Međunarodna novinarska organizacija – reporteri bez granica (RSF), u prošloj godini je objavila listu 180 zemalja u kojima je analizirana sloboda medija. BiH je veoma nisko, na 65 mjestu… Međutim, iza nje su Srbija, Hrvatska, Mađarska, Poljska i mnoge druge zemlje. Što znači da odnos prema medijima i novinarima i nije baš na najnižoj razini u BiH.
Primjera radi u Hrvatskoj, koja je članica EU je utvrđeno da su svi novinari „koji istražuju kriminal, korupciju i ratne zločine“ izloženi pritisku, uznemiravanju, pa i prijetnjama… U borbi protiv korupcije mediji imaju najznačajniju ulogu. Da nije bilo medija i istraživačkog novinarstva veliki dio korupcijskih afera bi ostao nezapažen i neotkriven. Moramo sve učiniti da zaštitimo pravo slobodnog i neometanog informiranja, što ne znači da i novinare ne trebamo izložiti javnoj kritici i analizama njihovog rada…
Ničim se strasnije u svome prrekovremenom – hobističkom radu ne bavim k′o pisanjem i novinarstvom u cjelini. To je bio razlog zbog kojeg sam uspostavio sa mojim suradničkim timom i blog, u javnosti poznat kao „Blog Asima Kambera“… Novinarstvo i moje pisanje je u potpunosti neovisno. To znači da nema karakter običnog, prigodnog i informativnog novinarstva nego je po karakteru sadržaja istraživačko. A kao takvo je zahtjevno, neki kažu i opasno, a neki da istraživačko novinarstvo „stremi“ visoko – zbog čega „kopa“ duboko…
Istraživačko novinarstvo ukazuje na sistemske nepravde, zbog čega se i bavi informacijama koje neko skriva od javnosti. Novinari istraživači ne otkrivaju samo šta se dogodilo nego i šta se može dogoditi i dalje.
Kada sam sa grupom mojih prijatelja i suradnika na blogu otpočeo sa objavama, znao sam da će uslijediti reakcije i pritisci svih vrsta. Bio sam svjestan da borba za slobodu javnog izražavanja nije moguća bez rizika, bez ugrožavanja prava, ali da će zbog jednog bloga biti provedena najveća istražno – policijska akcija na USK-a, pretresa moje imovine, tome se na početku nadao nisam. To je zapravo i vrhunski dokaz snage i opasnosti ovog bloga za vlastodršce koji po svaku cijenu žele vršiti cenzuru nad javnim informacijama… A sloboda protoka javnih informacija jedna je od osnovnih demokratskih sloboda. Ona je zapravo pretpostavka stvarnog sudjelovanja širih slojeva društva u demokratskom političkom životu i odlučivanju.
Blogovi, po svome sadržaju nisu suhoparni dnevno – informativni proizvodi koji se plasiraju kakvi jesu. Oni su zahtjevna i sadržajna informativna forma a po svom karakteru blog može biti: analitički osvrt, kritika, komentar, esej, reportaža, karikatura, nekakav satirični dodatak i slično. Kao virtualni žanr kratke prozne forme zahtjeva redakturu, lekturu, dokumentarnost, fotovijest, satiričnu fotomontažu, i sl… Zbog toga je u tehničko – pripremnoj redakciji moga bloga angažirano 5 – 6 stručnih suradnika. A kada je riječ o tekstovima, ukupno moj suradničko – dopisnički tim broji, osim mene, još jedanaest stručnjaka za određena područja. Prije svih sociolozi, psiholozi, kriminolozi, ekonomisti, pravnici, sudije i tužioci, književnici. Uglavnom, u nastanku ovih blogova sudjeluje veći broj uglednih intelektualaca čija je anonimnost bila uslov njihove suradnje.
Blogovi su zapravo kolektivno – autorski prilozi koje pišu neovisni novinari i stručnjaci za određena područja, a ne bilo čiji poslušnici. Blog nosi moje ime zbog činjenice da sam dugo godina društveno – politički angažiran i da sam u javnosti poznat kao neko ko sve pojave i društvene devijacije otvoreno i dobronamjerno kritički komentira. Najveći broj blogova su moje osobne autorske prozno – esejističke narativne kreacije. Sa konstantnom dozom satire. Cijenim da je i smrtno ozbiljne poruke bolje slati i primati uz osmijeh, a čitaoci u BiH vole kad se neko šali na tuđi račun. Pogotovo kad je ta šala ozbiljna i sa uvjerljivim porukama. Smijeh je i u ovim itekako turobnim vremenima koristan…
Jednostavno, mislim da od javnosti niko pravo nema skrivati bilo kakve informacije, jer je tako jedino moguće imati nadzor nad radom vlasti… Ne zovu se slučajno prihodi u budžetima javnim, a ne prihodima vlasti ili stranaka kao sastavnih dijelova vlasti… Dakle, ništa što je zajedničko ne može biti da ujedno nije i javno…
Zbog toga sam danas ponosan, kao jedan od pokretača bloga koji zapravo služi istini i ljudima koji su u sporu s puno moćnijom državnom administracijom, političkom birokracijom, sa sudstvom, policijom, tužilaštvima, inspekcijama, poreznicima i sa sve brojnijim centrima otuđene moći…
„Riječi su hrana – i ljubavi i mržnji…“
Poštovani čitaoci, svjedoci ste da je sve manji broj analitičko – autorskog, neovisnog istraživačkog i kritičkog novinarstva… Svojevremeno je novinarski uglednik Veselko Tenžera tražio da se u Društvu književnika bivših Jugo – republika osnuje literarno – novinarska sekcija… Dakle, novinarstvu se pripisivala dimenzija književno – stvaralačkog i umjetničkog…
Danas naši novinari, portalisti i samozvani izvjestioci sa „mjesta“ događaja (uglavnom sa svojih računala) prerađuju, nekad prepisuju i improviziraju sadržaje koji nikakve veze sa stvarnošću, novinarstvom i istinom nemaju… I nažalost, sve se svelo na ispunjavanje želja njihovih političkih poslodavaca i naredbodavaca…
Takvi posebnu štetu izazivaju na društvenim mrežama, na kojima je psovačko leksičko blago (posebno kod nas u Krajini), puno veće od svih drugih jezika evropskih naroda… Na razini prostakluka prvi smo i na Balkanu zajedno sa Hrvatskom, a i Srbija je bolja od nas…
Kreativnost u etiketiranju i prozivci političkih konkurenata, kod nas je dosegla sami vrhunac… Kad narodu ne možete priuštiti ništa maštovito, napredno, ohrabrujuće, onda im je najlakše proizvoditi sukobe i neprijatelje… Takvima internet i mediji u cjelini dođu kao psihijatrijski ležaj, preko kojih liječe svoje komplekse, promašene ambicije i šire mržnju… A kad im dopustite da mržnja i uvrede prevladaju, kad na njih ne reagirate tada ih je teško obuzdati jer su već postali pravilo javnog ponašanja.
I radio i televizija i novine su u ovim okolnostima, sa trendom slabljenja utjecaja, ponajviše zbog interneta i društvenih mreža, koje još ni u državama EU nemaju karakter medija. Veoma brzo i to će se desiti. Bile ili ne bile u suštinskom i nominalnom statusu medija, društvene mreže su postale dominantan informativni servis naših građana. Sa nekoliko klikova na tastaturi vi možete u nekoliko minuta pregledati najnovije vijesti od lokalnog do svjetskog nivoa. Možete danas i sami biti medij, možete pisati, kreirati slike, možete anonimno ili pod lažnim imenom (nikom) vrijeđati koga god hoćete. Možete iz sebe producirati najniže strasti, možete širiti mržnju. Možete nešto što zasigurno nikad nije moglo na radiju, TV-u, u novinama. A kad se i dešavalo na razini incidenta, bilo je kažnjivo…
Pitanje medija danas je pitanje tehnologije i etike… Upravo je etika većine medija na najnižoj razini. Ništa manje i blaže uvrede i laži danas nisu u dnevnoj štampi u odnosu na društvene mreže… Uopće BH – novinarstvo je danas na najnižem nivou… Načelo etike, kodeksa, profesionalizma, objektivnosti i vjerodostojnosti je pogaženo… Razvikana sedma sila (novinarstvo) u ulozi kontrolora i korektora društva odavno je izgubljena… A upravo novinari bi trebali biti savjest zdravog društva… A da bi tako zahtjevnu društvenu ulogu bili kadri realizirati potreban je ogroman trud da se postigne status novinara – profesionalca. Svakako i škola, fakultet, iskustvo i neizostavni talenat kreativnog pisanja…
O struci novinarstva da i ne govorim. Poznajem novinare koji su nakon 15 dana postali novinari i sebe tako predstavljali… Napišu nekoliko tekstova, vijesti, kolumni i evo ga novinarom posta… Jedan od boljih stolara u Sanskom Mostu samosetransformirao u novinara, i to međunarodnog karaktera i renomea… Slično je i sa prijeratnim vozačem konjskih zaprega (čeza) koji je umjesto kajasa u ruke uzeo mikrofon i glumata novinarsku veličinu sa sumnjivom osnovnom školom. Čak i novinarska kasta ništa uradila nije da svoj integritet i dignitet zaštiti… Već sam negdje zapisao da vam je to isto kao da flaster nekome na posjekotinu ili ranu zalijepite i sutra se doktorom proglasite. Nigdje se, doslovno nigdje ne postaje predstavnikom struke ko u novinarstvu…
Društvene mreže su u svakom slučaju svojevrsni komunikacijski fenomen ali i prilika silno razmaženim novinarima i portalima u lažnom predstavljanju stvari i pojava. Uglavnom se svi u svom uređivačkom konceptu bave politikom. Naravno, i s pravom, konačno se i politika bavi nama svima… Problem počinje onda kada uređivačku politiku portala u pozadini kreira stvarna politika i političari, a najčešće iz kriminogenog miljea…
Svemoćno i sveprisutno tržište konzumenata (potencijalnih birača) na društvenim mrežama u borbi za klikove a bome i izborne glasove dokinulo je svaku odgovornost. I novinarsku i političku… Novinarima je bitan profit od internetskih klikovnih gaža, a političarima profit od političkog rejtinga kod birača…
Kad portali umjesto običnim ljudima – čitaocima počnu odgovornost imati samo prema njihovim političkim mecenama, to veoma brzo postane jasno i uočljivo… Takav portal brzo počne gubiti na vjerodostojnosti i u konačnici i propadati. A propadanje se najbolje i najbrže intenzivira produkcijom neistina. Upravo se to dešava sa nekad najmoćnijim portalom na USK-a cazin.net-om.
Stalno sebe propitujem koliko takvi agitatorsko – poslušnički novinari mogu intelektualno a i duhovno ograničeni biti da vjeruju kako im je laž dugoročno isplativa. Da ne razumiju snagu u pravdi i vječnosti istine. Bogom se kunu a lažu o njemu, lažu o domovini, o patriotizmu, o ljudima, o ratovima, o brizi za čovjeka sa samo jednim ciljem, kako bi istog tog čovjeka obmanuli i pokorili…
Ne volim voditi ratove na temu jezika, stilistike, leksike, i uopće estetičke podloge takvih tekstova jer ispada da skrećem „vodu“ na „mlin“ vlastite struke, ali ih molim da mi pošalju svoje tekstove na korekturu… Obesmisliti pravila jezika do granice ekstremne nepismenosti, udar je ništa manji od Dodikovog na tradiciju i postojanje bosanskoga jezika…
Riječ, misao, smisao objašnjenje je grčkog pojma logos. Šta je logos u našem dnevno – informativnom novinarstvu, mislim da ni sami novinari ne znaju, niti razumiju. Zbog toga se onima koji i protiv mene pišu nudim kao koretkivno – jezična i pravopisna ispomoć…
Nije mi uopće teško na portalima otkriti autorstvo tekstova koji se objavljuju a da je nepotpisan izvor (autorstvo). Pogreške gramatičke i pravopisne mi otkrivaju polupismene političke autore u pozadini. Čak bih se usudio kladiti kada je u nekom tekstu autor Ismet Kurić, kada priglupi Nisvet Jusić, kada (ipak lucidni) Hamdija Lipovača, a kada kratke objave potkopavanja SDA diktira prvačić predškolske pismenosti – Nermin Ogrešević. Stopostotnu sigurnost bi garantirao kada u naručenim tekstovima otkrijem „invalida“ pravopisne indoktrinacije Admira Hadžipašića – Masiraču, ili istog moralnog profila, zaštitnika mu ef. Šejha Mirsada Topčagića… Njihova neosjetljivost na pravila jezika donekle je opravdana brzinom tračarskog rogoborenja i želje za denunciranjem odabrane mete. Nije mi nikad teško zaključiti i procijeniti autorstvo lokalnog mrežnog zabavljača Nijaza Kadirića. Izronio je iz anonimnosti menadžerskog polusvijeta i sebe pretvorio u sanskog celebritya na društvenim mrežama. Prvo je bio hodajuća maskota nekoliko političkih stranaka, a kasnije hodajuća vijest, a danas i hodajuća laž… Kad piše, takav dojam ostavlja da je svakom događaju prisutan, a nije u 99% slučajeva…
On i Midho Dedić, uglavnom pišu sa zahodske daske uživajući cjelodnevno u vlastitoj „nuždi“ po nama iz SDA. Kad kasno navečer zalegnu umorni od mrežne distribucije leksičkog „izmeta“, utope se u san uz „mokre“ snove, ponovo po nama iz SDA. Makar i „mokri“ u sabah, oni i u toj mokrini uživaju, jer je to po nama iz SDA (meni, Rošiću, Dediću i dr.)…
Portalski novinarski heroji naše medijske svakodnevnice, toliko su hrabri da se ustručavaju svoje ime potpisati ispod tekstova i postova koje pod lažnim nikovima objavljuju. Ugledni Emir Hadžihafizbegović je nedavno u emisiji „Pošteno“ kod Duške Jurišić izrekao istinu kad je kazao da je „anonimno pisanje kukavičluk“… Upravo ti i takvi pseudonovinari potpuno uludo troše vrijeme izbacujući svakodnevno tekstove protiv SDA i mene osobno… Uludo jer pišu sa „predumišljajem“, ne da bi informirali nego da bi što više dokaza (informacija) promovirali za svoje unapred zadane teze i političke stavove… Kako smo svi mi iz SDA negativci, a ja jedan od najvećih…
Međutim, postoje i oni koji pišu zbog zadovoljstva tekstom autora i čitaoca… Ozbiljno pisanje, a da bude i aktualno, zahtjeva prije svega trud, puno rada i znanja… Najsigurniji zavičaj pametnim i dobronamjernim riječima ostaju čitatelji kojima dugujem zahvalnost na upornosti traženja istine u ovome što i sam pišem i objavljujem.
Novinarstva bez naručenih priloga, bez nametanja stavova, bez podmetanja, bez agitacije, zapravo je ozbiljno i društveno – korisno novinarstvo za koje se i sam zalažem…
Slijedeći blog čitajte u ponedjeljak pod radnim naslovom PRETRES…
