao provalu o svjetlu koje neće imati ko da „ugasi“ u našem lijepom i dobro osvijetljenom gradu. To je njegova i ovih Dražinih neostvarena želja…
On je bio siguran kako će propagandno profitirati na senzaciji javnog priznanja kako je „nepismen i glup“… To nam uopće nije morao reći i ko to već ne zna.
Ko mu danas iz ove perspektive može ne povjerovati… Mislim da u ovu njegovu sentimentalnu izjavu više niko ni ne sumnja. Bacanjem i utrkivanjem za javnim i studijskim mikrofonom Safić se mislio promovirati javnim tribunom, humanitarcem i groteskom studijskog mahača rukama koji po gestikulacijama najviše podsjeća na Woodyja Allena.
Intimistička solidarizacija sa našim načelnikom koga smo mi po Safiću žrtvovali „Kurbanom“, samo je jedan u nizu inspirativno – verbalnih bisera kojim nas on povremeno oraspoloži do suza (smijeha)…
Odmah je poslije te sjednice pravio prilog za NTV (Macola) – 101 o načelniku koji u bolnici progoni „Sirijce“, pa o izmišljenoj manipulaciji računima u istoj toj bolnici…
Pa je onda sastavljao tekst transparenta javnog zahtjeva za načelnikovu ostavku, pa skupljao i potpise sa skromnim rezultatskim brojem.
Pa ga danas načelnika „uplakano“ štiti od moje „sačme“… Itd… Itd…
Pa je onda sastavljao krivičnu prijavu protiv našeg Ljiljana Zlatnog.
Pa se onda izvinjavao i pravdao kako je to Cuco koga on ne poznaje, i sastavljao i potpisivao…
On zapravo svoj populizam gradi na tome što se meni javno obraća da me korigira, ispravlja, demantira, proizvodeći sebe estetskim i etičkim korektorom i uzorom našeg grada… On kao mene educira i poučava semantici, ortoepiji, morfologiji, leksici, ahahahah…
On zapravo uporno kontaminira mržnju u našoj mirnoj čaršiji dobrih i primjerenih Sanjana… A ta ga mržnja zasljepljuje i čini glupljim i od Cuce… A to je baš zahtjevno („Glup – Gluplji“).
Veliku pamet odavao ne bi ni kad bi ćutao sa izgrađenim profilom javne hodajuće – pingvin – karikature… Jednostavno me nasmijava…
Pa molim ovdje i njega da nastavi slično Sandi… Weiter so!
Nastavlja se…
P.S. Poštovani čitaoci, već sam vas iz preventivnih razloga upozorio o promjeni termina objave (roditeljska pažnja). FARMA III, ide naravno u petak ali nešto kasnije. Molim direktore osnovnih i srednjih škola da upozore našu mladež na suzdržanost od virtualnih izleta i surfanja u petak. I druge moje sugrađane dobronamjerno upozoravam da uopće ne čitaju moje naredne kolumne, posebno one sa kardiološkim problemima.
Ko preživi, pričat će…
Asim Kamber
