Poštovani čitaoci, uporni posjetitelji moga bloga, odlučih da vam se vanredno obratim. Dva su razloga moga obraćanja.
Prvi je pravosudne tematike i tiče se nezakonito izabranog komesara Muje Koričića.
Drugi je ribolovno – ekološke tematike i tiče se nedavno smijenjenog ministra privrede i propalog načelničkog kandidata Nijaza Kadirića.
Sve da sam htio odgoditi ovu drugu temu o našem Nijazu, ovu sam prvu o komesarskoj „babarogi“ – Muji, što naša Paolina napisa, morao tretirati jer me na to obavezuje sudsko rješenje, tačnije sudska nagodba od 23.08.2021. godine.
Ipak ću krenuti sa našim Nijazom, prvakom političkog konvertitstva čovjekom koji nema skrupula u obračunu sa političkim konkurentima. Nakon što su ga kao urednici facebook – stranice sana-info napustili (centru države – Sarajevu) migraciono – izbjegli Arnel Terzić i vjerna ministarska kopija u Bihaću imenovani Almin Hopovac, stranica sana-info spala na jedno slovo. Na Nijaza – dopisnika i urednika.
Liderski karijerizam, neispunjena očekivanja o umišljenoj karijeri „najboljeg“ ministra – pa smijenjenog, najboljeg kandidata za načelnika – pa propalog, kod lidera skromnijeg intelektualnog kapaciteta uzrokuje unutrašnji kompleks – kompleks inhibicije. A to onda osim svojevrsnog oblika unutrašnje subverzije manifestira se subverzijom i protiv političkog konkurenta.
Pa se onda Nijaz sjeti da sam mu ja najveća konkurencija i prepreka u ostvarivanju njegovih ciljeva da postane suvlasnikom i direktorom komunalnog preduzeća u Sanskom Mostu, a nakon što je već postao direktorom i vlasnikom ribolovnog društva…
Vlasnikom i gospodarom udruženja sa najdužom tradicijom u našem gradu, a usput da se vlasničko – katastarski ubilježi i kao gospodar naših rijeka.
I jedno i drugo će mu se izjaloviti…
A da bi on to sve ostvario, nakon što mu je propala pravosudno – istražna akcija sa ispostavom srbijanske tajne službe iz Banjaluke, bilo mu je važno preventivno po svaku cijenu mene ućutkati, jer kako on kaže: „Sa Mensurom i Farisom je lako“, ali sam ja problem i njemu i Jasminu Mujačiću.
Pa se onda Nijaz sjeti neki dan da protiv mene objavi tekst koji me do suza nasmijao. Pogađate da riječ o tekstu koji tretira naširoko poznatog sanskog „krivolovca“…
Ko drugi opet – nego ja!? Nakon „kradoglasca“ sad i „krivolovca“…
Prvo šta nije istina u Nijazovom tekstu je konstatacija kako ja nemam ribolovnu dozvolu. Dugogodišnji sam član više ribolovnih društava, naravno najduže našeg na Sani. Ovo ispod je kopija moje dozvole za 2021. godinu pod rednim brojem 0000936, za koju sam uredno platio članarinu od 100,00 KM (u prilogu uplatnica).
Ono što pomalo iritira Nijaza je činjenica da sam ja taksu koju propisuje i izdaje Federalni ribolovni savez (uz taksenu marku od 100,00 KM) uplatio u blagajnu sportsko – ribolovnog društva u Ključu. Sa istim pravima izlova na vodama USK-a mogao sam taksu uplatiti i u Bihaću ili Krupi. A nisam uplatio u Nijazovu blagajnu ribolovnog društva na Sani…
Naravno, sad ćete se vi zapitati zašto u Ključu ili Bihaću a ne u Sani? I to ću vam kasnije objasniti.
Ovdje sam obavezan demantirati i drugu laž, a to je da sam „bez dozvole“ uhvaćen u krivolovu na „ušću“ Dabra. Ušće je etimološko – geografski pojam koji označava mjesto gdje se neka manja rijeka ulijeva u veću. Dakle, ušće je mjesto prostorno omeđeno, a širinu ušća geografski markeri obilježavaju širinom utoka manje rijeke. U ovom slučaju Dabra, zbog čega se i zove ušće Dabra. Sve iznad, ispod 1, 10, 50, 100 i više metara nije ušće. E sad ću vam ispod pokazati slike ušća Dabra, da bi razumjeli sve ovo što vam pišem.
Svi oni koji znaju kako je izgledalo ušće prije preuzimanja našeg ribolovnog društva od strane vandala iz NES-a, sjetit će se da su na ušću bile stare vrbe uz obale obiju rijeka, da je u ljetnom periodu ušće krasila trska i šaša, a prirodna posebnost je i zelena riječna trava koja se ispod površine talasa i lagano kreće desno – lijevo, pa je zovu i pijani tvor, te razne vrste vodenog i priobalnog bilja koje nigdje ni na jednom ušću rijeka naše Bosne, Srbije, Hrvatske, Slovenije pa i šire zapazio nisam. Sve su to pokosili naši ekološki NES – vandali.
I kao svojevrsni ekološki vandalski kuriozitet je čin vađenja željeznog stuba na ušću koji je tu stajao preko sto godina. Udarili ga Austrougari, tačnije Austrijsko preduzeće „Štajnbajs“ koje je gospodarilo krajiškim šumama. Upravo su na ušću Dabra i u Trnovi bila dva željezna stuba a svagdje drugdje na Sani i Uni su bili drveni.
Prepričavao mi je to kao ribarskom pioniru najbolji prijeratni ribočuvar, pokoj mu duši – Stole (Stojan Tubin). Naime, ušće Dabra je bilo mjesto gdje su se splavari koji su prevozili trupla iz Grmeča niz Sanu odmarali, gdje su konačili, gdje su se snabdijevali potrepštinama za put prema Prijedoru i dalje prema Dubici, preko Une, Save i Dunavom sve do Beograda.
Nekoliko stotina metara niže – ispod Čičića brine vezali su se za slične drvene stubove veliki kerepi (splavovi) sa utovarenim balvanima. I danas su tu…
Željezni stub u Trnovi je izvađen nesmotrenošću mašina koje su iz Sane eksploatirale pijesak. A ovaj jedini preostali artefakt austrougarskog doba naredio je izvaditi lider NES-a Nijaz Kadirić kako bi se nesmetano eksploatirala salmonidna ljepotica (hucho, hucho).
Da gosti od kojih se na crno naplaćuje taksa mogu komotno zabacivati i vaditi sanske ljepotice (mladice). Dakle, željezni stub koji su posadili austrougari, koji nije smetao staroj Jugoslaviji do 40-tih godina prošlog vijeka, koji nije smetao komunističkoj Jugoslaviji do raspada devedesetih, koji nije smetao postratnim posjetiocima ušća, do pojave NES – vandala, koji se fate sajli i uz pomoć konja, magarad NES-ovska ga iščupaju, te ga navodno prodaju u staro gvožđe za 25,00 KM.
A da su znali ili da su me pitali, isti taj u austrougarskim ljevaonicama izliveni stub oblika pružnih šina su mogli prodati u bilo kojem od 210 muzeja u Beču. I za njega dobiti od 10.000 do mogućih i 50.000 eura. Dvojio sam jesam li im sve ove činjenice trebao navoditi da se naši vandalski NES-ovci u potrazi za eurima ne fate mašina i konja pa ne krenu čupati po Sani redom nešto što je arhitektonska ljepota i posebnost za sebe na prelijepoj Sani…
Pa sam se onda odlučio istražiti gdje je ovaj NES-ov silom iščupani muzejski artefakt danas? Pa nazovem Predsjednika Udruženja ribara, koji mi je sve to opričao.
A ispričao mi je da je Tiče bio izvršioc „vađenja stuba“ i devastacije raslinja na ušću, da je „stub prodan u staro gvožđe“. Usput mi je dodao kako iza svega stoji: „Nijaz Kadirić“.
Naravno, nije jedini razlog moga prisustva na i oko ušća nikad prežaljeni mogući muzejski eksponat prodan u staro gvožđe, nego je to puno, puno, puno teži, puno, puno žalosniji razlog, zbog kojeg sam po prvi put počeo imati nakon rata i noćne more.
Htio sam vam o tome pisati nakon što nadležni organi završe istragu o zloupotrebama u ribarskom društvu, ali su me evo potaknuli da to učinim i nešto prije…
Da Bog da da se desilo nije… Gluho bilo…
P.S. MUJO JE NEVIN!? …
Na sudskom ročištu održanom 23.08.2021. godine postignuta je nagodba između tužitelja Muje Koričića i mene kao tuženog. Mujo je lično sa svojim advokatom prisustvovao ovom ročištu. A mene je zastupao moj punomoćnik (advokat F.M.). Ja nisam prisustvovao…
Tužitelj Mujo Koričić je istakao dva uslova koje bi ja trebao ispunio, što bi u konačnici bio razlog da on povuče dvije tužbe protiv mene za klevetu o kojima sam već pisao. Naravno, meni je to bilo prihvatljivo.
Jedan od uslova koje je Mujo pred mene postavio je njegov demant koji ću ja ispod u cjelosti objaviti i koji uopće komentirati neću.
Povjerovat ću nevinom Muji…
Nastavlja se naredni utorak…
