Sve ljudske grupacije od kada postoji civilizacija služe se jezikom. Nauka je utvrdila da na svijetu postoji preko 6 000 različitih jezika i da ih se broj napretkom civilizacije rapidno smanjuje. Romantičarskoj ideji nacionalnih jezika prethodio je pojam vernakulara. Jezik je u tom periodu smatran darom ljudima od samog Boga i niko ga svojatao nije. Vernakulari su zapravo jezici kojim su se služila plemena, rodovske grupe, naselja, gradovi, regije i sl., a da ga istovremeno nisu imenovali bilo kakvom nacionalnom, etničkom, vjerskom ili kakvom drugom atribucijom. Uglavnom, sukobi oko jezika jednostavno u tom periodu nisu zabilježeni. Tek kad se jezik počeo pripisivati „svojoj“ nacionalnoj, i kakvoj religijskoj ili grupnoj baštini tada počinju i problemi sa i oko jezika.
- 1. Razdoblje nastajanja i standardizacije bosanskoga književnog jezika.
Tradicija svih jezika se zapravo ogleda u kontinuitetu pozajmljivanja. Starim Grcima njihovoj azbuci dugujemo zahvalnost za izvore pismenosti. Kao i kod ostalih južnoslavenskih naroda, pismenost se razvija iz temelja ćirilometodskog naslijeđa. Pismo je u početku glagoljica (uglata) i ćirilica (bosančica). Bosančica se, osobito u kurzivu, odlikovala ljepotom i jednostavnošću grafije. Zbog toga je vremenom preuzimala primat službenog pisma srednjovjekovne države Bosne. Ovaj period možemo ograničiti do sredine 15. stoljeća.
- 2. Period od sredine 15. stoljeća do polovine 19. stoljeća, odnosno do 1850. (Sporazum u Beču).
Ovaj period karakterizira raznovrsnost grafije i bilingvizam jezika. Sve snažniji je utjecaj latinice, pisma koje preko južne Hrvatske i hrvatskih renesansnih pisaca postaje ravnopravno ćirilici. Uz ćirilicu i latinicu javljaju se književni stvaraoci na turskom, arapskom i perzijskom jeziku koji pišu arebicom. Bilingvalna naporednost postaje osobitost ovog razdoblja u bosanskoj književnosti. Inovirana latinica (Š. Budinića) potkraj ovog razdoblja sve više potiskuje tradicionalnu ćirilicu, a slabljenjem turske imperije i arebicu. Novoštokavština, bosanska, kao formirani idiom širi svoj utjecaj i postaje temelj nastajućeg hrvatskog i srpskog jezičnog „kompleksa“ (idioma). Kraj 18. i početak 19. stoljeća afirmira ideju o jedinstvu naroda, jezika i države. I to bi bilo prirodno da istovremeno ne jačaju ideje kako nacija taj svoj jezik ni sa kim ne treba da dijeli. Tu zapravo počinje nacionalizam sa svim svojim destruktivnim manifestacijama.
- 3. Period od 1850. do 1991.
Karakterizira definitivna upotrebna nadmoć latinice sa jednakim statusom ćirilice, izgrađen fonološki pravopis i sve norme koje su imanentne formiranom standardnom književnom jeziku. Potvrđuje se i ideja o narodnom jeziku kao učitelju svakom drugom, pa i književnom, a koja je u Bosni lingvo – sociološki fenomen od samih početaka pismenosti. Ovaj period ostat će upamćen po negiranju bosanskoga jezika koji je dijelio sudbinu bosanske nacije. Austrija, Srbija, Hrvatska, Jugoslavija (i stara i nova), svi oni negiraju autohtonost bosanskoga jezika i njegove naporedne tradicije sa ostalim slavenskim jezicima. Ipak se među Bošnjacima (i drugim narodima) budi i potvrđuje ideja o bosanskom jeziku kao samosvojnom idiomu u definiranju autentičnog „duha“ bošnjačke nacije (Dizdar, Filipović, Purivatra, Isaković i dr.).
Zelena gramatika
Ponovo ću ovdje citirati iz prošlog (III) nastavka akademika i lingvistu međunarodnog ugleda Milana Šipku, koji kaže da je: „Narodni jezik u BiH, većim dijelom svojih govora, postao je u 19. stoljeću, stjecajem različitih društvenih i lingvističkih okolnosti, temelj zajedničkog srpskohrvatskog jezika.“ (Milan Šipka, časopis Život, br. 11. 1970., str. 104.)
Naglašavam ovdje da je akademik Šipka poslije reformatora Vuka Karadžića autor zapaženog djela u srpskoj lingvističkoj literaturi – „Rečnik srpskog jezika“.
Ova teza uglednog srpskog lingviste istaknuta je u uvodu gramatike hrvatskosrpskog jezika čiji su autori dr. Ivan Brabec, dr. Mate Hraste i dr. Sreten Živković. Ova gramatika (poznatija u lingvističkim krugovima kao „ZELENA“) bila je temeljni priručnik za sve školske uzraste bivše Jugoslavije. Uglavnom su je skupa sa pravopisom sastavljali akademici iz Hrvatske i Srbije. Neopterećeni nacionalizmom i dnevnopolitičkim trvenjima jasno su potvrdili tezu akademika Šipke o jeziku naroda Bosne i Hercegovine kao osnove hrvatskog i srpskog jezika.
Nisu naši susjedi za osnovu svojih književnih jezika uzeli neke govore i narječja iz Timočke krajine, Vojvodine, sa Kosova, iz Istre, Zagorja, iz Dalmacije, nego su uzeli „jezik kojim govori narod u Hercegovini“.
Vukova reforma u jeziku nije u Srbiji prihvaćena za njegova života. Najveći otpor je dolazio iz vrha pravoslavne crkve (mitropolit Stevan Stratimirović), koji je u Vuku „vidio neprijatelja srpske crkve i države“… Mitropolit se zalagao da književni jezik u Srba bude ruskoslavenski a činjenica da je Vuk u srpsko pismo uveo slova karakteristična za latinicu (lj, nj, ć, dž, j), do te je mjere povrijedila crvene krugove da su ga pri samom kraju života proglašavali misionarom katoličanstva. Nekad bi ga i Turčinom prozivali… Ponajviše i zbog Vukovog srpskog rječnika (1852.) koji je zapravo i jedno od najvažnijih leksičkih dokaza da je i bosanski jezik i riječi koje je Karadžić skupljao po Hercegovini zapravo bili sastavni dio nastajućeg književnog jezika u Srbiji.
Najveći lingvistički autoriteti u našem susjedstvu rasterećeni ratnohuškačke retorike danas se ipak u jednom slažu. Bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik su na „genetskoj“ i „tipološkoj“ razini jedan jezik. I gramatičko ustrojstvo im je na visokom stupnju zajedništva a temelji se uglavnom na gramatičkim principima „ZELENE“ gramatike koja je nekad uistinu i bila zajednička. Stupanj razumljivosti govornika iz reda Crnogoraca, Bošnjaka, Hrvata i Srba jedna je od bitnih odrednica istoznačnosti rječničkog blaga. Često svi znamo pogledati ili poslušati Dnevnik iz Srbije (RTS), ili iz Hrvatske (HRT) pa i Crne Gore. Još čuo nisam da je neko zatražio prevodioca. Zamislite još veći apsurd da naši članovi Predsjedništva gospoda Čović, Ivanić i Izetbegović imaju kao kabinetsko kadrovski suport i prevodioce za sjednice Predsjedništva i međusobnu protokolarnu komunikaciju…
Slažem se i sa svim stručnjacima jezika koji tvrde da standardizacija jezika nije samo stvar genetike, tipologije, gramatike, nego i nekih „izvanjskih“ društvenih utjecaja… I ovdje zapravo počinju svi problemi u i oko jezika naroda na Balkanu. Jer mi zapravo isti ili sličan jezik samo drukčije zovemo… A često bi i svojim komšijama određivali kako da svoj jezik nazivaju, što je nažalost danas u BiH slučaj.
Ugledno srpski lingvist Ranko Bugarski ispravno zaključuje da pitanje tko kojim jezikom govori „nije više lingvističko nego političko i emocionalno pitanje.“ Upravo je Bugarski razobličio ratnohuškačku zloupotrebu jezika koja se ciklički ponavlja. Njegova knjiga Jezik od mira do rata neprevaziđeno je naučno svjedočanstvo kako svi ratovi počinju „jezikom a završavaju u krvi“… U krvi je nažalost preminula i njegova sestra Vesna koju su njegovi ostrašćeni sunarodnjaci ubili u Sarajevu…
Bosanski jezik je najstariji formirani književni jezik na Balkanu. Njegovo trajanje se bilježi preko tisuću godina. On, za razliku od drugih slavenskih jezika, trpi najmanje „meandriranja“. Tokom svekolike historije Bosne njime se govorilo na cjelokupnoj teritoriji istovremeno sa različitim štokavskim varijantama. Bosanski jezik tipološki pa i genetski odražava srodnost sa slavenskim jezicima. On je, naravno, trpio utjecaje i sa istoka i sa zapada, međutim leksičko – semantički i etimološki oblik sačuvao je od samih početaka svoga trajanja. Bosanski jezik nije morao i trebao biti predmet sporazumijevanja u Beču. Načela sporazuma su bila višestoljetna tradicija bosanskoga književnog i govornog jezika. Bosanski jezik je već tada imao pravopisnu, ortoepsku, morfološku, leksičko – semantičku, tvorbenu, sintaktičku i stilističku normu. Bosanski jezik nije nikakvo „južno narječje“, nego jezik Bosanaca i Hercegovaca od iskona do današnjih dana. To se tada samo nije kazalo. U Bosni je jezik nepromijenjena i trajna vrijednost na cijelom teritoriju do danas. To je jezik, kao rijetko koji, pisan na četiri pisma (glagoljica, ćirilica, arebica, latinica), a da to u Bosni nikome nije zasmetalo. Kao što smo to mi i jezik je produkt naše zemlje. Jezik je metafora našeg odnosa prema Bosni, prema našim rijekama, planinama, poljima. On ima posebne boje, zvukove i oblike koji liče na našu zemlju. On je čist i proziran kao naša Una, on je lijep a plahovit kao naša Drina!
Asim Kamber
