Nedavno sam tretirao prednovogodišnji negativistički prilog spram kantonalne vlasti, a „morbidno“ afirmativan spram novinara i TV USK-a…
Bezrazložni linč, ničim izazvan protiv kantonalne vlasti koja im je digla plaću veću od liječnika u sanskoj bolnici, pravljen je samo iz jednog razloga. Da se tobože „negativna“ vlast uporedi, uz podsmijeh sa uspješnom televizijom, uspješnim novinarima i sa najnovinarom kosovskim „Princom“ (Mirzom Sadikovićem) i grupom njegovih poslušnika na ovoj televiziji.
Ništa manje sablažnjiv nije bio prilog koji je Mirza Sadiković kao penzioner napravio nakon propale tribine Nezavisnog bloka u Sanskom Mostu… Interesantno je da je Sadiković na ovu tribinu došao u društvu lidera A SDA. Polupraznu salu i neuspjeh ove tribine Sadiković je pretvorio u uspjeh na kantonalnoj televiziji. Sa snažnim porukama međunarodnog demagoga Senada Šepića… Od njega je taj i tako koncipiran prilog tražio vanjski suradnik i urednik informativnog programa Rifet Hozanović, s kojim je skupa došao u Sanski Most…
Osim što je ovaj skromni skup zauzeo udarni termin u centralnom dnevniku, on je bio vremenski i duži od priloga koji je tretirao posjetu Bakira Izetbegovića Sanskom Mostu. Tada sam nazvao direktora Mustafića da ga zamolim da ne režu i ne cenzuriraju priloge iz Sanskog Mosta. Naši su uglavnom termini bili pred vremensku prognozu. Složio se sa mnom…
Još sam ga jednom nazvao poslije toga i shvatio da od mojih molbi nikakve vajde nema… Već tada sam shvatio i to da našim kantonalnim TV – servisom upravljaju neki drugi koji nisu u uredničkim i redakcijskim kolegijima… Neki koji se vozaju u skupocjenim autima zatamnjenih stakala, koji iza tih tamnih stakala sufliraju žutilo medijske realnosti na kantonalnom TV – servisu… Uz našu političku i svaku drugu podršku, samo je pitanje – do kad?
Do kad će neki izvan ove TV – kuće provoditi cenzuru i zabranu nečeg što je u domeni sloboda i prava svih građana na tačnu i odmjerenu informaciju. Takva se cenzura nikako drugačije zvati ne može – do nasiljem nad slobodom i demokracijom…
Naša se medijska politika u kontinuitetu temeljila na materijalno – tehničkom i financijskom jačanju kantonalnog javnog servisa. Postojanjem snažnih kantonalnih javnih medija jačala je medijska pismenost i pravo svih građana na pravovremenu i korektnu informaciju. To je bio naš cilj, tako smo mislili, a vrijeme je pokazalo da smo pogriješili…
Postoje na kantonu i lokalne radio i televizijske stanice koje su i u materijalnom smislu u teškom položaju. Sve one zajedno nemaju ni približno podršku iz budžeta lokalnih zajednica kolika je podrška kantonalnim medijskim kućama iz budžeta USK-a…
Iako ih je većina u teškoj finansijskoj situaciji, u nekim se mjesecima pa i godinama ne plaćaju obaveze radnicima i državi, skromno tehnički opremljeni a od izuzetnog su značaja za sve lokalne zajednice. Međutim, kao takve nisu uspjele dobiti podršku iz kantonalnih fondova koji su bili rezervirani za kantonalne medije. I tu smo svi zajedno grešku napravili od samog početka… To se mora mijenjati…
To se najbolje da zaključiti iz portala jer su i bez podrške opstali oni koji su pronosili lokalne informacije i čiji je glavni postulat nepristrasno i objektivno informiranje. Ne zagovaram ovdje ukidanje kantonalnih medija, ne zagovaram njihovo budžetsko financijsko reduciranje, ali svakako zagovaram preraspodjelu granta medijima u korist lokalnih rtv stanica, pa i portala koji su u odnosu na kantonalne medije postali utočište slobodnog novinarstva.
Lokalne radio i TV – stanice su po svojim sadržajima bliži, ali i objektivniji u komunikaciji sa lokalnim stanovništvom, zbog čega ih treba podržati. I Vijeće Evrope u svojim preporukama od 07.02. ove godine državnim organima vlasti BiH preporučuju veću podršku lokalnim i neprofitnim medijima…
Nekadašnji su komiteti ipak držali do kadrova i kadriranja u državnim medijima… Danas je sve interesu podređeno… I to ličnom… A Izo i Hozan su imali značajan interes kad su ih imenovali (Mirzu i Izana)…
Od tada je na ovoj televiziji zavladao novinarski koncept koji promovira „umirovljeni“ Mirza Sadiković („Princ“). „Princ“ mu je tajni naziv suradnika UDBA-e. Upravo je udbaški informativno – agitatorski koncept uzeo maha na televiziji USK-a… Ne vjerujem baš da sljedbenici načela UDBA-e, KOS-a, KNOJ-a, OZN-e mogu preko noći postati borci za demokraciju i njena načela… Već sam negdje zapisao izjavu novinarskog giganta Aleksandra Tijanića kako je novinarstvo „plaćenički pararežimski posao“. Nigdje kao na našoj TV USK-a.
Nije ovdje problem Mirzinog prijeratnog političko – informativnog angažmana nego je Mirza ta iskustva (UDBA-e) prenio na uredništvo i uređivački politiku TV USK-a, koja se temelji na pseudonovinarstvu i naručenim kvazianalizama društvenih pojava. Njih će u periodu ispred nas biti sve više i više… A sve sa ciljem slabljenja vlasti na čelu sa SDA… Pogotovo kad shvate da su njihovi politički zaštitnici i miljenici (Hozan i Hamdo) pred potpunim političkim krahom…
Iskoristio je Sadiković i koristi TV USK-a za svoje medijskopolitičke promotivne igrokaze i kritike rada vlasti kojih se ne bi posramila ni najcrnja agitrop vremena staljinizma… Ratnohučkaški program u informativnim emisijama ima zadatak da gledaocima pokaže kako je tobožnja smjena direktora uperena protiv ideala časne borbe za BiH, protiv „prave“ strane.
Dok se takav potez kantonalne vlasti i pomene, odmah započne medijska panika i naricanje o ugroženosti od „Babe“, od autonomaša, od svih vrsta urota i kojekakvih antipatriotskih ujdurmi… A riječ je samo o realizaciji koalicionog sporazuma. Toliko je Vlada, premijera, ministara, direktora, uprava zamijenjeno, ali evo sad je problem u imenovanju Skupštine TV USK-a koja ne radi i ne funkcionira… Niko direktora ni pomenuo nije…
Na sličan način, a na osnovu nekakvog političkog dogovora „nekih“ političkih aktera Mustafić je i došao na poziciju direktora. Nikada ni jedan organ SDA nije raspravljao o njegovom imenovanju. SDA nema obavezu ni da ga čuva u okolnostma kad ne obnaša dužnost u skladu sa kodeksima novinarske etike…
Kao zid obrane od smjene Mustafića koristi se informativni prostor TV USK-a u kome se mržnjom indoktriniraju nove (mlade) generacije Bošnjaka – Krajišnika. Na način da svi oni koji i pomisle na smjenu direktora zapravo afirmiraju „Babu“ i „Autonomiju“… To zapravo znači da se on do penzije ne smije maknuti jer u tom slučaju riskirate biti uz Fikreta – „Babu“ i „Autonomiju“…
Obrana lažima i stvaranjem međubošnjačke netrpeljivosti nije dugoročno isplativa… Oni dobivaju novac iz državnog proračuna. Za taj javni novac, novac naših građana ruke su u Skupštini digli autonomaši. Članovi Laburističke stranke, a nekad i DNZ-a. A nisu digli ruke oni koje oni afirmiraju na ovom važnom (meni najvažnijem) kantonalnom mediju.
A ruke su digli za afirmaciju pluralizma i demokracije a ne za proizvodnju javne mržnje. Digli su ruke za grant (kod) najveći u istoriji kantonalne televizije. Digli su ruke u ime javnih (programskih) sadržaja koji će u našem društvu razvijati duh tolerancije i uvažavanja. A ispalo je u konačnici da su ruke digli protiv samih sebe…
Za TV USK-a je ravno verbalnom deliktu uopće spominjati u negativnom kontekstu direktora, a oni koji su se drznuli da glasaju protiv njegovog izvještaja zapravo su protiv svih „vrijednosti oslobodilačkog rata“ a u korist Fikreta Abdića i autonomaša… A ustavno i poslovničko je pravo poslanika da glasaju za, protiv i suzdržano. I da za svoj stav ne mogu odgovorni, osim ako ne glasaju protiv izvještaja direktora TV USK-a.
Međubošnjački rat u Krajini, kao i svi ratovi, nije ubio samo na stotine mladića – krajiških sinova, on je ubio u narodu nešto što će se veoma teško povratiti. A to se nešto zove povjerenje… Za povjerenje trebaju proći generacije…
To su te pobjede i porazi koji nisu vojne prirode, ali se svi moramo potruditi… Nikako to postići nećemo izazivanjem mržnje, revanšizma i netrpeljivosti… Ova tragična međubošnjačka „havarija“ herojske Krajine izazvana je prilikama izvana, a samo se na jedan način prevazići može – iznutra…
Ako se ljudski negativni potencijal vjerno iskazuje kroz ubistvo i zločin, njegova suprotnost – pozitivni potencijal najbolje se iskazuje kroz promociju dobra i pozitivne komunikacije. To bi trebala biti uloga medija i posebno javnih servisa…
Ne smeta meni što su oni našu javnu kantonalnu televiziju pretvorili u javni servis i ispostavu cazinske uredničko – gulenovske terorističke elite… Ali me smeta kad u to ime produciraju mržnju i netrpeljivost. To je linija preko koje ja ne prelazim… Ja ne „ubijam“ medijskog glasnika, ja ga ne progonim, ja ga na ovaj način educiram, popravljam, ako je to danas uopće moguće popraviti na ovom kvazijavnom kantonalnom servisu…
Izan i Mirza Sadiković vrlo smišljeno kreiraju situaciju u kojoj konstantno promoviraju svoju ugroženost od „autonomaša“… A „autonomaši“ su svi oni koji imaju negativan stav o ovoj televiziji… Njihove impulzivne reakcije nisu u svrhu zaštite novinarske etike nego njihovih političko – kriminogenih nalogodavaca koje neskriveno protežiraju i za koje javno rade…
Rastužuje me i šutnja novinarskih djelatnika na ovoj televiziji koji od mene traže da im pomognem, da ih ja zaštitim od novinarskih agitatora… Izostanak njihove reakcije me doslovno plaši, jer to znači da je udbaški koncept preventivnog straha i cenzure na TV USK-a uspio!?
Šutnjom u laži oni zapravo likvidiraju „glasnika“ i solidariziraju se sa jednako nemilosrdnim vladarima sa srednjovjekovnih dvorova, koji ovim našim nekad „javnim“, zajedničkim – i svih nas servisom upravljaju iz crnih limuzina s kojima se vozaju Bihaćem od Opala do Parka, Emporiuma, i sve tako u krug…
