BOSANSKI JEZIK (II)

UVOD

Bosanski jezik, kao što je hrvatski i srpski, pripada slavenskoj skupini indoevrospkih jezika. Sigurno je da su se ova sva tri jezika formirala u zasebnim društvenim okolnostima, te kulturnim utjecajima, koji su bitno odredile procese standardizacije svakog od njih.

Kroz cjelokupnu povijest bosanski jezik je bio zajednički svim stanovnicima Bosne i Hercegovine, sa različitim štokavskim varijantama. Današnja situacija je bitno drugačija. Bosna i Hercegovina je složena država sastavljena od entiteta i kantona. Njezin politički ambijent razlogom je da je i na lingvističkom planu situacija veoma kompleksna. Jedna je država. Dva entiteta. Tri su naroda. Tri jezika i dva pisma.

Počeci pismenosti na našim prostorima vežu se za pisane spomenike koji su imali religiozni karakter. To su u prvom redu misali, brevijari, psaltiri i evanđelistari. Staroslavenski jezik i pismo glagoljica jedinstveni su za većinu slavenskih naroda. Jedanaesto i dvanaesto stoljeće karakterizira transformacija staroslavenskog jezika na redakcije i recenzije. Na hrvatskom tlu preovladava čakavska recenzija pisana glagoljicom, a u srpsku dijelu umjesto staroslavenskog sve se više očituje srpska redakcija tog jezika i ćirilično pismo.

Na prostorima srednjovjekovne Bosne od 10. stoljeća nastaju pisani rukopisi „… koji spadaju među najstarije i najvažnije glagoljske spomenike. „Povelja Kulina bana s kraja 12. stoljeća, najstariji je spomenik svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku u južnoslavenskim zemljama“ (Mak Dizdar). Pisana je ćirilicom (bosančicom), koja ja sve više potiskivala iz upotrebe glagoljicu. Ova povelja ima višestruka značenja za cjelokupnu historiju Bosne.

Sa povijesno – lingvističkog aspekta:

– ova povelja je svjedočanstvo autohtonosti bosanskoga jezika i njegove naporedne tradicije sa svim ostalim slavenskim jezicima od najranijih početaka pismenosti,

– ona je dokaz jedinstvenosti razvojnih tokova narodnog i književnog jezika,

– ona svjedoči o ćirilici kao autentičnoj bosanskoj grafiji (bosančici), koja u odnosu na ostala bosansko – hercegovačka pisma (glagoljica, arabica, latinica) najduže bilježi svoje trajanje (do današnjih dana).

Sa povijesno – sociološkog aspekta:

– ova povelja ima karakter diplomatske (međudržavne) korespondencije,

– ona istovremeno upozorava na političku autonomnost srednjovjekovne Bosne,

– naglašava demokratičnost bosanskih vladara u odnosima sa njenim susjedima,

– ističe i kulturološko – komunikacijsku komponentu, značajnog obilježja njenih državljana od kojih i zavisi realizacija poveljinih postavki.

Period od 13. do 15. stoljeća na balkanske prostore donosi definitivan raskol istočne i zapadne crkve, što na našim prostorima implicira daljnju polarizaciju hrvatskih i srpskih kretanja u razvoju jezika. Hrvatska politički a time i kulturološki postaje interesno područje Zapada (prvenstveni utjecaj romanske kulture). Srbija sve snažnije pada pod utjecaj Bizanta, što znači kulturološke veze sa Rusijom. Hrvatski jezik pod snažnim je utjecajem latinskog, a srpski je zadržao oblike starog crkvenoslavenskog jezika sve do kraja 18. stoljeća.

Na prostoru Bosne i Hercegovine upravo u ovom periodu su nastali maestralni poetski natpisi na stećcima bogumila. Pisani su ćirilicom bosanskog tipa (bosančicom), veoma jednostavni, razumljivi, iskreno i toplo poetski uobličeni, na narodnom jeziku. Ovi lirski epitafi nisu se jezikom razlikovali od onoga kojim su se služili bosanski kraljevi iz loze Kotromanića i od jezika kojim je govorio narod. Leksičko – semantička analiza povelja Kotromanića, braće Senković i Dabišine povelje u odnosu na epitafe Vlatku Vlađenoviću, Radojici Biliću, Braći Hasanu i Ahmetu Radilović i niz drugih, svjedoče o jedinstvenom jeziku u bogumilskoj Bosni.

Upravo u ovom periodu bosanski jezik se jasno profilirao književno – jezičnim oblikom kakav je i danas u upotrebi. Zbog toga je Mak upozorio da je književni jezik uspostavljen „… u zapadne krajeve (Hrvatsku, op. a.) tek u mnogo kasnije, a u istočne krajeve (Srbiju, op. a.) tek u 19. stoljeću, pobjedom Vuka Karadžića.

Narod Bosne i Hercegovine dobio je dakle davno, najranije od svih, u vječitu baštinu najveći dar koji jedan narod uopće može dobiti – bogati narodni jezik, na kome su stvorene i objavljene najljepše južnoslavenske narodne pjesme… Ovu Makovu konstataciju potvrđuju autori gramatike hrvatskosrpskog jezika Ivan Brabec, Mate Hraste i Sreten Živković. Oni u predgovoru ove gramatike navode: „U prvim pisanim spomenicima Hrvata i Srba književni jezik nije bio jednak narodnom. Hrvati su u početku primili staroslavenski jezik za potrebe crkve, ali su prvi kulturni spomenici svjetovnog karaktera, pisani glagoljicom i ćirilicom (u Bosni), bili napisani narodnim jezikom onoga kraja u kome u nastali.“

U svome Rječniku karakteristične bosanske leksike (predgovor) Alija Isaković ističe: „Za razliku od onoga što se danas podrazumijeva kao srpski književni jezik i hrvatski književni jezik, bosanski jezik je imao najmanje kulturnohistorijskih razdjelnica, meandriranja, unutarnjih opiranja, regionalnoga i stranog uplitanja i najmanju razliku između narodnog i književnog jezika.“

Padom Bosne pod tursku vlast, sredinom 15. stoljeća, na njenom prostoru nastaju književna djela pisana arapskim pismom i narodnim jezikom (alhamijado književnosti), te djela na turskom i perzijskom jeziku. Izvorni oblik narodnog jezika čuvali su i njegovali bosanski franjevci (M. Divković, P. Posilović, I. Bandulavić i dr.). Bošnjačko stanovništvo Bosne i Hercegovine naročito je njegovalo usmenu narodnu književnost, koja mu je jezikom bila bliska. Riječ je o svojevrsnom trilingvizmu idioma. Sinkronija različitih idioma daje obilježje složenosti književnoga naslijeđa, a time i naslijeđa jezične tradicije na našim prostorima.

U svakom slučaju, jezik u narodu u ovom periodu bio je izrazito novoštokavski, onakav kakvim se govorilo u državi – gradu Dubrovniku, u Slavoniji, južnoj Mađarskoj, zapadnoj Crnoj Gori i dijelovima Srbije koji su se naslanjali na Bosnu i Hercegovinu.

Staroslavenski književni jezik najduže se zadržao u Srba. Upravo kada se krajem 18. i početkom 19. stoljeća počeo stapati sa narodnim jezikom, umjesto njega Srbi uzimaju staroslavenski jezik ruske tradicije. Tada su u Srbiji stvorene tri  struje. „Dositej i njegovi sljedbenici traže narodni jezik za književni, crkvena hijerarhija brani ruskoslavenski, a najbrojnija srednja strana htjela je stvoriti kompromis težnjom da se uvede narodni prosti govedarski i svinjarski jezik koji se treba ukrašavati tadašnjim književnim jezikom.“ (Školski leksikon 1965. str. 133.)

Ruski misionari (prosvjetitelji) dolazili su u Srbiju da uzdignu crkvenu hijerarhiju (da joj daju naobrazbu) i da pomognu održati pravoslavlje pred sve većim „pritiscima katoličkog (zapadnog) carstva. „Tako je ruskoslavenski jezik postao jezik srpskog bogoslužja i glavni izraz srpske književnosti, crkvene i svjetovne“ (Radoslav Katičić). Stvoren je jedan veoma kompleksan pa i neodrživ jezični izraz u kome su se udružili elementi ruskoslavenskog, ruskog i srpskog jezika. Potpuna afirmacija jezika kojim se danas govori u Srbiji završava tek krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Međutim nikada, štokavsko – ijekavska varijanta za koju se zalagao i sam Vuk, nego ekavska. To znači da Srbi ni sami nisu potpuno prihvatili Vukovu reformu, to se prije svega odnosi na odbacivanje ijekavskog govora i glasa h tamo gdje mu je po etimologiji mjesto.

U sedamnaestom i osamnaestom stoljeću u Hrvatskoj preovladava narodni jezik. Taj narodni jezik kao što je onaj u Bosni, nije jedinstven jer se upotrebljavaju tri narječja (čakavsko, kajkavsko, štokavsko), a u štokavskom još i dva govora, ikavski i ijekavski. Ni pravopis nije bio jedinstven, u južnim krajevima je pod utjecajem romanskih jezika, a na sjeveru mađarskog i njemačkog. Ovo razdoblje u hrvatskoj književnosti karakterizira regionalizam i rascjepkanost, što traje do sredine 18. stoljeća. Štokavsko narječje je dominantno u: „Dubrovniku, dijelovima Dalmacije, Slavoniji i južnoj Ugarskoj“ (Dalibor Brozović).  

Do sada su historičari vazda isticali kulturne veze Bosne sa gradom – republikom Dubrovnikom. Historičari jezika nisu se u dovoljnoj mjeri obazirali na snažan utjecaj bosanskoga jezika na slavonske pisce Katančića i Reljkovića. Ovi pisci su sami isticali „ljepotu bosanskog novoštokavskog razgovornog i pismenog jezika.“ Uloga bosanskohercegovačkih franjevaca je nesumnjiva i do sada su oni najčešće navođeni kao svojevrsni „medij“ povezivanja i jezičnog prožimanja Bosanaca i Slavonaca. Međutim, uvidom u povijesnu građu koja govori o demografskoj strukturi stanovništva, u Slavoniji je tokom 17. i 18. stoljeća živjelo autohtono bošnjačko stanovništvo. Do danas su se zadržale manje kolonije Bošnjaka u Gunji kod Brčkog, Slavonski Brod, Osijek i dr. Sigurno je da se jedan veliki broj Bosanaca svih religija iz Bosne sklonio pred najezdama Turaka u Slavoniji i dijelove južne Mađarske. Upravo ovo stanovništvo je doprinijelo da bosanski jezik postane dio svakodnevnih govornih i književnih nastojanja Slavonaca, što znači da su, uz franjevce i oni odigrali ulogu jezičnih inovatora na ovom području susjedne Hrvatske.