OBRAĆANJE
Zaustavi me u subotu ujutro komšija i dobaci mi: „Daj Kambere ne drži nas u neizvjesnosti objavi sve odjednom u narednu srijedu“, imperativan je i očito radoznao… Kakvu bolan srijedu komšija, moj će blog trajati do druge srijede u oktobru nakon izbora. Do tada će ih moja ruka držati budnim. „To bi u tebe mogao biti prvi reality – show na blogu putem interneta. Pa ti ćeš ih tako stvarno uništiti, a školska djeca im se razišla, nema ni narkomana više čvrsto uz njih“, duhovit mi komšija. Već su se „snuždili i obezmudili“… Baš me nasmijao ovim leksičkim komentarom i tvorbenicom „obezmudili“ SBB-ovci. Sve i da su imali išta u svojim međunožnim „kesicama“ u obračun protiv SDA ne bi poveli tuđu djecu. Njih petorica koji su me hrabro policiji prijavili zbog jedne jedine riječi „mora“ u mome prvom tekstu… Pa im policija ukazala da su zapravo „neozbiljni“…
Komentirati njihove poteze, izjave, javna saopćenja i nije baš uvijek zahvalno. Od gluposti se niti ima šta naučiti niti saznati, niti ju je jednostavno komentirati, ali je zato smijeh ljekovit. I zaista njihovo ponašanje ozbiljan čovjek ni ne može drugačije tretirati. Bogu sam zahvalan što su oni takvi. Nisam ja na političkoj sceni tako dugo što sam izrazito pametan, nego što mi ih je Svevišnji podario kao političku konkurenciju. Danima analiziram zvanične podatke iz njihovih biografsko – kriminogenih dokumenata. Nigdje ništa pozitivno. Gorski lopovi… Drago mi što se neki i ograđuju od njih iz istog tog SBB-a…
Možda je pozitivno to što su zajedno na hrpi pa mi se onda lakše upustiti u zapisnički pothvat crtica iz vlastitog progona i objašnjenja o dokumentiranom statusu ove naše lokalne mafijaške hobotnice na čelu koje je ugledni „znanstvenik“ i manager Redžo Kurbegović u SDA (diskretno) zvani ČVAKA. Ja sam im evo otvorio svoj blog zamolio da pišu, da odgovaraju, da meni pitanja postavljaju, da kritiziraju. Nigdje miševa…
Biti lopov (kradljivac) sa statusom političara jedan je od najunosnijih biznisa. Zbog toga sam pitanje postavio biznismenu Habiboviću. Sasvim pristojno o dugovima njegove privatne firme (HLT) otvorene u RS-u, i ništa ne odgovara. Neću mu ovdje postavljati pitanje kako je njegova supruga poništila pa objavila konkurs za njegovo radno mjesto za koje uopće nije bilo potrebe, osim porodične. To već pita Nermin Bećirbegović (SBB). A on hrabro i dostojanstveno šuti… Sad ja moram umjesto njega odgovarati. Evo ponavljam pitanje biznismenima Redži i Enizu – Žvalji da objasne kako su oni to zaradili i stekli 10 miliona? Preko noći… Pa moram li ja to umjesto njih, pa ako je sve pošteno čega se ustručavaju. Evo im stranica, neka objasne… Neka Redžo objasni gdje je kao vijećnik SDA radio poslove grijanja, koliko je zaradio, koja je firma iz Cazina bila potpisnik ugovora a on radio naplaćivao poslove… Neka nam Enes Eminić – Pela (koji „ne radi“) objasni kako napravi veću i bolju kuću od moje i Sanelove zajedno a u stanju socijalne potrebe i ima li za sve to račune, papire i je li sve legalno? Evo, neka nam i „inteligentni“ Niho Ključanin samo odgovori koliko je puta u Skandinaviji kažnjavan, ne treba objašnjavati kazne i presude u BiH, imamo ih specificirane…
Neka mi pošalju svoje imovinske kartone, sve ćemo objaviti ako hrabrosti imaju. I ono vrijeme kad su na barama sa nama krave čuvali u Kazića – (brand) opancima i ovo što imaju danas. I mi iz SDA ćemo svi sve svoje objaviti. Samo njih dvojica imaju više od nas 45 članova općinskog odbora i svih funkcionera na pozicijama izvršne i zakonodavne vlasti, a u startu bili fukare. Pa ko je tu onda tajkun, lopov, kriminalac? Hajmo se javno očitovati. Evo i na TV-u nek se objavi… Ako vi nećete, svejedno, mi svoje hoćemo. Ali ako stvarno nećete i ne smijete onda ćemo objaviti mi i vaše, ali usput i kako ste to „kradomice“ stekli. Samo dokazi, materijalni, istražni i sudski. Nema priče. Mi nismo kao vaši pobočnici kakvi su Bretfeld i Major sa svakonoćnih trač – sijela na UGSM-u… U 30 kolumni protiv premijera Lipovače sam objavio preko 350 podataka, činjenica, dokumenata. Sve gola istina, i vi ste na redu, htjeli ne htjeli…
Ljudi, lideri, HOBOTNIČARI – progovorite, recite slobodno evo vam besplatno medija. Ja nisam Avaz i Radončić koji Kamberu ne dozvoljava bilo kakvo reagiranje, a Zakon o zaštiti od klevete mi to garantira. Objavite ovdje, slobodno na mom blogu sve što i protiv mene imate, Ili je moj komšija ipak u pravu o „bezmudima“ sa praznim „kesicama“ – liderima SBB-a…
SUBOTA 08.02.2104. (drugi dio)
Na putu sam iz Ključa prema Sani. Auto prepuno, ni pratiocu ne mogu reći o sadržaju kutija koje smo jedva utovarili… Prenose mi na mobitelu divljanja oko općine, arhiv mi stalno na pameti… Nihad raspoređuje pirotehniku i bacače sanskog kamena šakača. Šemso u masi dirigira prozivke. Uglavnom – „OSTAVKE“ zvoni Trgom Ljiljana. Fatima je Redžu već pripremila, on sa kravatom sjedi od jučerašnje džume – namaza. Diplomu ima, napravio zube, u suhom nekoliko miliona, grijanje uradio u svim državnim ustanovama i bome naplatio… Prijeratni kradljivac cijevi… Vježba nastupni govor… Sprema se vatromet…
Odred narkomana iz sekcije Enizovog sina u krizi… Slijedeći „šut“ nakon Kamberove kuće… Napetost… Grupa djeca iz Mahale (osnovne i srednje škole) se izdvaja i jurišaju na prostorije stranke. Polumjesec je na zemlji. Razbija se, razvaljuje, SBB-ovci u transu. Dolaze na vlast… Prijete ratnom vojnom invalidu koji ih moli da ne razbijaju stakla da se neko ne povrijedi… Čuju se povici u masi „na Sanjinovu vikendicu“. Maestro i dirigent Šemso Habibović, spustio se sa Baljvine iz Mrkonjić Grada… Nedavno je sa suprugom i Nihadom bacao i letke protiv Avdagića a sad preko bukača traži i ostavku. Preznojen, ostrašćen dirigira koncert haosa. Mustafa opet tvrdoglav, ništa od ostavke… Ubjeđuju ga kamenicama… Demonstranti u Prijedoru jučer ni travnjak nagazili nisu… Ispričali se sa Pavićem i mirno otišli kućama… Oni nemaju SBB. Redžo je nervozan još od jučer kad općina nije zapaljena… Dekoncentriran, nikako nastupni govor da zapamti. Fatima ga tješi, sad će dragi moj Redžo, sad ćeš biti načelnik…
Neko u masi doviknu „PEDERI“, „PEDERI“… Bretfeld se naglo trgnu… Ćiro je najveću slavu postigao kad mu je prepun Dinamov stadion skandirao „Ćiro pederu“… U Tomini mi stiže poruka. Čapljanac Goran Čorokalo hoće da se vidimo… „Važno je“, naglašava. Usput mi je, svraćam kratko… Zove prijatelja u Banjaluku. Visoki policijski dužnosnik mi saopštava sve ove informacije koje ja već znam. Svi taj dan navijački „osluškuju“ Sanski Most i Banjaluka, Sarajevo, Zagreb, Beograd. Garantira mi da se oni neće miješati i da će surađivati… Korektno…
Goran mi priča o Enizu kako ga je pokušao odvraćati. Ja ga pitam ko mu je radio stolariju na kući? „Prozor – plast i Eniz“… Cijena? „Preko 100 000 KM“, odgovara Goran. A grijanje? „Redžo, oko 120 000 KM“. Jesi li ikad dobio račun i od jednog? „Nikad“, decidan je. Samo kod njega od države ove dvije SBB „poštenjačine“ ukrale preko 50 000 KM poreza koje su možda trebale ići u nedostajući fond socijale, trudnice, škole, i sl.. Neću ih zbog ovog tužakati tužilaštvu imam krupnije (milionske) razloge i dokaze…
Sanjin me zove, po ko zna koji put danas… „Krenuli su na moju kuću u Čaplju“. Imam i ja informaciju od Pajinog komšije koji mi je rekao kako se Pajin sin Haris dan prije hvalio kako će gorjeti Sanjinova i moja imovina. Haris, sin babe sa tri benzinske pumpe i nekoliko hala – socijalno ugrožen, i na moju kuću je stigao taj dan. Ćaća mu Pajo od ‘96. krade budžet, i općine i države… Aktivan i svestran… Na Ibinoj „legalno“ vađenoj hrpi šodera birali kamen za glave Kamberske djece.
PEKINŠKA PATKA
Sjedam u auto, u Čaplje, kroz Bahtića sokak pa na Sanu. Šok za šokom. Neko pedantan i uviđavan zadio privremeni saobraćajni putokaz „Sanjinova vikendica“, (sa strelicom)… Ovdje je „spontanost demonstracija“ o kojoj Radončić svakodnevno priča zaista došla do izražaja… Nisam povjerovao ali mi kažu da su od jutra ovi znakovi bili i niže postavljeni prema čapljanskom žutom mostu… Solidarnost ovih Čapljanaca je zaista neizmjerna… Vrijedni kakvi jesu, stigli su taj dan obići i Sulejmanovu kuću (Sanjinov babo) na granici sa Usorcima. Nisu Srbi devastirali ali jesu Suljine džematlije Čapljanci… Odmah niže stotinjak metara dim, muzika, dernek… Neko nešto slavi. Kasnije su mi rekli da je to Enizova vikendica (bez i jednog papira napravljena). Trešti muzika, graja… Tu se već slavi… Eniz bi navodno trebao u općinu Redži za savjetnika za poduzetništvo i obrt. Njegovo i rahm. Ramino (babo Enizov) iskustvo u izradi opanaka – oputnjaka ozbiljna je preporuka za ovu poziciju… A omiljena mu hrana “pekinška patka“, izjavio za Avaz…
Prođem iza vikendice, pregledam sve… Sve ok, javljam mu. Novi šok, (poruka na mobitelu). Krenuli i na moju kuću, pozvala ih nekadašnja Srpkinja Dijana, (danas veli Bošnjakinja) od oca Milanka (VI Krajiška), za kojeg napisa kako je tata „u kovčegu“ kući došao. Ko mi mu i to krivi… Pa šta je radio na Gradačcu, nakon što su Sanu poharali?
Ponovo u auto, vidim pratioc nervozan… „Šta ako se tebi šefe nešto desi“? Ne sekiraj se, Bog nam je svima odredio put, sa njega pobjeći niko ne može, nema izlaznih putokaza, samo ti po gasu… A njihove sam dosjee već arhivirao, strašni su da strašniji biti ne mogu. I pravobranioc Denko Talić se slaže… Oberkriminalci…
Zovem brata Jasmina, zauzet. „Pohođan“ sa Korduna već otišao sa pumpe, iz kafea u ruci iznio fascikl. Neko mu ga uručio… Krenuo prema gradu. Zovem opet Karlovac! (I.P) mi javlja da se „moram vidjeti“ sa „džibrilom“ sa Korduna, oči u oči. Jesi li ti normalan, ko god danas ispred mene stane, neće dugo stajati… I u njega počinjem sumnjati (bespotrebno), prekidam razgovor… Galamim… Pratioc još nervozniji…
Po povratku kroz Čaplje prolazim kraj Enizove kuće… Sve prazno, svi na terenu, dva sina i kći (možda) na mojoj kući bez fasade, ciglom iz Luteranskog saveza (zidanom), terase bez ograde. Ja i brat Jasmin sav beton vlastitim rukama na miješalici zamiješali. Narod prolazio, vidio… I oni bi sad tu našu porodičnu kuću, cijelu jeftiniju od lica Redžine fasade da spale, da razbiju prozore gdje je boravila naša mati rahmetli… Eniz nam radio stolariju u prizemlju. Pošteno platili u tri rate. Čuvam račune… Došla njegova i Pajina djeca da razbiju staklo i stolariju iz Prozor – plasta… Pa zašto, nikad nikome ništa dužni ostali nismo, i ovo ćemo „VRATITI“…
Blizu je 15 sati, ispod čapljanske džamije nailazimo ja i pratioc kraj Selvira Korlata (SBB). Bio u šetnji sa djetetom. Obradovao me, evo jednog mladog Čapljanca što nije danas u Pobriježju. Kazići i Kumalići većinom jesu… Jadna im mati čapljanska, na koga udariše… Nek im Allah dragi pomogne, On je kadar, ja više nisam… I mi smo ljudska bića od krvi i mesa. A krvi dosta naše proliveno… Previše… A oni bi još – vukodlaci SBB-ovski…
Skrećemo lijevo u Zdenu do kuće pratioca, po dodatnu „sportsku opremu“… Brat Jasmin mi se konačno javlja… „Buraz, ti danas ne svraćaj, jasno je da je ovo protiv tebe“, čuo i on da je moja glava na pladnju, kasnije mi objašnjavao… Koliko ih je pitam ga? Ne može ocijeniti. Kaže mi da uglavnom ima dovoljno municije, da se ne sekiram, i da će ih „pokušati zastrašiti“… Molim ga da vodi računa jer su to djeca… Čujem plač u njegovoj kući dok mi prekida kontakt… Naših je ljudi dosta i među djecom i na pumpi. Pajin Haris i iz Kamengrada (Izudin i Elvis Kamić i Falmadino Hodžić) najekstremniji. Najavili demokratski da sam i „GOTOV“, a ne znaju djeca draga da je „GOTOVO“ tek kad ja kažem…
Ibrahim iz Banjaluke čeka priliku da razbije glavu mome bratu ili njegovom malodobnom sinu. Od Nihada je vjerojatno najdirektnije instrukciju dobio ko i za Mustafinu…
Enes Pela se taj dan na kasi u Konzumu nakon što su djeci dali instrukcije hvalio kako će „teći Kamberska krv“… Iz pravca bazena iz Husimovaca se približavam kamengradskoj raskrsnici. Osmatram i ponovo desno u krug. Zapažaju me neki ispred Edine prodavnice. Parkiram kod stare pekare, prerušavam se i kraj Zulića kuće idem do mosta na Blihi… Stiglo je još mojih dvadesetak ljudi. Čekaju moju instrukciju… Brat se u dvorištu hrve sa policajcem, priskače drugi. Sin mu se maloljetni priključuje. Ne vidim šta se ispred dešava… I hitna kola dolaze, bratova kći je u komi – kasnije mi javljaju… Čekam da vandali krenu prema ulaznim vratima… Policija vodi tešku borbu…
Stiže i policijsko auto. Hapse mi brata što je štitio kuću i porodicu… Jedini uhapšeni taj dan je moj brat Jasmin. Ni oni koji su razbijali općinu, gazili polumjesec, ni koji su devastirali i palili privatnu imovinu, ni oni koji su ih za to plaćali… Niko, niko, samo moj brat, što je branio sebe, porodicu i našu kuću…
Koliko šokova čovjek u jednom danu može preživjeti… Redžini, Enizovi, Pajini, Šemsini, Nihadovi i Pelini vandali likuju jer „hapse“ moga nedužnog brata. Kreću i na njegovog sina, prepoznaje ga dječak iz osnovne škole i štiti ga od drugih, a on za babom plače…
Dok sve to posmatram, ponovo poziv iz Bihaća. Bivši ministar policije Smlatić. „Asime gdje si šta se to dole dešava“? Govorim mu činjenice koje smijem. Nije me nazvao od oktobra prošle godine… Nisam glasao za njegovu premijersku kandidaturu. Svi drugi bili za… Sa dopisnikom Avaza (Dedićem) u najprisnijim odnosima, blizak i sa Cucom. Neki dan je za stolom u Parku (Bihać) rekao (kad sam ja otišao) da nije u S. Mostu sve „bezazleno, da je sve smišljeno napravljeno, da se uz Bihać napravi udar i na Sanski Most“… Očito veoma dobro u sve upućen… Nije me upozorio…
U dvorište iz mase ulazi brigadir Senad Kljajić koji se također priključio zaštiti moje porodice… Ulazi u kuću, malo mi lakše… Allah je velik i kadar da nam je dao razum. Da taj dan razuma nije bilo puno bi mrtvih glava ostalo, a pitanje je ko bi se od te nesretne djece kući vratio…
A Sanski Most bi na sreću SBB-ovaca bio grad najveće tragedije i zločina što ga je (ne)ljudski um jedino iz „Tornja“ mogao projecirati… Na kraju zašto bi se o Sanskom Mostu vodila grozničava rasprava na sjednici Glavnog odbora SBB-a da to nije tako…
Dedić cijeli taj dan u službi projekta destrukcije. Već je jednom organizirao proteste „protiv Boga“, današnji su protiv polumjeseca… Uz njegov, imam još četiri mobilna telefona koji su taj dan moje ime pomenuli preko tristo puta. Oko kuće se razilaze, brat uhapšen, ja mijenjam lokaciju. I Bakir mi iz Sarajeva poručuje da se moram čuvati, i njegove informacije o Sanskom Mostu zlokobne…
Poruka iz Karlovca: „Poslali smo mu tvoj kompletan dosje, iz rata u Hrvatskoj i iz BiH… Isporučioc u povratku, prošao Oštru luku, prije deset minuta“. Hvala, odgovaram, najzad dobra vijest u moru loših, čujemo se večeras. Kasnije mi kažu da je golf sisačkih tablica zapažen kod školskog centra, pretpostavljam tražio internet. Takav bi pucao na svakoga i nikad na onoga ko je u ratu bio uz njega. Žao mi što ga nisam upoznao, a mogao sam, svog nesuđenog katila iz Zapadnog susjedstva… Deseti dan od Alena sa pumpe uzimam hard – disk. Na njemu i donosioc slika (likova za odstrel) i moj ZENGA. Pišem Lukaču jer je sad sve jasno… Njemu najjasnije…
Dobro je imati prijatelje, pravih je malo ali sam ponosan na njih. Sad mirno čekam nove „isporučioce“… U Sani nije gotovo dok ja „gotov“ ne budem… I na Ćelu su slali u više navrata… Pred kućnim pragom ga ubili… Kako vele, iz Radon Plaze preko Keljmendija i Srbije…
Zovem komesara Korčića, ne može se načuditi da je moj brat (preživjeli) taj dan jedini uhapšen… Tražim da ga puste i da mu vrate oružje… Šta da ga nije imao i da su narko – vandali utrapali u kuću… U putu kraj suda nailazi dječak, jede sendvič. Rusak na leđima. Zaustavim ga… Momak šta ima, ideš li i ti iz Pobriježja? „Idem“. Pa šta ćeš na tuđoj kući? „Dobio 20 KM“, veli mi. Znaš li ti momak Kambera? „Ma ne znam, ja sam iz Skendera“. Gdje ste sutra? „Vidjeću, rekli su da dođemo u Mali park“… Skinem kapu, „Ja sam Kamber“. Dijete se šokiralo, iz usta mu hrana krenula nazad… „Ja gospodine s tim ništa nemam, mene su iz škole natjerali da idem“… Znam, znam, po ramenu ga potapšam. Haj ti kući i sutra se ne pojavljuj za tvoje dobro, velim mu i nastavim prema Trgu Ljiljana.
Odlazim do stranke na Trgu Ljiljana. Razbili i stakla Udruženja za zaštitu životinja. Evo se javno izvinjavam ovom udruženju, članovima i dr. Šećirbegoviću. Oni su koleteral i spremni smo to podnijeti… Jedan stari aktivista iz Bužima rodom plače nad odvaljenim panoom SDA, „Pa šta im je Asime ovaj polumjesec zasmetao“. Šutim… Oveća grupa hoće da ide na prostorije SBB-a, neki i Redžinu kuću spominju. Stariji znaju, i sva Sana, ko je SDA i njene članove izdao i ‘92. Napad na njih novi je napad na mene, na moju kuću, moje najmilije. Dok sam ja u SDA na rahm. bratovom mjestu (sekretara SDA) revanšizma neće biti. Čistite i sklanjajte tu njihovu sramotu i budite ponosni što mi nikada nismo ni na jednu stranku ili pojedinca ni ružan pogled, a kamoli šta drugo uputili…
Zakazujemo u 17 h vanrednu sjednicu IO SDA Sanskog Mosta. Sutra su nova okupljanja, čeka me težak dan i u Bihaću…
NAPOMENA:
Poštovani čitaoci, dragi Sanjani
Zbog interesa koji ste pokazali za moje tekstove, u petak 07.03. ću na blogu objaviti u elektronskoj formi moju knjigu o Fahrudinu Radončiću „Država neboder“.
Iako mi je Radončić zaprijetio da će me preko svojih advokata tužiti, to ipak nije učinio zbog činjenice da ništa nisam lagao… Istina je najbolja pravda, ja u nju vjerujem…
