Poštovani čitaoci, moja zadnja kolumna prije ovog nedavno započetog ciklusa objavljena je na mome blogu u 5. mjesecu 2018. godine. Dakle, sve ovo vrijeme ja sam uglavnom ćutao.
Ćutao sam i o nasilju koje je dolazilo iz Cazina preko penzionisanog i danas odbačenog komesara Muje na koga danas svaljuju kompletan teror nad političkim neistomišljenicima i nad nedužnim slobodnomislećim Krajišnicima.
Ćutao sam i o tada moćnom banjalučkom pravosudno – advokatskom lobiju koji mi je „pakovao“ 5 godina apartman u Vojkovićima. Budžetskim i cazinskim parama „potkivan“…
Ćutao sam i o izuzetno „talentiranom“ NES – premijeru koji je u svom mandatu promicao nemoral i bezakonje koje će uskoro biti javnosti predočeno. On je zapravo sa direktorima i ministrima NES-a bio svojevrsna grabilica para koju Muje komesara radari nisu htjeli razoktrivati i tretirati istražno, jer su se bavili progonom nedužnih Cazinjana i nas koji smo to vidjeli, razumjeli i razobličavali.
Oni istražno – zatvorske seanse i progone neistomišljenika doživljavaju kao fenomen u sportskom ribolovu. Ulovi, ispitaj, uslikaj i pusti. Dok se izmjenjuju faze uhićenja (ulova) i puštanja na slobodu, oni građanima i medijima objašnjavaju kako građani ne razumiju demokraciju koju oni zagovaraju. Po načelu otimaj i lovi dok si gornji, a za ljudske sudbine ih zaboli…
Pa nam onda malo šalju poruke kako nije problem da i s nama iz SDA formiraju vlast pod radnim i programskim nazivom „mir, mir, mir – niko nije kriv“, ili još bolje „uj'o vuk magare“.
Bio bi magare svaki onaj SDA-ovac koji bi ušao na kantonu u bilo kakav savez sa cazinskom NES – kriminalnom hobotnicom. Magarci su i oni koji me i na lokalnom nivou guraju u savez s njima…
Sve su ovo razlozi da sam se ipak odlučio krenuti od 2020. godine. Ne od 2014. koja je bila politički veoma burna na kantonu. Zbog tobožnje „afere“ u šumama.
Neki bi naivni čitaoc mogao pomisliti da su te bure izazvane ekološkim razlozima zbog brige o flori i fauni u našim šumama… Ne, riječ je o dobiti, financijskoj dobiti u ovom preduzeću koju je bivši direktor Dževad Muslimović godinama akumulirao na račun, pa neki poželjeli akumulirati tu istu dobit u vlastite džepove…
„Akumulatori“ dobiti se tada zvali A SDA… A danas Europski – NES simulatori…
Al’ dobro, oko šuma je počelo i u „šumama“ će se završiti, a ja ipak krećem od juna 2020. do juna 2021. godine. U toj samo jednoj godini uspio sam fasovati ukupno 26 predmeta, a od 2018. – 2024. ukupno 74 predmeta.
Kada sam ih uzeo sve redom hronološki evidentirati ukupno mi je desetak stranica bilo potrebno. Među njima je najveći broj predmeta i prijava zbog krivične odgovornosti. Pa onda prijave za javne prekršaje, pa predmeti i tužbe za klevetu na blogu, pa prijave za oružje i međunarodni šverc oružjem, pa prijave Agenciji za zaštitu ličnih podataka, pa prijave CIK-u, pa Agenciji za komunikacije, pa Etičkoj komisiji Parlamenta F BiH, pa OHR-u, raznim ambasadama, možda nešto i izostavim jer je zaista bilo i previše prijava i prijavljivača…
Ne postoji policijski nivo vlasti, federalne i državne policijske uprave i agencije, tužilaštva od općinskog, kantonalnog, federalnog sve do državnog, sudovi svih nivoa, a da u njima nije bilo (i još ima) predmeta kojima se inkriminira moja odgovornost po različitim osnovama.
Oko 15 hiljada kucanih stranica dokumenata svih tih pravosudno – istražnih instanci. Ekološki osviješćen kakav jesam – zapitam se koliko je celuloze i drveta upropašteno za predmete koji nikakvog, doslovno nikakvog osnova imali nisu?
Sve bi to možda bilo interesantno, iz današnje perspektive i korisno da nije skupo. Troškovi četiri advokata koje sam angažirao, pa odlasci na sve te adrese, pa vrijeme, sati i dani provedeni u raznim iskazima, pa konačno i briga. Osim za mene i za one koji su mi montirali…
Šta će i kud će sad oni?!
Oni koji su planirali predmete protiv SDA – ovaca 2020. godine tačno su znali gdje i na koga udarati, samo su mene potcijenili. Otuda i toliko pokušaja i predmeta koje su mi pakovali…
Mogu zamisliti kakve njih danas muke i misli muče. Očekivali su da ću ja i prije našeg Fadila zauzeti apartman u Vojkovićima, a ja ću im evo danas javno dokazati da je isti montažerski lobi i u mom i u Fadilovom slučaju.
Ne mogu vam sve zbog detektivsko – istražne napetosti otkriti na početku.
A možda se neko od njih sam javi, možda odluči sve priznati, oprati vlastitu savjest, možda se i spasiti. Sve je to veoma ozbiljno, a ja da to nisam shvatio ozbiljno možda bih danas bio u drugoj situaciji… Možda i u „posjeti“ mlađem Isaku (Raminom), apartman u Zenici…
Počelo je u maju 2018. godine, kada sam pozvan u prostorije MUP-a USK-a radi davanja iskaza po nalogu Kantonalnog tužilaštva. Eto se slučajno u tom trenutku na službenom ulazu MUP-a USK-a našlo i nekoliko novinarskih ekipa, snimatelja, dopisnika. Eto slučajno…
Odbio sam dati bilo kakav iskaz. Iznenadila ih je moja tvrdoglavost, ali sam već tada znao koja su mi prava i kako da se postavim. A u MUP-u sam i tada imao veliki broj prijatelja koji su htjeli raditi po zakonu. I samo zakonu bili lojalni. Nažalost, Mujo je takve uglavnom progonio…
A zadnji moj iskaz na okolnosti lažnih prijava se desio 22.06.2023. g u Policijskoj stanici Sanski Most.
Poslije toga je iznenada sve stalo. Il’ sam se ja popravio ili su se oni umorili. Možda… Možda i nešto treće što samo znamo ja i oni… A saznat ćete i vi… Polako… Ne tvrdim ništa, ali jeste čudno…
P.S. Samo Cazinjani…
Skupa sa mojim komšijom Mujom održavam zelenu površinu u lokalnom dvorištu. Obično je vikendom kosimo. Pa me je susjeda u prolazu slikala, pa me usput pitala pomalo začuđeno: „Što kosite dio koji nije uz vaš ulaz?“
Ja joj spika odgovorim pitanjem – Jel’ to vama smeta?
„Ne, ne, dapače, baš simpatično, al‘ čudno“, začuđena će susjeda.
Ja joj onda ispričam kako u ulazu gdje sam upravo kosio travu živi jedan nesalomljivi Alfa – mužjak i samoproglašeni borac za „ISTINU“, usput i „vjernik“, vele da se i sihirima bavi, voli skupa auta, voli putovati, skijati, mondene plaže obilaziti… Uglavnom, jedna baš svestrana i nadasve univerzalna osoba…
Sad susjeda još radoznalije, pomalo i oštrije: „Pa tko je ta faca, ja baš ni u što upućena nisam? Znam li ga, gdje radi, da nije kakav glumac, pjevač?“ Radoznalo će moja znatiželjna susjeda.
-I više, puno više od toga, ali vam ne mogu sad reći, najbolje u četvrtak na moj blog dođite i saznat ćete…
Sad i ja malo famu o „glumcu“ iz susjednog ulaza pojačavam.
„A počeli ste opet pisati, nisam znala, a hoćel‘ biti išta o onima iz Cazina?“
E sad me baš pogodila…
-Biće, velim… Malo i ljubomoran da se samo oni traže… Svi me za njih pitaju a imamo i mi svojih „Cazinjana“, svojih Ogrezanovića na svakom koraku…
U pravu je Vele kad je na Općinskom vijeću prozivao „hajduka iz žute zgrade“, samo je ostao nedorečen. Trojica nas je koji smo u „buksi“ ležali i odmarali, kraće ili duže, svejedno – sve „hajduci“… Ja tobože „hajdučio“ glasove…
Pa mi sad sva trojica nagađamo na koga je interpretativno – „nadareni“ čitač bilderovih zapisa Vele mislio… A saznat ću… Zajedno s vama… Uskoro…
Aha, na kraju da ne zaboravim ponoviti javnu zahvalu ovom mačo – komši. Do kraja je bio iskren i pričao mi o ambasadorima najjačih država, o OSCE-u, o „varalicama“ u pravosuđu, o Šepiću, o vrhu SDA, o Softiću, o Osmanoviću, o Šemsi našem Dediću, o Muji i Judži u policiji, o lokalcima: Mustafi dr. Avdagiću, Senadu Kljajiću, o efendi Kovačeviću, o načelniku našem Farisu, o Eminiću, Brandiću, Terziću, Zukiću, o SDP-ovcima, jedino mi ništa nije o NES-ovcima ispričao…
To je ostavio meni… Nek’ im je dragi Bog u pomoći…
