Branko Ćopić

Kada sam bio prvačić, sedmogodišnjak, osmogodišnjak, desetogodišnjak mislio sam da je čovjeku jedina zanimacija nogomet i da se ljudi (ako su ozbiljni) ničim drugim ne trebaju baviti. Jer na kraju od nogometa ništa ozbiljnije ni nema. Pratio sam derbije bivše Juge na radiju, kolektivno nas deset – dvadeset istovremeno slušamo dok nije prvi tv – aparat došao u naše Pobriježje. A prvi ga je kupio Vehid Zulić.

Za gledanje utakmice u dvorišnoj kafana – kuhinji smo plaćali 2 banke (bivše Jugo – valute). Onaj ko nije imao pare morao je unaprijed kod (Vehida) u polju odraditi dnevnicu – kupiti sijeno, brati kuruze ili šta ti odredi pionir – kapitalizma u našem džematu Vehid da mu odradiš…

On televizor nije palio do utakmice da ne troši struju, ali nas to nije ometalo da sjednemo ispred ugašene katodne cijevi i satima u nju buljimo čekajući da je Vehid upali sa jednim od dva cijela prsta na desnoj ruci. Sjećam se kad mu damo dvobanku a on je sa ona dva prsta vješto prevrće da mu neko ne podvali kakav drugi fiskalni (falsifikat) apoen…

Znali smo satima raspravljati o tome ko bolje dribla – Džajić ili Rora, ko bolje glavom udara Vaha ili Musemić, ko je bolja polutka Karasi ili Slišković, i tako u nedogled. Čoporativna gledanja i uživljavanja u utakmicu i prije početka su izazivala zagrijanu atmosferu.

Stariji su se bome znali i nalokati brlje – šljive, Nektar piva – banjalučkog, jeftinog konjaka – Zvečevo, do stanja kolektivnih zvekana. Nisam tada shvatao kakve veze ima lokanje (alkohol) i nogomet. Moram ovdje zapaziti prenaglašenost emocija prema opojnim napitcima, danas je prioritet na „travi“… Tradicionalne džepne pljoske kao želučani stimulans nisu više hit… Sad se SMS-om naručuje šut (Mirza)…

Sjećam se pripitog a dragog mi Remze – Hađalte, oca Kasima, tetka Reufa, Seme, Fadila, ljubitelja šljive iz Omića, Zulića, Mulalića, Jakupovića, kad se pripiti po podu prostru, a mi ih naglo probudimo, kad padne gol mi graknemo…

Znao je Hamid Cerić sa komšijama Halkićima iz Zdene svratiti, Okčići sa Demiševaca i Mile kupusar sa Podlužanima. Sve nam uglavnom potaman bilo…

Sjećam se mirisa naših poderanih čarapa, perlonskih šlafa ili zimskih priglavaka… Da Bog sačuva… Sutradan bi svi pred „Front“ na mali teren… Lomba svoje Muhića – skaute dovede, Dragan – Kega svoje, Fera svoje iz Mahale – kamikaze na čelu sa Bejdom… Nina (Jakupović) i Muća (Ferhatović) oko Vehaba sa svojim nogometno – radikalnim čaršijskim  predratnim socijalističkim „vehabistima“… Uglavnom smo igrali do iznemoglosti, najteže nam je padala noć… I tako iz dana u dan, iz godine u godinu.

Sve do srednje škole sam mislio da su nogomet i nogometaši jedini smisao života, da je sve drugo manje važno, da je čak i glupo…

A onda sam u srednjoj školi počeo otkrivati jedan potpuno novi, za mene iznenađujuće u kasnijoj fazi još interesantniji svijet i od nogometa. Zove se književnost.

Pa se ponovo vratio u osnovno – školsku lektiru, pa čitao pisce rata i partizanskih brobi protiv „Švaba“. Pa Western – epopeju o Winnetou i Karla Maya, pa se vratio do Antike, pa Meša, Krleža, Davičo, pa onda zakačim Kišovu „Grobnicu za Borisa Davidovića“, pa nakon nje sve njegove novele i romane iščitam, pa onda odem u HNK-a, pa Kerempuh, pa  Dostojevski, pa onda ljeto za ljetom (slobodne studentske dane) kao noćni čuvar provodim čitajući i ništa, ništa drugo…

Nogomet sam potpuno ispustio kao fokus svoga životnog i egzistencijalnog opredjeljenja, kao da nikad ni postojao nije. Pa u društvu književnika Hrvatske, još kao student književnosti osamdesetih godina odem na književno veče Jugoslavenske književne elite. U prvom redu Gotovac Vlado, Tomislav Ladan, Bećković Matija, Dobrica Ćosić, Branko Maleš i drugi iz srpsko – hrvatske elite. U drugom Slovenci, Crnogorci i Bosanci… Među njima naši Sarajlić i Ćopić… Svi su ponešto pročitali iz svog književnog opusa. Novelisti kraću novelu, pjesnici kraću pjesmu… Išlo se redom po republikama, naši opet među zadnjima…

I onda je izašao Ćopić (Branko). Milivoj Slaviček ga kao domaćin nije predstavljao, svima poznat… Vedar i ozbiljan istovremeno, pogrbljen a čvrst i odlučan, to majsko zagrebačko književno predvečerje i najodlučniji…

ćopić

„Večeras sam vam odlučio pročitati pjesmu koju sam posvetio majci Sofiji Ličanki, koja me je rodila i drugoj mojoj majci koja me je stvorila književnikom – a Bosna se zove…“, kratko se Branko predstavio… Njegove ove riječi o biološkoj majci i majci zemlji nikada zaboravio nisam…

O zemlji prepunoj čari, šuma i bljeska vode iz prve strofe pa kraće stanke, uzbuđenosti ili staračke ljubavi u prvom stihu, druge strofe o „Dubokim gorama koje svečano ćute“… Jednostavno ću vas prepustit pjesmi koja je izazvala muk u sali prepunoj literarne – Jugo kreme i kasnijih velikonacionalnih elita…

pjesma

Pa sam se nakon ove književne večeri još više i intenzivnije posvetio knjizi i književnosti i uopće društvenim naukama. Neke su moje kolege – parnjaci nastavili gledati utakmice, raspravljati o sportskim – nogometnim zvijezdama sve do danas. Ko bolje dribla ili ko više golova može dati Mesi – Ronaldo – Ibrahimović ili naš Džeko. Međutim, osnovna vrijednost više nije u golovima nego u apanažama. Najbolji je onaj koji potpiše najveći (financijski) menadžerski ugovor. Posebno je dobar ako vlasniku kluba ili glavnom menadžeru (Mamiću) – posredniku donese veću zaradu. Da ne govorim o zaradama namještenih utakmica…

Istina je da nogomet i sport uopće odgaja i jača svakog onog ko se njime bavi, ali vam ništa korisnije i nadgradnjom svake vrste ne može biti od traženja znanja i bogatstva u knjizi. O kome mi je nana Saide (Modranka) pričati znala…

E zahvaljujući naninim savjetima i piscu – Bosancu – Krajišniku Branku Ćopiću najvećem u bivšoj Jugi, počeo i ja, skromnih mogućnosti pisati i zapisivati. U prosjeku dvije do tri stranice dnevno, a bogami nekad i dvadeset. Jednostavno me ponese… A kad god se zasitim ja se vratim Ćopićevoj „Bašči sljezove boje“, „Orlovima koji rano lete“ pa i „Ježevoj kućici“ koja me i danas nadahnjuje dok je mojim unukama – pametnicama čitam.

ježeva kućica

Nije Brankova alegorijska „Ježeva kućica“ slučajno najprevođenije i najčitanije lirsko djelo u bivšoj državi… Ne postoji pandan u svjetskoj literaturi (lirici) nevjerovatno zavičajne i metaforičke ljubavi, kao što je to Brankova ljubav prema flori i fauni rodnog Grmeča, prema ljepotama Krajine, Bosne… To je knjiga o patriotizmu, o junaštvu i pravu slabijeg da brani svoj kućni prag, svoje ognjište, svoju domovinu… A Ćopić ju je nedvosmisleno Bosnom zvao…

Naravno da čitam i Dizdara, Selimovića, u zadnje vrijeme i lokalnog Amira Talića, nekad se i Skenderu vratim… Ali se Branku uvijek vraćam, uzor mi i po karakterističnoj Krležinoj i Danila Kiša ironiji… Nikada Branka nije napuštao smisao za rafinirani ljudski humor. Svaku je situaciju obilježavao dozom parodije. I najteže životne okolnosti i stanja tretirao je kao vic…

Spontana autoironija na javnim mjestima bila je sastavni dio njegove genijalnosti. Jedini je pisac od mnogih koje sam iščitavao, koji je poruke o svijetu i odnosima ljudi u njemu interpretirao kao dosjetke… Priznajem da sam najveći dio onog što sam spoznao i naučio o životu, književnosti i umjetnosti (poeziji) naučio od Branka… Od Krajišnika Branka Ćopića iz Hašana kod Bosanske Krupe, najvećeg i najduhovitijeg Bosanca čije sam knjige čitao i vazda, vazda im se vraćam… Od Ćopića – Bosanca koji bi prvog januara (da je živ) slavio svoj 101 rođendan…

A onda, vraćajući se vrijednostima Sofokla, Dantea, Petrarke, Šekspira, Bodlera,  Dostojevskog, Prusta, Tolstoja i mnogih drugih svjetskih klasika, i sam se zapitam jesmo li mi danas iz faze kolektivno – pasioniranih nogometaša ušli u dob kolektivnih facebook – književnika…

Da Rezak Hukanović, kao tobožnji „književnik“ može razumjeti iz aspekta književne femenologije kakva je vrijednost onoga što piše i stvara kao literarni „žurnalist“ – vratio bi se izvornoj struci (limarija), društveno bi korisniji i zapaženiji bio.

Ili Zilhad Ključanin koji je književnički i žurnalistički isprovaljivao i više od Rezaka i „101 – Rezakijada“… Zilhad da je imalo književno – kritički svjestan, vratio bi se uzgoju bijelih masirača u prelijepoj – Trnovi uz Sanu…

Da ne govorim o jatu literarno – žurnalističkih facebook – jegulja (Safiću, Cuci, Midhi, Sandi, Majoru, Edi Š., Rami) koji su sebi umislili kako su u kategoriji spisateljskih genija… Jednostavno ih niko u suprotno ubijediti ne može…

To nije ko u nogometu, kad si na ljestvici zadnji – ispadaš. Ne, ovdje je kriterij lajkanje, vrijeđanje i laganje… Što više lajkova bolji si, čak i kakvu internet – književnu nagradu očekuješ ako deset prođeš… A ne ispadaš nikada… Lagati do mile volje možeš…

Naše se facebook – prozno stvaralaštvo i definitivno u fenomene internetskih barbarogenija pretvorilo… Nekultura i neukus postaje pravilo ovog anticivilizacijskog pokreta…

Naš Cuco, vođa lokalnog „književnog“ plamena koji se tobože „povukao“, sad u intimi svoga doma skupa sa „kreativnim“ Safićem i scenaristom Midhom Dedićem, sklapa stripove („Sanski nadrealizam“), misleći kako sam mu povjerovao o „povlačenju“… Njegov će šok biti kad mu objavim ono što sam mu namijenio – dokumentirano a književnički… Tad će se uistinu povući, bez riječi – povući… Bez riječi…

 

P.S. Nakon što uspjeli nisu nasilno smijeniti SDA – vlast. Nakon što im nije uspjela priča o „kriminalcima“ iz SDA. Nakon što im je propala i priča o „teroristima“ iz SDA, nakon što su njihove javno proglašavane „istine“ o nama javno poražene i razobličene, nakon što smo poslije njihovih na stotine najava „hapšenja“, mi još više napredovali i jačali, oni se odlučuju na korak očajnika. Da karikiraju „nadrealistički“ svakog onog ko je društveno angažiran i na bilo koji način doprinosi našoj društvenoj zajednici… Da vrijeđaju dostojanstvo i odnose među nama Sanjanima dehumaniziraju do krajnjih ljudskih i etičnih granica…

Na taj način naši „istinoljubci“ iz UGSM-a i kriminogeni političari, dileri i tajkuni u pozadini, definitivno propagiraju ispravnost misionara „laži i mira“ u našem gradu (Karadžića i Mladića)…

Jer stvarati književnički istinito, po svim konvencijama pisane riječi – znači zapravo propagirati istinu i dobro među ljudima, što je naš Branko činio cijeli svoj stvaralački vijek…

Nek vam je čestit Božić poštovani naši sugrađani – Katolici…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *