„Rat je otac svemu, svemu kralj; jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude; jedne je učinio robovima, druge slobodnima.“
HERAKLIT (VI-V st. pr. n. e.)
Ovaj je moj autorski zapis nastao prije 20 godina. To naravno nije za trajanje civilizacije neko vrijeme ali jeste za period iza nas koji intenzitetom i događajima zaslužuje bilježničku pažnju. Neke sam dijelove (kraće) već objavljivao ali ću za ovu priliku predočiti nekoliko nastavaka koji se tiču početka rata u bivšoj Jugoslaviji. Ovo su zapravo moja skromna dnevnička (memoarska) zapažanja čiji je cilj dati doprinos stvaranju cjelovite slike raspada bivše Jugoslavije i tragične sudbine Bosne i Hercegovine i njenih naroda u vrtlogu rata.
Počinjem ovu priču Heraklitovom tezom o ratu kao prirodnom procesu, kao društvenoj pojavi, o ratu kao sredstvu borbe do pravednog ili nepravednog cilja… Počinjem je sa idejom da ono što je zapisano zauvijek ostane, a sve što se pamti bude zaboravljeno.
Pokušat ću ovom pričom čitaocu donijeti ne samo doživljene nego proživljene (proosjećane) događaje. Autentično je samo ono što pripada ličnom doživljaju, zato ću sav svoj trud upotrijebiti da do kraja ostanem subjektivan, a otvoren i istinit.
Da se odmah na početku ogradim i kažem da ova priča nije povijesna, nema ambicija znanstvene utemeljenosti na način kako je Ibn Haldun definirao modernu povijesnu znanost. Cilj je reduciran na budućnost, tome težim. Tumačenje prošlosti nije ništa drugo do interpretacija budućnosti.
Schopenhauer misli da zadaća pripovjedača historijskih događaja nije u tome da ispriča krupne događaje, već da neznatne učini zanimljivim. Naravno, ja se i obraćam čitaocu koji je voljan prihvatiti ovakav koncept. Ne opisujem velike ljude i značajne događaje već male i obične. Takvi ljudi lakše prihvataju stvarnost i jednostavnije se prema njoj odnose.
Moj pristup nije konvencionalan, nema tematsku težinu historiografskog pristupa. Ne težim stvarati puku historijsku dekoraciju, već naznačiti problematiku vremena i vlastitog doživljaja tog vremena. Svi protagonisti ovoga moga zapisa su istinski likovi, međutim, ideja mi nije da njih pretvaram u klasične junake, već da pravi junak ove priče bude spoznaja istine.
Istinom o životu, a i stradanju, želim osvijetliti neke nove staze kojima bi trebalo težiti. Kako dosegnuti svjetlost? I mali narodi imaju pravo na komad neba koji podjednako nadsvođuje sve narode svijeta. A da bi naš narod mogao doseći visine, odoljeti svim burama koje ga žele pomesti, on duboko mora biti ukorijenjen u tlu koje mu je od Boga darovano. A zemlja (tlo) je ono što su mu htjeli uzeti.
Teško se ne složiti sa Heraklitom o ratu kao prapočetku svega. Pjesnici, dramski pisci, romanopisci od Homera, Tolstoja do E.M. Remarguea nisu mislili na rat u Bosni kada su preko svojih junaka rekli „da ovo vrijeme ne shvaćaju“… Pitam se imali razlike između starih ratova i novovjekovnih? Ima, usavršila su se sredstva ubijanja. Čak mislim da su starovjekovni ratovi imali svojevrsnu čar i ljepotu. Ljubav je uvijek i najčešće bila povod. Trojanski kraljević Paris otima Helenu ženu spartanskog kralja Menelaja. Zbog toga zaratiše Trojanci i Ahejci. Mogu li ovi novovjekovni ratovi biti vođeni homerskim strastima za ljubav, takmičenje, osvetu, viteške borbe i sl.. Teško, danas najveća hrđa ljudska može ubiti najvećeg junaka a da ga i ne vidi.
Bezbroj pitanja, muče me, a nikakvih odgovora… Veliki događaji i značajni likovi interesantni su sami po sebi. Meni to nije cilj. Moj osnovni cilj je opisati obične, „male ljude“ koji pripadaju jednoj želji, ideji i ljubavi. A to je ljubav za vlastitu domovinu. Vjerojatno s mnogima se ne bih ni upoznao da se nije desio ovaj rat.
Rat u bivšoj Jugoslaviji zatiče me u Hrvatskoj. Politika mi je do tada bila strana i nikada nisam bio ni u čemu društveno i politički angažiran. Moji prvi nemiri počinju aferom Agrokomerc. Sa velikim žaljenjem sam pratio sva događanja oko Fikreta Abdića, a posebno me dirnula velika hajka novinara iz Srbije na Hamdiju Pozderca. O Fikretu nisam imao nikakvo mišljenje u to vrijeme, osim što smo ga svi mi Bošnjaci prihvatali kao uspješnog privrednika i po tome ga cijenili. Međutim, pritisak na Hamdiju je bio zabrinjavajući. U to vrijeme on je trebao preuzeti i dužnost Predsjednika Predsjedništva bivše SFRJ. Ja sam Hamdiju cijenio kako po dosljednosti političkih stavova, tako pa i više po pitanju njegovih stavova o Bosni i Hercegovini i njenoj kulturnoj tradiciji.
Naime, 1965. godine održan je sarajevski Kongres slavista koji je aktualizirao principe književno – jezične politike u BiH. U to vrijeme na relaciji Mak Dizdar, Jovan Vuković, Milan, Šipka, Alija Isaković vodila se (1965. – 1975.) rasprava na temu pitanja bosanskog jezika kao stvarne historijske činjenice, dakle autohtone kulturne činjenice. Tada je Hamdija jasno iskazao stav da: „Svi mi u BiH moramo njegovati autohtoni bosansko – hercegovački književno – jezični izraz, koji je zajedničko blago svih naroda BiH“.
Hamdija, sa jasnom koncepcijom decentralizirane Jugoslavije nije odgovarao srpskim nacionalistima i kao takav je morao biti maknut. Iz današnje perspektive sa distance veoma je jednostavno zaključiti da je Fikret Abdić i afera Agrokomerc bila samo izgovor i sredstvo do konačnog cilja – rušenja Hamdije, koji je jedini još imao snage suprotstaviti se velikosrpskoj politici. Šta je to za Miloševića značio jedan Hamdija kad se obračunao (likvidacijom) i sa liberalnim Srbinom i uglednim političarom Ivanom Stambolićem čime su mu bila otvorena vrata za realizaciju velikosrpskog koncepta.
Hamdija Pozderac se na ahiret preselio 13. aprila 1988. U Hrvatskoj pa i u Bosni vladalo je podijeljeno mišljenje o Hamdiji kao čovjeku i političaru. Ona pozitivna, pod pritiskom velikosrpske propagande ostala su suzdržana.
Ja sam, shvaćajući da će njegova smrt ostati nezabilježena, odlučio da napišem jedan tekst sa kratkim biografskim podacima. Pronašao sam u Krležinom leksikonu JLZ podatke, te uz pomoć tadašnjeg urednika „Vjesnika“ (H.B.) rodom iz Bosne, tada na visokoj diplomatskoj dužnosti u hrvatskoj vladi, uspio ga i objaviti. Mjesec dana nakon njegove smrti u Ljubljanskoj „Mladini“ sam objavio kraću verziju teksta „Umro je Hamdija živjet će Krajina“ u kome sam iznio stav (potpuno uvjerenje) o organiziranom pritisku do smrti na časnog Bosanca Hamdiju Pozderca.
Beogradska „Politika“, tih dana je svakodnevno donosila veoma ružne članke o Hamdijinom liku i poslije smrti. Išli su čak dotle da su negirali njegovo pravo na Spomenicu 1941. i upitnost njegove pripadnosti pokretu otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sjećam se samo jedne obrambene reakcije.
Naime, Osman Zubović nosilac „Partizanske spomenice 1941“. Iz Beograda je napisao smion članak o tome kako je on „Hamdiju Pozderca primio u SKOJ i bio mu sekretar“. Njegovu izjavu je prenijelo nekoliko novina (dnevnih) bivše jugoslavenske štampe. Meni je to bilo drago, mada za Hamdiju kasno. Nažalost, ipak je bilo korisno za nas Bošnjake, ako ništa zbog istine… Držim da je Hamdija Pozderac bio velika ličnost bosansko – hercegovačke historije. Očekujem da će historiografi, sa distance, neopterećeni politikantskim (osobito našim bošnjačkim) predrasudama doći do konkretne prosudbe o njegovom liku i djelu.
Ja sam te godine povukao svoja dokumenta sa fakulteta u Beogradu gdje sam otpočeo postdiplomski studij Metodike nastave. Dr. Ljubica Đorđević, profesorica koja je predavala kolegij „Tehnika naučnog rada“ mi je savjetovala da se ne povlačim, te da je cijela ova politička situacija „jedan prirodan historijski proces“ i da će to brzo biti prevaziđeno. Poslije mi je bilo jasno šta to za Srbe znači „prirodan historijski proces“. Ja sam u to vrijeme odlučio da pokušam više saznati o historiji nas Bošnjaka i Bosne. Čitao sam knjige Atifa Purivatre, Kasima Suljevića i literaturu Zvonka Lerotića. To je bilo moje prvo ozbiljno bavljenje historijom vlastitog naroda i pitanjima nacije i religije.
Rat u Sloveniji i Hrvatskoj
Definitivan raspad Jugoslavije počinje u Sloveniji. Rat u ovoj republici bivše Jugoslavije je po meni bio svojevrsna farsa. Mislim da JNA nikada ozbiljno nije razmišljala o okupaciji Slovenije, jer da jeste veoma lako i brzo bi to izvela.
Godinu dana prije izbijanja incidenta u Sloveniji JNA je uspjela izvući kompletno naoružanje i svu opremu za koju je smatrala da će joj biti potrebna za rat u Hrvatskoj i BiH.
Rat u Hrvatskoj je imao i svoj politički uvod. Balvan – revolucija i organizirani ispadi krajiških Srba predvođenih Babićem, Martićem i Raškovićem trebali su Srbiji i bivšoj JNA dati povod za napad na Hrvatsku pod izgovorom zaštite prava Srba u Hrvatskoj.
U početku se bivša JNA perfidno stavlja u funkciju tobožnjeg razdvajanja sukobljenih strana. Međutim, veoma brzo i otvoreno staje u službu velikosrpske politike i ulazi u sukob sa snagama koje su tada branile Hrvatsku.
Ja sam se u aprilu 1990. javio kao dobrovoljac na raspolaganje bivšem Zboru narodne garde (tako se Hrvatska vojska zvala u samom početku). Dobio sam plavu uniformu civilne zaštite. U početku smo bili oko kasarne (Velika Gorica, Maršalka u Zagrebu, Jastrebarsko Bjelovarska kasarna). Kasarne koje su bile na teritoriji pod kontrolom hrvatskih snaga veoma brzo su predane što pod pritiskom i borbom ili dobrovoljno. Najviše oružja je izuzeto iz kasarne „Jamadol“ kod Karlovca. Ta je kasarna predana bez borbe, a oficir koji ju je predao (major Petrovič) poslije je bio osuđen od strane Vojnog suda JNA u Beogradu.
U Karlovac sam došao kao dobrovoljac sa grupom iskusnih vojnika krajem 1991. godine. Moj dolazak u Karlovac se podudarao sa pogibijom doktora Branka Bauča iz Novog Zagreba koji je došao sa grupom dobrovoljaca petnaestak dana prije nas. Očit je bio nedostatak liječnika u redovima HV jer je najveći broj medicinskog osoblja upravo ginuo u ovom području. Naime, Karlovac je bio grad sa velikom koncentracijom kasarni JNA (Mekušije, Logorište, Cerovac, Kamensko, Petrova gora) iz kojih se non – stop zasipala teškom artiljerijom regija Karlovca sve do Zagreba. Rijetki su dani kad nije bilo poginulih i ranjenih. Bosna je već tada živjela u psihozi rata i okruženja, a ja sam Karlovac smatrao kao nekakvom alternativom ljepotama našeg Sanskog Mosta jer je i Karlovac obilovao rijekama. Kao član Ribolovnog društva „Korana“ vrlo često sam ga posjećivao. Iz Karlovca je bio i najbliži put slobodnim dijelovima Bosanske krajine, te se upravo veliki broj Bošnjaka sa ove regije i javljao za borbe oko Karlovca. Uvijek je postojala nekakva nada da će se iz Karlovca krenuti ka deblokadi zapadnog dijela BiH. Karlovačka 129. brigada čiji sam bio pripadnik držala je najteže linije prema kasarni u Mekušiju i Turnju.
Turanj je bio najvažnija obrambena točka Karlovca. U jesen 1991. vođene su teške bitke za ovaj grad. Srbi su preuzeli kontrolu nad kompletnim Turnjem i prešli oba mosta na Korani i Mrežnici. Zapravo su bili nadomak centra grada. Linije su pale u večernjim satima jer se jedna grupa branitelja napila. Linije su bile veoma blizu, ponegdje i na 30 m. Iz svih jedinica su traženi dobrovoljci za ponovno vraćanje Turnja. Javilo se oko 300 dobrovoljaca.
Ja nisam imao namjeru da se javim jer je tu noć bila obostrana paljba artiljerije, a nikada nisam doživio takvu grmljavinu. Međutim bilo me sramota s obzirom da se javila većina moje desetine. Krenuli smo oko 23 h sa autobusne stanice u Karlovcu pješke prema Turnju. Do prvog mosta na Korani dva puta su nas prozivali. Svaki put nas je bilo manje.
Na trećoj prozivci nas je ostalo svega oko 60. Zapovjednik, koga su zvali Boro nam je kratko govorio. Rekao nam je da on ima troje djece, i da nam mora reći da ni sam nije siguran u ishod večerašnje akcije. Predložio je da se svako pomoli Bogu na svoj način i da krenemo. Još je jednom zastao i obratio nam se da svako od nas još jednom razmisli. On nam kao zapovjednik nudi mogućnost da se onaj ko hoće vrati ali da on mora ići pa makar i sam. Tiho je dodao da je Karlovac njegov grad i da ne može ostaviti svoj dom. Ja sam povukao za ruku Rasima iz Prijedora i tjerao ga da se vrati. Bio je stariji od nas sviju i imao je puno djece. On je to rezolutno odbio. Više nije bilo stajanja.
Prvi most smo prošli bez problema. Međutim na drugom mostu su nas dočekale mine. Sa nekakvim antenama, žicama, ja to nisam nikada prije ni vidio. Turanj je sav bio u plamenu. Tada sam prvi put vidio po okolnim livadama kako gori, ne samo trava nego i zemlja. Dva Miga – 21 od jutra tog dana su uporno parali zrak teškim avionskim raketama a pri samom kraju dana i Napalm – bombama. Osjećao sam topli zrak po licu, a nikada u životu nisam osjećao strah i nelagodu kao taj dan. Nismo mogli proći most dok nisu došli demineri. Obavili su to veoma brzo i stručno.
Dok smo ispod mosta čekali razminiravanje Boro je ukazivao našoj artiljeriji radio – vezom na četnička gnijezda na Turnju odakle su tukli pješadijskom vatrom. On je očito dobro poznavao Turanj jer je davao instrukcije tačno po kućama. Sviju nas je ohrabrila preciznost artiljerije koja nas je pokrivala. Mislim da je to bilo presudno kod daljnje borbe.
Kada smo prešli drugi most sa lijevog se boka preko nogometnog igrališta probila grupa specijalaca (110 brigada) koja je već zauzimala pojedine dijelove Turnja. Ja sam ispucao jedan rafal i nakon toga zalegao ispod jednog stepeništa i tu ostao do kraja borbi. Oko 1 h nakon ponoći borbe su utihnule a četnici su vraćeni na početne položaje. Tu noć sam prvi put na samom čelu čuo Tekbbir i Allahuekber. Na našoj strani je bilo dosta poginulih i ranjenih. Rasim je bio ranjen. Bilo mi je teško zbog toga.
U rano jutro, u gostioni na samoj liniji pronašli smo tijela vojnika zbog kojih su prethodni dan probijene linije. Bilo ih je šest i svi su mučeni a na kraju i masakrirani. Pri put sam takvo nešto vidio. Moram priznati da sam bio šokiran. Tada sam pomislio na Bosnu. Iz ove bitke sam izašao ojačan i ratnim plijenom. Naime, na jednoj auto prikolici sam zatekao Browninga kalibra 12,7 mm. Nisam se od njega razdvajao a kasnije sam ga povukao i na ratište Dubrovnika. Do danas čuvam papire oficira Devete motorizirane brigade JNA koji ga je dužio a čiji je štab bio u Vojniću.
Hrvatsku vojsku sam na vlastiti zahtjev napustio u februaru 1992. god. Niko ne zna koliko je stvarni doprinos Bošnjaka u obrani Hrvatske, a tadašnja vlast na čelu s Tuđmanom to nikada ne bi ni priznala. Stvarni podaci za sada nisu dostupni ni onima koji bi to objektivno uradili.
Kao što je to slučaj u BiH i u Hrvatskoj je Bošnjaka (muslimana) procentualno u odnosu na broj stanovnika bilo najviše u ratu (preko 15 000). Procentualno ih je najviše i poginulih (1 300).
Ja uglavnom dobro znam da je u Hrvatskoj vojsci bilo i samostalnih muslimanskih formacija koje su odradile veoma važne zadatke u obrani hrvatske države. Za mene je učešće u ratu za obranu Hrvatske bilo značajno jer sam stekao iskustvo i poznanstva koja su mi kasnije itekako bila korisna za posao koji sam radio tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Proljeće zabluda i konačne istine
(mart – juni ‘92.)
Od političkih stranaka sa muslimanskim predznakom i bošnjačke provenijencije bile su dvije. Prva je SDA na čijem čelu je bio Dr. Šemso Tanković a druga je Hrvatska muslimanska demokratska stranka čiji je predsjednik bio Mirsad Bakšić. Šemsu Tankovića sam upoznao kroz nekoliko razgovora u širem društvu. U samom početku ustoličenja našeg diplomatskog predstavništva u Zagrebu bio je jedan od čelnih ljudi. Jedno vrijeme čak na funkciji veleposlanika. Dr. Tanković je sa čelništvom SDA Hrvatske otvoreno pozivao Bošnjake koji su živjeli u Hrvatskoj da se uključe u obranu Hrvatske. Istovremeno je Predsjednik Izetbegović u Bosni sugerirao Bošnjacima, da se ne odazivaju na regrutacijske pozive JNA za rat u Hrvatskoj. Ove činjenice hrvatsko rukovodstvo na čelu sa Tuđmanom olako je zaboravilo. Moram ovdje istaknuti da je Tanković otvoreno govorio sve ono što su Bošnjaci u Hrvatskoj morali ćutati. Milim da ga je u to vrijeme dobar broj Bošnjaka – intelektualaca ali i Hrvata sa distance u Hrvatskoj podržavalo.
Kada je postalo potpuno jasno da je Tuđman definitivno napravio dogovor sa Miloševićem o podjeli Bosne i kada se takva politika počela realizirati na terenu BiH, Tanković je svaku priliku koristio da takvu politiku otvoreno razotkriva i kritizira (napadne). Držim da je bio veoma hrabar i predan ideji za koju se zalagao.
U proljeće 1992. god. borbe između HV i srpske vojske u Hrvatskoj su sve više jenjavale. Time se povećavao obostrani pritisak i jednih i drugih na BiH.
O Mirsadu Bakšiću volio bih ništa ne kazati. Ali mislim da bi čitaoci ostali uskraćeni za političku stvarnost u kojoj su bili Bošnjaci u Hrvatskoj. Bakšić je bio predsjednik Hrvatske muslimanske demokratske stranke čiji je počasni doživotni predsjednik bio Aziz Mikić (rodom iz Travnika). U najužem rukovodstvu stranke su bili Ljubo Jurić, Mirsad Agačević, Hazim Sahačić, Asaf Ruždi, Osman Bejtić, Prijić Nihad, Enes Hasanbegović, Fehret Terzić i niz drugih uglednih Bošnjaka. Moram ovdje reći da se Fehret Terzić veoma brzo razišao s njihovom politikom, a ja sam s njim kasnije ostvarivao dobru suradnju. Temeljna teza njihove platforme političkog djelovanja je bila da su Bošnjaci „Hrvati islamske vjeroispovijesti“. Najkraće, moto Bakšićeve politike je bio dići u Hrvatskoj muslimane protiv Bošnjaka.
Bakšić se trudio imputirati podijeljenost Bošnjaka na tri struje u Hrvatskoj. Prva je oko Dr. Tankovića, druga oko ef. Omerbašića a treća uz Dr. Cerić. Onog trenutka kada je udario na IZ u Hrvatskoj i njene čelnike počeo je i kraj njegove političke karijere. Mada je on ostvarivao nekakav politički utjecaj u sprezi sa hrvatskom vlašću, u odnosu na Bošnjake on je politički bio marginalan.
On i njegove stranačke kolege su se posebno obrušili na Dr. Mustafu Cerića nakon hudbe koja je održana 25.12.1992. god. u Zagrebačkoj džamiji. Da budem iskren nakon govora koji je tada održao Dr. Cerić, i meni su neke činjenice o relacijama Bošnjaka i Hrvata bile jasnije a i svima prisutnima. Već tada sam pretpostavljao da će biti žestokih reakcija i bilo ih je a posebno se isticao Bakšić sa svojim stranačkim kolegama. Namjera hrvatske vlasti bila je uz pomoć Mirsada Bakšića i njemu sličnih od Bošnjaka u Hrvatskoj stvoriti „trojanskog konja“ čija bi uloga bila da ruše vlastitu domovinu. Dakle, petokolonaška.
Ja sam u tom periodu zaključio dvije veoma važne činjenice. Prva je da je Islamska zajednica doista odigrala historijsku ulogu u očuvanju našeg Bošnjačkog jedinstva i identiteta u Hrvatskoj, jer je ona iznjedrila i Preporod i Merhamet (pa i otvorena pomoć stranci SDA) koja je bila na liniji političkog programa za očuvanje bosanskog identiteta Bošnjaka u Hrvatskoj. Druga, da je za mene najsigurnije bilo da se što više od politike distanciram jer mi je itekako mogla štetiti u poslu koji sam kasnije radio. Tako je i bilo…
Nastavlja se…
