Nakon što smo završili protokolarnu pripremu ročišta, sutkinja je zatražila stavove obiju strana. Advokat tužitelja (Muje) g. Salih Hodžić je zatražio objedinjavanje dvije Mujine tužbe u jedan predmet s obzirom da je riječ o istom tužitelju, istom tužbenom osnovu i istom tuženom.
Što sam ja, naravno, rezolutno odbio uz obrazloženje da sam došao pripremljen za sadržaj predmeta jedne tužbe, te da o drugoj tužbi nisam spreman razgovarati. Usput sam postavio pitanje i otvorio dilemu ikakve opravdanosti tužbe za tekst koji niti naslovno niti sadržajno ne tretira prisutnog komesara Muju.
U tom se trenutku i Mujo javio za riječ, rezolutno citirajući po njemu neprimjerene atribucije na njegov račun u mojim blogovima cit. „kapo“, „kleptoman“, „babaroga“ i dr.
Bio je u pravu, nisam mogao osporavati ovaj njegov navod, iako sam u glavi pomislio kako sam zapravo birao blaže atribucije o Muji, s obzirom o kakvom je policijskom mešetaru i čovjekolikom orangutanu riječ. Da se ne uvrijede lemuri.
Na što sam mu kratko odgovorio da takvi kvalifikativi nisu u sadržaju blogova zbog kojih sam tužen i da smo mi na sudskom ročištu zbog bloga posvećenog neprikosnovenom krajiškom liderskom i vjerskom autoriretu Muhamedu Zekotiću – Zeki, koji dobrovoljno gajreti na rekonstrukciji kumove džamije.
Sutkinja se sa mnom složila i zatražila da ne vodimo raspravu o nečemu što nije predmet tužbe.
Ponovo sam zatražio i dobio riječ. Ponovo sam istakao činjenicu da ova tužba nema osnova niti bilo kakvog materijalnog utemeljenja u smislu dokaza da sam uopće Muju oklevetao.
Kao da su i advokat i Mujo ovaj moj prijedlog očekivali, uslijedio je njihov odgovor i novi zahtjev.
A zahtijevali su da ja javno na blogu priznam da sam iznosio neistine da sam „kriv“ i da pokrijem sve sudske troškove, pa će oni solidarno odustati od tužbe.
Pomislim prvo, da me oni glupim ne smatraju? Ili provociraju…
Odgovorio sam im da mi je jedino prihvatljivo da solidarno sudjelujem u troškovima suda, a riječ je bilo o cirka 1000 KM i da nikada bilo kakvu krivicu prihvatiti neću zbog iznošenja istine.
Odjednom se u naš konstruktivni i otvoreni razgovor umiješala i duhovita sutkinja sa prijedlogom i razmišljanjem da bi mi trebali „popiti kahvu i sve se dogovoriti“!
Zatečeni iznenadnim prijedlogom, obe su strane malo zaćutale.
Ironičan kakav jesam i u najtežim situacijama, javio sam se prvi te postavio pitanje i dilemu – da mi nije jasno zašto je Mujo uopće prestao piti kahve sa mnom? Da Mujo u Sanu kad god je nekad dolazio, da se rijetko dešavalo da se ne vidimo, da se znao i prije javiti da rezervira termin viđenja sa mnom. A ako ne sa mnom onda sigurno sa dr. Mustafom.
Pa je to odjednom sve stalo, a do danas mi nije jasno zašto?
Kao što mi nije jasno da su mu sad u Sani najpriči Midho, Arnel, Šero, Munir, Zekotić, u Cazinu Hozan, kome je u nadležnost predao upravljanje policijom.
Danas nas iz SDA Mujo uglavnom obavještava o kaznama i lažno – pokrenutim predmetima. Sjećam se prošlogodišnjeg janjećeg okruglog stola u Hrupama (izletište kod Kamengrada). Većinu gore pobrojanih je upravo Mujo obavijestio da dolazi u Sanu, a neradni dan bio (nedjelja).
Mene nije obavijestio, a jes mi „slučajno“ došla njegova sms – poruka koju je uputio pojedincima iz gore pobrojane ekipe. Naveo je tada još neke detalje vezano i za njegovo preseljenje u Sanski Most, pa sam je takvu i odlučio sačuvati između nekoliko stotina njegovih razmijenjenih poruka sa ljudima koji tvrde da ga „ne poznaju“. Nek se nađe…
Da je lažljivi Mujo doselio u stan (Munirov) sprat iznad, to bi baš bio kompletan doživljaj u „zloglasnoj“ žutoj zgradi na Trgu Ljiljana. Doselio se hadži – Šero (lažno), pa se stvarno uselio Muhamed Zekotić – zvani Zeka, pa sam tu već dosadni ja, pa nam sad evo i neprevaziđenog komše Muje…
Samo nam još Hozan trebao sa svojim terorističkim NES – bombašima i na Sani bi svaki dan bilo „veselo“… Hozan sa kojim Zekotić tvrdi da nikakve veze „nema“…
Vidio sam da se Mujo počeo crveniti, da mu je bilo neugodno. Naravno, ne zbog grižnje savjesti i pokajanja za mobing koji provodi nad ljudima iz SDA nego što nije uspio ni u čemu što je od Hozana i Nermina u zadatak dobio.
Dobio da izvršava pod patronatom Hozanovog šofera i tijelohranitelja Nermina Kljajića, koji jučer svoga šefa Hozana voza po Sarajevu službenim autom MUP-a USK-a, i hrani mu tijelo (trbuh) po luksuznim restoranima, a sve na račun Krajišnika koji pune budžet USK-a.
Ponovo se sutkinja umiješala sa zahtjevom da se izjasnimo o situaciji u kojoj smo se našli ili da odgodi pripremno ročište do nekakvog konačnog dogovora.
Ponovo sam se javio za riječ sa prijedlogom da tužitelj povuče obje tužbe uz izražavanje spremnosti da sudjelujem u sudskim troškovima, te da usput omogućim tužitelju Muji da demantira sve ono što on smatra da su neistine na mome blogu.
Dokaz odlučnosti za kompromisom sam pokazao i činjenicom da sam dozvolio da se taj Mujin demant može odnositi i na kolumne koje nisu predmet tužbe. Širok sam… Što kažu Nadrealisti…
Sutkinja se ponovo umiješala sa zahtjevom Mujinom advokatu da se izjasne o mom prijedlogu danas ili da svoj prijedlog dostave u pisanoj formi naknadno.
Tako je i bilo, ročište je završeno zaključkom da advokat Salih Hodžić u ime tužitelja (Muje) dostavi prijedlog u pisanoj formi o kome ću se i ja naknadno izjasniti.
Pa mi na kućnu adresu dolazi zahtjev suda da se očitujem o prijedlogu Mujinog advokata. Prijedlog ću vam kasnije objaviti da ne ugrozim sudski proces.
„Samo istinom“ (M.Z.)
Jasno je da je aktom advokata i zahtjevom za objavu kratkog demanta zapravo na vidjelo izišlo što je to što Muju najviše muči. A muče ga moji montirani predmeti… On zapravo sve želi učiniti da sebe od toga opere, da sve svali na Hozana koji mi opet preko Saje sve na Muju svaljuje… A Zekotić ih opet ni jednog ne poznaje…
A istina o svirepim montažama i podmetanjima samo što došla nije…
Što naš legendarni borac za istinu Zekotić napisa „samo istinom“!
I šta mi je drugo preostalo, sjedam za radni stol, plajvas (laptop) u ruke, pero (tastaturu) i bome odgovorim na jedan krajnje korektan prijedlog. Prijedlog Mujinog advokata g. Saliha Hodžića koji je na tragu i moga razmišljanja o tobožnjim „klevetničkim“ tekstovima.
A dok sam pisao ovaj odgovor, samo mi je jedna scena na pameti bila. Scena videozapisa našeg lidera NiP-a Amira Zukića – Blićka. Scena kad on sjedi na podu boravka moga stana i plače naslonjen na moju desnu koljenicu, a ja ga osjećajan kakav jesam po glavi milujem i tješim.
Dok on u hripu – plača i suza ponavlja: „Mujo i Muhamed mi platili da ti u auto postavim uređaj za snimanje.“ Pa grcajući od plača, doslovno se gušeći, nastavlja dalje: „Ja to šefe neću, ja nisam izdajnik, ja volim SDA i tebe najviše…“
E upravo sam ovaj video zapis spremio ponuditi kao jedini dokaz na ročištu sa Mujom i ništa više. Uređaj je Amir kasnije odnio Almi T. da resetira i izbriše moguće zapise.
U plaču i ridanju Amir je neumorno ponavljao kako mene i nas iz SDA neizmjerno voli, da nas nikad napustiti i izdati neće. Jedva sam umirivao njegov naboj osjećaja i neviđene vjernosti meni i našoj SDA. Kasnije sam shvatio da su mu malo ponudili…
Da bi već nekoliko mjeseci kasnije pred Mujinim kerberima Judžom i Burzom do neba lagao po nama iz SDA, a po meni najviše. Tad su povećali nagradni fond…
Najteže mi je palo kada je Amir i našeg Rajgu – personifikaciju ljudske dobrote u Kamengradu prozivao za nekakve „torbe“ koje niko nikada nigdje vidio nije, osim njega i Jasmina Mujačića. Pa to onda činio na svakom koraku i u svakoj prilici, a ja ga nastavio pratiti.
K′o velim, drag mi je, nek se nađe… Gluho bilo… Zlu ne trebalo…
