Odavno me napustila kolumnistička – početnička iluzija kako se pisanjem može i svijet mijenjati. Možda može, ali i na gore… Teško bi ovaj današnji ali i onaj prošli (ideološki) svijet (komunizam i postkomunizam) razumio bez Ćopića, Krleže, Daviča, Kaštelana, Selimovića, Kulenovića, bez Danila Kiša, čije sam knjige jednostavno bez daha gutao. Naravno, pisci i njihova djela su ostala ali je naše društvo u cjelini promijenjeno. Posebno u našem okruženju. Istočnom i zapadnom. Promijenjeno na gore…
Želudac mi se prevrtao gledajući pozorišnu predstavu Olivera Frljića o „nasilju“ i kataklizmi koja nas tek čeka. O novim pripremama za ratove u našoj BiH, o novim „selidbama“, o novim granicama i razgraničenjima. Pa zar zaista ima još uvijek onih koji bi da ove naše rijeke koje su nam bila ljetna utjeha, odmorište i oaza od uzastopno – nadolazećih anticiklonalnih (toplotnih) talasa, okrvave i ispune tijelima dobrih Bošnjana. Istih onih koje već jesu ili njihovih potomaka… Čije smo ostatke raskvašenih otežalih kostiju do jučer iz Drine, iz Sane vadili… Pa zar će Višegradski, pa i ovaj naš Sanski (Vrhpoljski) most ponovo postati arhitektonska sistematska klaonica? A trebao bi spajati ljude, približavati ih jedne drugima…
Ako se jedni obračunavaju Titom koji je simbol kakvog – takvog „jedinstva“ naroda na ovim nesretnim balkanskim prostorima, a drugi Dražu Mihajlovića proglašavaju najvećim vjekovnim idolom njihove nacije, to je zapravo jasan znak da mi jesmo nakon „sotone“ Tita napredovali, ali na gore… Džaba nam pisci, knjige, džaba režiseri, predstave, Bijelo Dugme, Merlin, Čola… Sve je ovdje džaba…
Sjećam se kad nam je učiteljica Nada Džafić sugerirala u prvoškolskom kolektivnom obilasku ratnih matineja (Neretva, Sutjeska, Kozara) u Kino – Sani, da pokrijemo oči kad se međusobno ubijaju: Švabe, Četnici, Ustaše, Partizani… K'o smrt i ubijanje je manje strašno kad ga ne vidiš a ono se dešava… U kontinuitetu…
Oko 40 godina je prošlo od Titove smrti a s njim se pokojnim još obračunavaju. Pa šta onda živima spremaju?? Šta spremaju onima koji ipak misle da je bolje da živimo zajedno, jedni do drugih, uglavnom da živimo bilo kako??? Ili da pokrijemo oči dječjim prstima sa matineja iz Kina – Sane, čekajući na red… Samo je malo ostalo da se naoštre kame i noževi…
Nema sumnje da je Maršal Tito pobijedio Pavelića i Dražu Mihajlovića zajedno u Drugom svjetskom ratu… Kao što nema sumnje da je pobijedio i njihovu ideologiju ustaštva i četništva. Kao što danas nema sumnje da su ove genocidno – fašističke ideologije prevladale dijelom u svijesti današnjih Hrvata i Srba što je svakako ogromna šteta za njih same i njihov progresivno – evropski put i razvoj njihovih država.
Odricanje od „Demona“ Tita u ime genocidne ideologije će štetu donijeti najviše njima samima. Dezorijentirani su i usredotočeni na antikomunizam i mržnju prema Albancima, Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima i drugima. Uglavnom na mržnju… A sa kojim posljedicama za Bošnjake i BiH, nije teško predvidjeti jer nas očito najviše i mrze… Ni ne kriju…
Vrijeme ne poznaje balans i jednosmjerno kretanje. Istorija poznaje put napred i put nazad. Ako su zločinci Drugog svjetskog rata postali uzori i idoli (na spomen pločama) onda je pitanje kud su to oni krenuli i kud mi to zajedno idemo?? Nazad…
I možemo li uopće izaći iz morbidnog kruga klanja?? A morali bi… Dobro odgojeni i imalo obrazovani ljudi moraju znati da su u sistemu vrijednosti modernog svijeta neprihvatljiva načela vrijednosti koje promovira ustaška i četnička ideologija.
Rat (Drugi svjetski) je završio pobjedom antifašističke alijanse i porazom fašističke Njemačke. Totalitarne monstruozne ideologije su se odrekli Nijemci i Talijani (naciosocijalizma u Njemačkoj i fašizma u Italiji). U ovim državama je zabranjeno i kažnjivo javno isticanje simbola, znakovlja i pozdrava koji aludiraju na fašističku ideologiju. Upravo se Nijemci i snažna Njemačka i danas sedamdeset godina od kapitulacije odriču nedvosmisleno fašizma i Hitlera. Zbog toga i jesu predvodnici civiliziranog svijeta u svakom (ekonomskom, kulturološkom i demokratskom) smislu…
U našem zapadnom i istočnom susjedstvu fašizacija je, nažalost, poodmakli proces. Fašizam se slavi i promovira na masovnim sportskim i muzičkim spektaklima. Bave se „Referendumima“ i „Deklaracijama“ o vlastitoj ugroženosti… Uglavnom se ugroženi od tobože „terorističkih“, „fundamentalističkih“, „i – silnih“ (Bošnjaka), kojih je na „desetine“ hiljada (Kolinda)…
Ovi sa zapada su maštali o njihovoj velikoj državi do Drine, Zemuna, Novog Pazara sa cijelim Sandžakom… A nije ih na Drini bilo kad je Bošnjake klalo i nemilosrdno uništavalo…
Ovi opet sa istoka nikako da se odreknu geografsko – granične fantazije (Virovitica – Karlovac – Karlobag)… Sad spremaju novu Deklaraciju (Dodik – Vučić), novi „Memorandum II“ o njihovoj tradicionalnoj ugroženosti… Sve dok do ove granice ne dođu, izugrožavani…
A Bošnjaka i BiH nigdje u njihovoj fašistoidnoj kartografiji… Svejedno, kako god oni kartografski projecirali, na njihov poklič „Nož – žica – Srebrenica“ i „Za dom spremni“, jedini odgovor Bošnjaka mora biti da smo i dalje „SPREMNI“ da živimo u zajedništvu na antifašističkim tekovinama. Sa našim komšijama Srbima, Hrvatima i svima drugima…
Dok se naše komšije u susjednima istoku i zapadu ponose stajlingom Hitlerovih (Dražinih i Pavelićevih) crnokošuljaša, Bošnjaci sebi ni slučajno dozvoliti ne trebaju da postanu taoci njihovih povijesnih zabluda… Moramo im pomoći da ih se oslobode…
ANTIFAŠIZAM je civilizacijska tekovina koja nema alternativu…
P.S. PARTIZAN
Ovaj kratki osvrt o rahmetli Titu sam zapisao kao odgovor onima koji su mi postavljali kritička pitanja nakon moga govora na uređenom sportskom kompleksu „Partizana“… Neki su me pitali: „Da se nisam približio lijevoj političkoj opciji“, „Otkud partizani i Armija BiH da su isto“, „Otkud da ti (Kamber) promoviraš komunizam i socijalizam“, itd…, itd…?
Sve više ćemo biti izloženi reverzibilnim tezama o ratu i ratovima iza nas… Ići će naše komšije i susjedi dotle da će našu obranu od agresije i borbu za fizički opstanak predstavljati našom odgovornošću za rat.
Ni 8372 srebrenička razloga Dodiku ne predstavlja zločin genocida… Za njega to nije uopće zločin… Zbog toga on podgrijava „emociju“ nekih prošlih ratova pa dođe u Bihać, nakon što mu to Hamdija i Mujo Koričić (komesar) omoguće da održi govor o Bišćanima i Krajišnicima koji su izvršili „najteže zločine nad nedužnom srpskom nejači“…
Naša istorija, nažalost traje onoliko koliko traju političke opcije. Ne trebamo se mi miješati u Dodikovo trajanje. Srpskom narodu i RS-u ne trebaju neprijatelji dok ih Dodik vodi, ali moramo biti obazrivi prema našoj istoriji. Na kraju, nije slučajna deviza o istoriji kao „učiteljici života“.
Upravo naša povijest svjedoči da je Drugo zasjedanje ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu najsvjetliji dio istorije našeg grada i BiH u cjelini… On se desio u ratu 1943. godine. ZAVNOBIH je potvrdio kontinuitet državnosti BiH i činjenicu da je „Bosna“ starija od Srba, Hrvata i Bošnjaka.
Kao što je Ravnogorski pokret 1944 poništio odluke ZAVNOBIH-a, tako je i Karadžić krajem 1993 sazvao Skupštinu Srpskog naroda i proglasio ništavnom odluke ZAVNOBIH-a…
Iz današnje perspektive ZAVNOBIH je istinski temelj i dokaz kontinuiteta državnosti BiH… Zbog toga su četnici srušili u povlačenju (1995) iz Sanskog Mosta zgradu ZAVNOBIH-a… Rušili su zapravo temelj državnosti BiH…
I to je razlog zbog kojeg ćemo je mi graditi… A to nikakve veze nema sa ideološkim zabludama komunizma, koji opet nikakve veze nema sa antifašističkom borbom naroda bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu… Osim što ju je zloupotrebio…
Ono što bi mi u Sanskom Mostu pa i u cijeloj BiH morali znati? To je da su se Bošnjaci i komšije oko nas stoljećima zaklinjali Sultanima i Carevima, pa Franji Josipu, pa Petru i Aleksandru (Karađorđevićima), neki i Paveliću, Mihajloviću, pa Titu svi narodi zajedno…
Danas se oni ne trebaju zaklinjati liderskim autoritetima nego državi BiH na temeljima antifašizma i ZAVNOBIH-a… U tome je njihova istinska budućnost…
