Rijetko prođe dan da me neko ne presretne upitom – kad kreću kolumne? Kad startaš? Šta si se ućutio? I slično. I evo startao sam.
Ne živim i nikada živio nisam od novinarstva. I to mi je zapravo istinski hobi. Istina je da je temelj moga pisanja i vještina struke jezika u javnoj komunikaciji i svakako filološka studijska naobrazba, ali je zapravo i istina da pišem iz zadovoljstva i zbog efekata napisanog.
Isto tako, cijenjeni moji fanovi i oni drugi koji me čitate želim da znate da nisam vlasnik, niti sam jedini autor na po mome imenu nazvanom blogu. Nikada nikakva autorska prava nisam naplatio, niti bilo kakav komercijalni bonus ostvario… A bilo ga je, ali mi to nisu kazali oni koji uređuju moj blog. Satira je bila i ostat će moj temeljni princip… Satira – ozbiljna do bola…
Pisanje je, kad se za njega odvažimo, ispit naše društvene i stručne autentičnosti… Ne znači da dobre tekstove ne može pisati i dobar liječnik, bravar, profesor, vozač, vjerski službenik i mnogi, mnogi drugi… Ipak je za dobro i originalno pisanje potrebno imati znanje i vladati informacijama.
Nije popularno citirati Lenjina, ali je njegova antologijska izjava da: „Tko ima informacije ima i vlast“, aktualnija nego ikad.
Međutim, pisanje bez poštovanja drugog i drugačijeg, i bez uvažavanja svačije autonomije nije ozbiljno pisanje… Laž i mržnja najveće su ljudske devijacije… Za društvo najštetnije… Svo moje pisanje je usmjereno protiv laži i mržnje…
U pisanju se ozbiljne i istinite činjenice mogu iznijeti, a da istovremeno ne budu uvredljive. To je ono što želim postići svojim pisanjem. Oni koji pišu i objavljuju postove protiv mene prvo iznesu uvrede, pa ih onda potkrepljuju lažima, pa tek onda tobože markiraju poruke čitaocima… Ali je, uglavnom sve puno mržnje i laži…
Veoma inteligentni, rekao bi i književnički nadareni Papa Franjo nedavno je na konferenciji o medijima i novinarstvu dao veoma originalnu i poučnu izjavu… A rekao je da: „Dobro novinarstvo nije površno brbljanje i da je jedino istina prava vijest…“
Uljuđeni građanski orijentirani novinari se nikada ne bi trebali prestati boriti za istinu a protiv laži, nepravde, protiv političkih moćnika, protiv bilo kakvog i bilo kome robovanja i podilaženja.
Ovakve sam etičko – konceptualne principe ugradio u svoje kolumnističke stavove i nisam pogriješio. Istina je uvijek bila moj putokaz. I to je ono što su moji kolumnistički fanovi prepoznali… Čitanost (klikabilnost) jedne moje kolumne, na dnevnoj je razini veća od stranačkih (Ogrezanovićevih) portala i grupa cazin.net, usn.ba, „Red i zakon“ ef. „Mumin“, normala.bai dr… To je zapravo i najbolji dokaz da se laž ne isplati…
Uvijek cijenim onoga tko piše kao akter određenih situacija, okolnosti, događanja. Cijenim da je takvo pisanje objektivnije, što znači poštenije i realnije…
Cijenim kada se stvarnost prikazuje bez ikakvog uljepšavanja i friziranja uz visok stupanj poštivanja kulture komunikacijskih normi…
Ništa me više ne povrijedi od činjenice kada naš lijepi grad nepravedno u medijsko – virtualnom vilajetu prikazuju potpuno suprotno od onoga što on u stvarnosti jeste. I bez obzira što većina razumnih ljudi zna kako sve to skupa nije istina i kako je riječ o pretjerivanju, ipak to ostavlja dojam gorčine i nelagode… Uporno blaćenje vlastitog grada…
Grad koji uistinu ima lijepu prošlost antičke i rimske tradicije, utjecaj istoka, sultanata, austrougara, časna antifašistička borba, ZAVNOBIH, 10. oktobar, grad izvora pitkih i termalnih voda, pećina, planina, pašnjaka, rijeka, neviđene ljepote – uporno se želi ocrniti i predstaviti u potpuno krivom svjetlu. Gradu bogate prošlosti uporno žele oduzeti sadašnjost i budućnost…
Grad u kome se srušena ili zapaljena kuća solidarnošću komšija i naših građana sanira za nekoliko sedmica. Grad u kome se pomaže bolesnima i siromašnima. Grad u kome se poštuju ljudska prava, a međusobna građanska solidarnost na vrhu vrijednosti življenja.
Puno dokumentarnih negativnih emisija, tekstova u novinama, na portalima, protiv vlastitog grada, nigdje ni u kojem drugom nisam zapazio…
Grad u kome se stigmatiziraju porodice, pojedinci, grad u kome ni mrtvima mira ne daju… I njih iz kabura izvade i posluže se u dnevnopolitičke svrhe.
Grad u kome se otvoreno sije mržnja, u kome se Predsjedavajuća vijeća (Srpkinja) etiketira „vlahinjom“od strane kvazinovinarskih – na crno aktivista…
Grad u kome se vijećnicima, načelniku, strankama i pojedincima u njima orkestrirano prijeti. To je Sanski Most danas…
Grad u kome me preko dvadeset godina pokušavaju pobijediti, a nejde im. Ne zbog moje, nego pameti građana ovog lijepog grada, kome zbog ljepote svi zavide i svi mu se dive… Osim grupe gradskih vandala koji ga neprestano blate… Zbog kompleksa, ali i financijskih interesa koji ih opterećuju… Zbog takvih sam i o takvima odlučio pisati…
Trenutno, kao društvo živimo vakat četvrte industrijske revolucije kad se komunikacijske tehnike i tehnologije razvijaju nevjerovatnom brzinom. I kad se po svaku cijenu pokušava drugima nametnuti vlastita volja i stav.
Hibridni rat je pojam i pojava koja je sve više prisutna u našem javnom diskursu. Naivni su oni koji misle kako Sanski Most već dugo nije izložen medijskom djelovanju koje ima karakter hibridnog rata. Sve sa ciljem da se o napadnutoj strani (vlast SDA) nametne stav i mišljenje kao konačno… I da se kao takva makne sa političke scene…
Sve su već do sada pokušali. Svi se uzhrpavali na jednoj strani protiv SDA. Okupili Dodikove i Pavićeve sljedbenike na Sani, okupili i najveći dio birača – Hrvata na Sani, dobili značajnu financijsku i svaku drugu potporu cazinskih i bihaćkih SDA – oponenata, i džaba, ništa… Sve u vodu palo. Zbog toga su se odlučili zaigrati na zadnju kartu, na Jokera koji se zove – hibridni, ili rat do istrebljenja. Mi ili oni, sredine nema…
Sanski Most je već dugo izložen elementima medijsko – propagandističkog rata. Stvaraju se afere tamo gdje ih nema, sa ciljem unošenja podjela i bavljenja samim sobom, što za krajnji cilj ima poticanje nereda, nepovjerenja i zaustavljanja razvoja koji je danas evidentan.
Stručnjaci kibernetičke struke tvrde da je riječ o modelu ratovanja koji se primarno koristi informacijskim sredstvima. Međutim, u slučaju ne postizanja konačnog efekta, otvorena je mogućnost korištenja sile, pa sve i do oružane sile. I o tome razmišljaju, dokaze ću vam podastrijeti, a riječ je o eksplozivnim napravama… Ohrabreni su iskustvom iz Cazina, gdje su ovaj princip ili način prvo demonstrirali.
Po pravilu su uvijek visoki politički dužnosnici mete ovakvog oblika ratovanja. Naravno, živimo u vremenu kada je imati drukčije mišljenje dopušteno i kada se razlika u mišljenju raspravlja na zato primjerenim mjestima, u parlamentima, u državnim prostorima, u medijskom prostoru koji uvažava obje strane. Krajnji cilj ovih medijsko hibridnih operacija je preuzimanje vlasti u gradu na Sani gdje se to nije desilo u poslijeratnoj BiH. A u svim gradovima USK-a jeste, promjene su se dešavale…
Zbog toga, cijenim da će se hibridni rat na Sani nastaviti, i to sa sve većim intenzitetom. Pogotovo kada shvate agresorsko – hibridni stratezi da im baš i ne ide. A ne ide im jer smo mi (SDA Sanski Most) izloženi stalnim napadima (imamo iskustva), i što smo izgradili sistem preventivno – zaštitnog djelovanja, koji se i do sada pokazao učinkovit… A za njih poguban…
Nastavlja se…
P.S. ASIM KAMBER TV
Poštovani čitaoci, neki su me moji sugrađani pitali oko slike sa naznakom televizije (ASIM KAMBER TV).
Da vas ne zbuni, ja nemam televiziju, ali je to bio način da kad budem objavljivao TV (video) i tonske zapise zaštitim objavljeni materijal kako ga bez moga dopuštenja ne bi preuzimali, a bit će ga goreg i težeg nego ikad. Možda već u jednom od narednih nastavaka…
Odustanite, molim vas! Bježite glavom bez obzira, sa moga bloga.
Moj vam je ljudski savjet…
