Pa je onda nakon prethodne dvije, Ćirić ponovo dao izjavu, ali sad pred istražiteljima SIPA-e 04.01.2014. Uglavnom identičnu prethodnima osim što se kao subjekt korupcije uz direktora Đelu uvodi i Predsjednik Nadzornog odbora Pehadžić Dževad – Džeri iz Velečeva kod Ključa…
Pa onda opet izjava od 22.01.2014., pred istražiteljima Sašom Stojanovićem i nezamjenjivim Mirhadom Abdijanovićem – Čedom.
Pa izjava od 24.02.2014. godine sačinjena u kancelariji Prve policijske uprave. U ovoj se izjavi po prvi put sa veoma konkretnim optužbama inkriminacije pominje i moje ime. Interesantno je da je ovu izjavu Ćirićevu sačinio Mirhad Abdijanović gdje je on sada i u novoj trećoj ulozi – zapisničara. I još što je interesantnije nisu prisutni predstavnici tužiteljstva niti SIPA-e.
Ova izjava zorno potvrđuje našu narodnu hercegovačku izreku kako – „čovjek i tovar znadu više“… Teško je zaista zaključiti tko je ko, ali da su se „kreativno“ glupostima dopunjavali, to ni svjedočiti ne treba… Dovoljno ju je pročitati…
Pa onda izjava od 03.06.2014. godine, koju je Ćirić dao pred istražiteljima SIPA-e Sašom Stojanovićem i Draganom Kremenovićem. Interesantno je u ovoj izjavi (što je vidljivo na prvoj stranici), uvodi se po prvi put novi subjekt istražnog procesa – „Branilac“… Nije iz zapisnika uopće jasno da li je ili nije neko bio u svojstvu „branioca“ kod montaže ovog zapisnika… Nije na kraju ni važno kad je „montaža“ u pitanju, ali jeste u našoj deduktivnoj metodi redanja argumenata ZA ili PROTIV… Presuda je već donešena, samo nije saopćena a fale usput i dokazi, pa su onda na sceni Čedo i Ćirić… Oni su tu da argumente presuđenja dopune pričama, zabilješkama i izjavama…
U ovoj izjavi je novo to da se pominju nova imena službenika Unsko – sanskih šuma (Emira Ćehajića, izvjesni Ekrem, pa Mevlida Pozderac sa Samirom Arapović). Prvi put se u ove zabilješke unosi i Hajro Pehlivanović koji se sa Ćirićem sastaje u restoranu Huse Vukovića u Petrovcu…
I konačno zadnja izjava svjedoka Almira Ćirića dana 10.07.2014. god., u prostorijama Državne agencije za istragu i zaštitu u Banjaluci. Izjavu su uzeli SIPA-ini policijski službenici Saša Stojanović i Marko Knežić… Ova izjava ne donosi ništa konkretno i novo osim što se u njoj i moja inkriminacija u montiranom organiziranom „reketiranju“ deskriptivno (opisno) konkretizira.
Niti u jednoj izjavi svjedoka Čirića, se ne može izvući zaključak o učinjenju bilo kakvog krivičnog djela od strane Muslimovića, nego je predmet izjava u suštini kontinuirani pokušaj da se Muslimoviću na bilo koji način montira stavi na teret određeno krivično djelo. Osim Muslimovića, u cijeli istražni postupak se uporno pokušava ukomponirati odgovornost i autora (Asima Kambera) i Dževada Pehadžića – Džerija (Predsjednika Nadzornog odbora „US – šuma“).
U svojim iskazima, kad se pročitaju pažljivo, svjedok ponavlja jednu te istu matricu, tj. sastajanje sa E. Karićem, dugi razgovori s njim, pokušaj da se dogovori sastanak sa Muslimovićem, pokušaji da mu se preda određena suma novca itd., itd…
Svjedočenje i izjave svjedoka su skoro u svim iskazima samo insinuacije svjedoka, njegovo mišljenje, donošenje vlastitih zaključaka i slično. Nikakva konkretna inkriminacija se nije dogodila u tim susretima. Muslimović se tu samo spominje kao osoba koja tek treba da izvrši krivično djelo tj. kompletan proces je usmjeren samo na to da se Muslimović podstakne da uzme novac kako bi na taj način bio inkriminisan. Uz njega i ja, i Džeri i drugi…
Po istom principu sam i ja sam mogao biti osumnjičen i uhapšen i to samo iz razloga jer moju umiješanost uporno aludira Ćirić, a da to usput ničim ne dokazuje. Osim nespretnog ponavljanja insinuacija. Zašto nespretno? Pa zato što ni u jednoj izjavi nije identičan krajnji subjekt korupcije (primanja love)…
U prvoj izjavi lovu treba uzeti sam Muslimović (10 000 eura).
U drugoj izjavi i Čedinoj zabilješci lovu uzimamo: ja, Đelo i Džeri (25 000 KM), plus Enesu 2 000 KM.
U trećoj izjavi lovu uzimam ja i nešto od toga („ostatak“) ide Đeli.
U četvrtoj izjavi lovu uzimaju Enes i Đelo, u omjeru Enes 2 000 – a Đelo 18 000 KM.
A niđe love. A ja još čekam, već sam o tome i pisao… Ja ću se baš načekati…
Interesantno je da je u prvoj izjavi iznos korupcije od 10 000 eura, pa u nekoliko od 25 000 KM, pa 27 000 KM, pa 20 000, pa ja više ni sam ne znam koji sam ovo pažljivo iščitavao nebrojeno puta o kojem je iznosu riječ. Barem su to ovi istražni montažeri morali zbog digniteta istražnih organa utvrditi iznos od početka i do kraja ga se držati…
Ovakvim postupanjem policijski i drugi istražni organi čine tešku povredu Zakona o krivičnom postupku F BiH i to odredbe člana 130. stav 2. i stav 5. Naime, prema odredbi člana 130. stav 5. ZKP-a jasno je propisano da organi pri izvršavanju istražnih radnji iz stava 2. tačke e) i f) (a to se odnosi na rad prikrivenih istražitelja i simulirano davanje potkupnine) ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela i ako su takve aktivnosti preduzete ta okolnost isključuje krivično gonjenje podstrekavane osobe.
Na ovu činjenicu je upozorio i inteligentni istražitelj SIPA-e (Srbin) sa kodnim imenom Ćamil. Kada je shvatio da je riječ o konstantnom podstrekivanju, te da bi i sam kao prikriveni istražitelj mogao biti odgovoran. Unaprijed je ogradio sebe od odgovornosti ovim aktom jer je shvatio šta je na djelu i da je riječ o montaži…
U konkretnom slučaju, analizom zapisnika nadležnih organa jasno se može zaključiti da je na kontinuiran način u dužem vremenskom periodu (od decembra 2013. pa sve do jeseni 2014. godine) svjedok Ćirić korišten kao sredstvo da bi se na bilo koji način Muslimović i drugi doveli u kompromitirajući položaj. Odnosno, posredstvom svjedoka je podstrekavan, nezakonito iskorištavajući treću osobu (E. Karića) u tim nakanama. Enes je zapravo bio samo most da se do cilja dođe jer on zapravo nije uopće bio cilj… Cilj je bio Đelo, ja i SDA… A danas su poznate i glavne nišandžije…
Nakon što su odredili cilj oni u razgovorima određuju i način kako do cilja doći, a Ćirić to na barem dvadeset mjesta presretnutih razgovora otvoreno ističe…
Dakle, ovdje nije riječ o činjenici da neko nešto traži (očekuje), nego je nedvosmisleno da istražni tim doslovno uvaljuje (podstrekuje) određenu sumu potkupnine za koju do danas nije jasno kolika je… Nisam ja na “ideju” došao da nešto tražim, nego oni da nam podmeću…
Kako sve ovo nije išlo baš po planu, slijedila je sljedeća konstrukcija a to je predaja famoznih 20000 E. Kariću. Zakon o krivičnom postupku je i takve slučajeve decidno regulirao članom 132 ZKP-a. Stavom 3. navedenog člana tačno je određeno da se zahtjev za posebnu istražnu radnju – simulirano davanje potkupnine, može odnositi samo na jednokratni akt.
To pravno znači da prikriveni istražitelj, kad to odobri sud, ima samo jednu šansu da osumnjičenog (simulirano) potkupi i da ga u tom momentu uhvati inflagranti u vršenju krivičnog djela. Oni su pokušali kad je o autoru riječ ukupno tri puta…
I u konkretnom slučaju Enesa Karića, on nije primio novac na ruke i nisu imali zakonsku mogućnost da ga uhapse. U tom trenutku, ako nije uspjela primopredaja novca sa voljnim elementom obe strane i nije se desila faktička, očita primopredaja, svaka daljnja radnja u tom smislu je nezakonita. Kako se to nije desilo ostaje ogromna sumnja na dalje postupanje istražnih organa.
Izjave kao što su da je „Karić u lokalu primijetio sumnjive tipove“, da je tražio da se „novac ostavi u kaseti u autu“, da je svjedok kasnije slučajno naišao svojim autom i vidio Karića kako nešto radi u autu, najvjerovatnije po njegovom mišljenju „broji novac“. Zatim činjenica da su Karića ostavili 24 sata sa novcem (do sutra)! Bez ikakvog nadzora i nad Karićem i nad novcem, samo su “vrh ledenog brijega” u loše režiranoj predstavi za širu publiku. Pogotovo što u zakonskom smislu sve ove radnje nemaju ama baš nikakvu svrhu, niti krivičnopravnu vrijednost.
Kad se sve ovo dosad sumira, da su sve istražne radnje najblaže rečeno pod velikom dozom sumnje, istražni organi su povrijedili i jedno od osnovnih načela krivičnog postupka a to je načelo “in dubio pro reo”. Koje znači da ako postoji bilo kakva sumnja u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, takva sumnja se rješava na način koji je povoljniji za osumnjičenog. A to bi za osumnjičenog bio prekid odnosno odustajanje tužilaštva od optužnog prijedloga.
U ovom slučaju ne da ne postoji sumnja, nego je riječ o nebrojeno „dokaza“ koji su akumulirani u istrazi (samo da se nešto radi), a koji zapravo svjedoče da je riječ o istrajnom podstrekivanju i podvaljivanju. Jer nigdje, doslovno nigdje djela… Ni Muslimovićevog, a nekamoli moga, a trebao sam skupa s njim biti uhapšen…
Moram ovdje na samom kraju ove kolumne pomenuti izjavu bivšeg Predsjednika suda u Sanskom Mostu Adila Draganovića. Draganović je iz pozicije prvog advokata i branioca Enesa Krića među prvima ispravno i argumentirano ocijenio ovaj predmet.
Svega nekoliko dana nakon hapšenja Enesov advokat Draganović daje izjavu za Avaz kako je Enesu „ovaj slučaj mjesecima namještan“. Iskusni Draganović ne bi olako govorio u javnosti nešto zašto nije bio siguran i imao dovoljno argumenata… To je danas jasno i našoj javnosti…
P.S. Kako bi se dilema „laži“ ili „istine“ o ovom procesu i samom predmetu i malo prije „presuđenja“ (ako se uopće desi) rasvijetlila i onima koji nisu vični pravu i sudskim procesima, autor je na ovakav način odlučio upriličiti javno suđenje putem bloga… Imat ćete dokaze, svjedočenja, optužnicu i obranu… Vi ćete poštovani čitaoci biti porota i završna riječ.
Dakle, u narednom nastavku ćete moći na mome blogu nakon dugo vremena iskazati svoj stav (javne porote), na čijoj ste strani. Tužitelja ili osumnjičenih (obrane). Zapravo ćete na blogu nakon dugo vremena imati anketno pitanje ZA ili PROTIV… Za montažera Amidžićku ili “Zločinačku grupu”, na čelu sa Muslimovićem…
Asim Kamber
