U svome posthumno objavljenom tekstu o novinarstvu, ugledni srpski komunikološki gigant žurnalistike i javne riječi Aleksandar Tijanić, novinarstvo je imenovao „plaćeničkim pararežimskim poslom“. Nadalje je zaključio da je među novinarima veoma malo onih sa „poštenim stavovima i principima“…
Medijski poltronizam danas u našem društvu tranzicione liberalne demokracije u nekim je svojim manifestacijama izraženiji i društveno pogubniji od onog kojeg pamtim u bivšem komunističkom režimu od osamdesetih do devedesetih godina kad se osim ribolova hobistički stidljivo i pisanjem počinjem baviti.
Neki mi kažu da pišem sadržajno ali da sam pretjerano provokativan. Neki da sam dosadan a neki me mole da kolumne objavljujem i češće. Statistička je činjenica da ovo što pišem ipak čita jedan veći broj uglednih čitaoca. Za mene su ugledni i oni koji mi daju podršku i oni koji misle suprotno.
Razlika od onoga što ja pišem od standardnog novinarstva i novinarske struke je prvenstveno u tome što ja nemam nadzornike niti pokrovitelje, a služničko, kako ga Tijanić nazva „poltronsko“ novinarstvo, zapravo je društveno najštetnije.
To i jeste bio razlog zbog koga sam se znao vremenom kao običan „mali“ čovjek skromnog novinarskog dara, a danas kao politički zvaničnik latiti pera (tastature). I onda „udri muški“, što naš narod kaže: „kom obojci kom opanci“…
Koliko god da sam oštar najbitnije mi je pisanjem ne producirati mržnju. I sam sam uvijek više cijenio novinare koji kritički i otvoreno o svemu (pa i o meni) pišu, od onih koji su mi svojim tekstovima podilazili.
Ostvarivati zaradu novinarstvom uvijek je lakše nego je ostvarivati lopatom, mistrijom ili hoblićem (stolarskim). To i jeste razlog zbog čega se potpuno neuki i nekompetentni okreću društveno naučnoj struci – novinarstvu. Nije ni to problem koliko činjenica da takvi i kada nešto napišu i objave automatski sebe počinju smatrati novinarima. Čak počnu vjerovati u društvenu važnost svoje novinarske misije a da istovremeno i vjerovatno nikada nisu pročitali bilo kakvu ozbiljnu studiju o suvremenom novinarstvu i njegovoj društvenoj ulozi.
Sanski Führer
Safić recimo misli da je novinar zbog činjenice da je puno putovao, Cuco kad umjesto hoblića u ruci drži kameru, Rezak zbog činjenice da zna čitati narativno i intonacijski na razini solidnog pučkoškolca, sa javnim obraćanjima uporedivim sa Šekspirovim Antonijem koji se na Cezarevoj dženazi kritički obraća hvaleći Bruta a kudeći Cezara… Istinski bi sva trojica (Safić, Cuco i Rezak) društveno korisniji bili da se vrate tradicionalnim limarskim, stolarskim i agro – perspektivnim zanatima…
Sanski Most je svakako imao i ima i dalje uglednih novinara koji su se dokazali u ovom ali i u bivšem sistemu. Najugledniji i sa najdužom tradicijom struke je svakako Tufek Fikret. I Zilhad Ključanin je znao i zna veoma kompetentno sa izraženim kritičkim nabojem pisati i objavljivati. Neizostavno je i ime Zlate Behram, koja me ovih dana svuda panjka i prijavljuje, ali je dobar novinar… Midho Dedić, da nije interesno – klanovski orijentiran i da iz novinarstva ne izvlači profit, bi također mogao biti novinar s rejtingom. Ne mogu ovdje a da ne podsjetim i na Fuada Rekanovića koji je u ratno i poratno doba pisao odlične ratne reportaže… Veoma su me u ratu predano slušali i Fudo i Zilhad, sad ni ne znaju za mene, ali svejedno znam ja za njih…
Nezapaženi a produktivan lik lokalnog novinarstva svakako je i Zlatan Čekić. Iako politički lijeve orijentacije on svojim tekstovima dokazuje rutinski gard novinara – profesionalca koji bi realno mogao postići i više. Ne mogu ovdje da ne zapazim zapise koje objavljuju mlade kolumnistice Selma Hadžibajramović i Selma Durmišević čiji su me pojedini tekstovi fascinirali do okolnosti sumnje u izvornu autorsku autentičnost.
Ovo je svakako kompliment, ne ozbiljna sumnja što i jeste razlog da im javno čestitam i dobronamjerno predložim da iščitaju Velek – Vorenovu Teoriju književnosti, Lodgeovu maestralnu studiju Načini modernog pisanja, Solarove knjige o književnoj teoriji i svakako klasika književnoteorijske povijesti Aristotela. Za istaknuti je ovdje svakako i uglednog i danas angažovanog novinara u penziji Emira Tabakovića.
Na kraju je važno istaknuti jednu plejadu mladih novinara među njima i diplomiranih žurnalista okupljenih oko portala inmedia.ba koji je svojom svestranošću, aktualnošću i mladalačkim novinarskim entuzijazmom postao respektabilan medij i neutralizirao NVT 101 do pozicije informativne marginalnosti.
Kriminogeni kanal NTV 101
Kada je lokalni kanal NTV 101 otvoreno stao uz kriminogene lokalne političke lidere vršeći pritisak na lokalne čelnike da odstupe sa vlasti u korist ovih prvih iz kriminalnog političkom miljea i taj je medij sam sebi drastično suzio rejting. Njega više niko ne doživljava informativnom medijskom kućom. Većina naših građana NTV 101 drži političkom ispostavom – kućom propalih političara, privrednika i samozvanih novinara, kako ih je ispravno nazvao naš načelnik…
Za društvo postmodernog kapitalizma je upravo karakteristično da su interesi moćnih manjina važniji od interesa građana. Interesne grupacije zahvaljujući novcu i moći novca često pod svoje okrilje stavljaju medije koji tada zapravo postaju servis ličnih interesa što dodatno frustrira građane koji imaju pravo na objektivne i istinite informacije a ne komentare i medijsko – informativne projekcije koje nikakve veze sa stvarnošću nemaju.
Poruka koja je poslana građanima kroz zadnje lažne „socijalne“ proteste svedena je upravo na gole političke ciljeve. A cilj je bio smjena jednih u korist drugih, odnosno nas iz SDA u korist Rame Nalića, Redže Kurbegovića, Remze Sadića, Šemse Habibovića, Nihada, Pele, Eniza – Žvalje…
Oni su mislili da će se zahvaljujući tom mediju, stavovima koje prenosi, te uz pomoć tendencioznih i dirigiranih priloga među građanima razvijati snagu koja može politički ugroziti SDA. Na kraju su svi zajedno narodski kazano „poćikali“, i to zadugo bez ikakve mogućnosti popravljanja rejtinga. Propali i služnički novinari (UGSM-ovci) i političari u pozadini.
Najbolji dokaz tome je dugo pripremani predizborni skup u znaku „bijelog kruha“ na koji se svakodnevno sa stranica UGSM-a i iz prostora kina pozivali. A na kraju se manje skupilo od standardnih tridesetak protestanata: Cuco sa suprugom, Amir sa Mirelom i mamom, Flame, Safić sa obitelji. Rezak – Macola je stigao kasnije, pakuje stvari…
Poraz ove krimiću srodne grupacije krenuo je odmah prvi dan nakon vanredne sjednice Općinskog vijeća na kojoj je vijećnicima zaprijećeno životima ukoliko ne predaju mandate Cuci, Safiću, Nađi, Flami i drugim lokalnim zabavljačima.
Uzastopni propali kandidat za Vijeće iz pretvorbeno kriminogene S za BiH Remzo Sadić je to otvoreno priznao po okončanju sjednice. Priznao je Remzo zapravo da je nastupe UGSM – ovaca na vijeću kreirala grupa političara iz SBB-a i S za BiH. Priznao je indirektno naš Remzo i definitivno da su političari i politika od samog početka sa Ramon Nalićem na čelu sanskih demonstracijskih ispada na našim ulicama.
Još uvijek nisu priznali ko je naručivao paljenja, napade na privatnu i društvenu imovinu i ubistva. Međutim, nakon 27 krivičnih prijava sa zaprijećenim zatvorskim kaznama i jasnim dokazima, veoma će brzo na vidjelo izaći i politički „terorizam“ u pozadini o kome je govorio direktor FUP-a na Parlamentu Federacije. Stenogrami, presretnuti razgovori i međusobne poruke organizatora demonstracija sa „terorističkim“ predznakom usmjerit će istragu u pravcu organizacijskog raspleta i u Sanskom Mostu.
Od ispoljavanja socijalnog nezadovoljstva kroz javne proteste i štrajkove samo je za demokraciju opasnije ukoliko se ovakva društvena i javna manifestacija nezadovoljstva uskraćuje. Međutim, kada se borba za zajedničke i opravdane socijalne ciljeve pretvara u borbu za lične interese ili interese propalih političkih kriminogenih grupacija onda je to najteža zloupotreba demokracije.
Ako ništa drugo kao pozitivna demonstracijska posljedica je svakako činjenica da se naši lokalni privatizacijski pljačkaši neće više osjećati sigurno. Federalni je parlament osim seta zakona o borbi protiv korupcije donio zakon na osnovu kojeg propusti i nezakonitosti u privatizaciji ne zastarjevaju. Nekad se i u susjednoj Hrvatskoj i Srbiji o tome šutjelo a sada su zatvori puni i vladinih dužnosnika i tajkuna. Divlji kapitalizam mora doživjeti pravosudne sankcije a neka se krene od nas iz SDA.
Uz značajnu podršku projektu Bolnice, rješavanju stambenog statusa boračke populacije, infrastrukturi, projektu crkve u Sasini, bivši premijer Federacije Nedžad Branković je sa Vladom Federacije na čelu značajno podržao i projekat KINA. Postojao je u to vrijeme i jedan stalni pritisak naših građana da se kino stavi u funkciju. I uspjelo se na zadovoljstvo svih, kino je 30. maja 2008. svečano i otvoreno.
Kada smo sa nivoa Federacije, Kantona i iz općinskog budžeta osigurali sredstva koja su omogućila funkcionalnost današnjeg kina, osim stalnog javnog pritiska radili smo to ipak i pod dojmom da radimo nešto značajno i društveno korisno. Međutim, da će današnje kino postati centar urušavanja funkcionalnih principa države i napada na lokalnu vlast, državnu imovinu, naše porodice, to ipak da mi je neko pričao tada zasigurno povjerovao ne bi…
Mediji bi po svojoj ulozi trebali kreirati društveni i politički ambijent, stvarati i afirmirati nove vrijednosti i svakako afirmirati istinu. Lokalne i regionalne TV – stanice u evropskim državama i u Americi imaju iznimne standarde zbog važnosti komunikacije lokalnog stanovništva i struktura vlasti.
Bivši je režim jednostavno zabranjivao sve ono što bi režimu i komunističkoj ideologiji smetalo. Mi danas imamo jednu suprotnu situaciju, da jedan lokalni medij zabranjuje i uskraćuje lokalnim čelnicima da u ovom mediju, prostoru kina i ambijentalnoj birtiji ostvaruje bilo kakva prava temeljena na pozitivnim zakonskim propisima.
Radnicima se ne plaćaju obaveze iz radnog odnosa, javne nabavke su na crno, ne plaća se voda, komunalije, općini se ne plaća zakup godinama, Safa u banani, terasa i stolovi na terasi se ne plaćaju godinama.
Istovremeno Rezak i zabavljači oko njega svoju strategiju grade na sentimentu za socijalno ugrožene i borbi za pravnu državu. Njegovi mi bivši radnici svakodnevno svjedoče kako ih je varao, a kad ih je i plaćao sve je bilo na crno. Pa valjda su i ti ljudi država a njihova prava koja im uskraćuje istinsko urušavanje države. Ceca jedina redovno prima tranše od umrlica, a „preseljenja“ ko u priči… Ova će Allahu hvala naša jahačica i ove godine na turističke „ture“ na istok… Sve na račun dobrih Sanjana…
Za njega je Ceca očito jedini ideal i srodna duša za koju se bori, i država i bog. Ona je njegova Penelopa koja je svoga Odiseja čekala preko 20 godina, da se pojavi i da joj se sav preda. Sve što zaradi na našim leđima Maharadža iz Sanice ulaže u svoju silikonsku ljepoticu koja nas Sanjane zajedno s njim majmunima drži. A Ceca je ako ništa barem do ovih naših evolucijskih srodnika – majmuna uvijek držala.
NTV 101 očito, osim što diskreditira, sasvim otvoreno i zavađa nas Sanjane i to veoma predano i u kontinuitetu. Potpuni uspjeh bi postigao da zavadi nas iz SDA, po mogućnosti mene i Mustafu. Mi smo mu zapravo jedina informativno – kritizerska meta u kontinuitetu. Redovno potkači i naše ugledne heroje Senada Kljajića i Muharema Šupuka.
Veći problem od napada i pokušaja zavađanja nas iz SDA sadržan je u činjenici da se napadnutoj strani ne dopušta da se brani (reagiranje). Takvo je novinarstvo i ugledni Tijanić nazvao „eskort – novinarstvo“, odnosno novinarstvo koje nikakve veze nema sa novinarskom etikom.
Rezak je u suštini klasični medijski profiter i trgovac koji svoj rejting u Prijedoru među Srbima gradi napadajući tobože „korumpirane“ Bošnjake iz SDA Sanskog Mosta. Nikada na ovoj televiziji nisam uočio takve priloge o političkim čelnicima iz Prijedora.
Nikada mi iz SDA nismo tražili da Rezak ili bilo koji drugi medij navija za nas, utoliko je nejasno da se tako snažno okrenuo protiv nas iz SDA, gradeći svoju strategiju osim na neistinama i na otvorenom ispoljavanju mržnje spram bilo kojeg uglednog Sanjanina.
Ako je Rezak – Macola uspješan medijski „gazda“, otkuda onda ovdje u jednoj maloj „propaloj“, kako reče „u glibu“ sredini. Otkud da u njoj tako ubogoj sa još „minornijim – seljacima“ Sanjanima traži svoje mjesto pod suncem. Otkuda da baš on u tolikoj mjeri politički zaigra sa Ramom Nalićem i Redžom Kurbegovićem političku utakmicu protiv SDA, u kojoj su od početka u uspjeh vjerovali. I još, zamislite, na mene neznatnog, kako reče Rezak politički „poraženog“ sa svojom SDA, usput i Gogoljevski – tarasbuljbastog zaboravili… A ja poraze nikad prihvatao nisam, pogotovo od političkih i moralnih kokuza kakva je i gore pobrojana trojka…
Promotori Rezakove knjige: Senudin Jašarević, Zilhad Ključanin i “nepoznati” Asim Kamber
Ovdje zaista nije jasno da se on nakon nas odlučio napadati i na našu djecu, pa nakon toga meni tvrditi: „Da to nije istina, da smo ja i Mufid – Korida seljaci, da mene podržavaju samo seljaci i da on mene uopće ne poznaje“.
A ja stvarno seljak jesam i toga se ne stidim, a vjerujem da ćemo se ja i Macola veoma brzo i „upoznati“… Volim nova poznanstva i približavanja… Ipak smo ja i Ceca srodne duše…
