Noć prije hapšenja na svom profilu za zatvorenu grupu NES-ovaca Midho Dedić – „Strvožder“ kako ga rahm. general Alagić nazva, objavljuje najavu sutrašnje akcije. Od komesara Muje mu dojavljenu.
Mi smo te dane bili pred svakodnevnim iščekivanjem. U svim našim razgovorima Fazir odbija napuštati mjesto stanovanja, ja sam na dan lišavanja slobode u Sarajevu, Mirela dan prije kreće prema Mostaru. Iz četiri izvora smo imali informacije o našem hapšenju 16.09.2020. godine.
Prije odlaska u Sarajevo na sjednicu Parlamenta, sa našim prijateljima postavljam tehniku koja nam pomaže da pratimo sve što se dešava na Trgu Ljiljana (žuta zgrada), gdje ja i stanujem.
A da smo sutra „Kurbani“ najjasnije nam je svjedočila poruka lidera i osnivača NES-a Rifeta Hozanovića poslana u društvu Aljoše Čampare i jednog od visokih dužnosnika Tužilaštva…
Prije nego što pređemo na pritvorski tretman i prvo sudsko ročište izjašnjenja o krivnji, ipak ću vam malo predočiti djelovanje lokalnih i kantonalnih protagonista na dan lišavanja slobode.
DAN NAŠEG HAPŠENJA
Oko 6 sati se kuca na sve tri adrese, moju, Mirelinu i Fazirovu. Tri ekipe SIPA-e, specijalni istražitelji Državnog tužilaštva i nikad u dolini Sane veće snage MUP-a USK-a. Kompletna specijalna jedinica sa dugim cijevima, a kasnije se uključuje i grupa operativaca lokalnih policijskih stanica Sanskog Mosta i Ključa.
Ja u tom trenutku isključivo nadzor nad ovom situacijom usmjeravam prema Nijazu Kadiriću, Muhamedu Zekotiću i prema Midhi Dediću. Imali smo u tom trenutku dovoljno hrabre i odgovorne ljude da su se umiješali među njih i sve to skupa pratili na sve tri naše adrese.
Kod Fazira su Jasmin i Arnel.
Kod Mirele je u Vršu naš sadašnji lokalni NES – partner i reporter koji se osjeća „prevarenim“ ali ne i „naivnim“ zbog nedavnog izbacivanja iz kantonalne vlasti Nijaz Kadirić.
Kod mene na Trgu Ljiljana baš vašar. Dobro me je nasmijao konobar iz kafića Rolex kad mi je kasnije komentirao kako bi valjalo „da se ovo češće dešava“. Veći je imao promet nego bilo koji ljetni dan.
Avdu Avdića je prvo Muhamed dočekao na parkingu kod samoposluge. Poslije Avde na prizorište stiže ugledni naš lokalni politički analitičar i nesuđeni vijećnik Amir Zukić – Blićko, pa Cuco, Šero, Arnel, Jasmin, Limun, Remzo i drugi današnji naši partneri u lokalnoj vlasti.
Veoma je interesantna ovdje sms – komunikacija između Hozana i Muje.
Ipak je ovdje naš Muhamed centralna ličnost, rekao bih i koordinator svih aktivnosti. Od onih istražnih do informativno – medijskih, plus njegova stalna koordinacija između tužioca – komesara – predstavnika OSCE-a – i medija.
Ovaj naš decertificirani efendija, Portparol OSCE-a, američke i cazinske NES – ambasade u Sanskom Mostu, htio se predstaviti čovjekom koji vuče konce, koji upravlja MUP-om (Mujom i policijom), politikom (Hozan), Tužilaštvom BiH (Tegeltija), diplomatskim korom u BiH, on je ta faca koja mene, Mirelu i Fazira trpa u zatvor. A po želji može i da nas „vadi“, ovaj moćni facebook – interpretativni borac za ISTINU…
ISTINA – „MILION“ je razloga za i protiv…
Šta je ovdje posebno interesantno?
Muhamed u toku akcije, u 7:32 h, doslovno daje smjernice preko vibera da se pretresu i službene prostorije stranke, jer treba naći dokaze o donacijama čiji je on svjedok. Baš se Muhamed predano trudio da nas pretresu…
Muhamed se potom javlja savjetniku ambasadorice OSCE-a (Ahmedu Rifatbegoviću) i od njega traži da OSCE podrži državnog tužioca Ćazima Hasanspahića javno u medijima.
Upravo ta Muhamedova preporuka omogućuje na stranici Avaza i intervju ambasadorice OSCE-a Kathleen Kavalec. Na jednoj stranici izlazi intervju Reisa Kavazovića uz izjavu ove ambasadorice OSCE-a. I naravno ja, već izvikani svjetski kradljivac glasova…
U dva dana Dnevni avaz objavljuje 14 tekstova i postova na portalu u kojima sam ja skupa sa Mirelom i Fazirom glavna meta. U većini njih se pojavljuje i tobože pokradeni Radončić koga su preko mene „pokrali SDA i Izetbegović“. Radončić me i kasnije proziva na svim televizijskim gostovanjima tih dana.
Prilozi o kradljivcima glasova iz Sanskog Mosta izlaze u svim printanim i elektronskim medijima pa čak i u susjednim državama.
Znajući već tada kako će sve ovo završiti, ja neposredno prije lišavanja slobode opušteno dajem izjavu za Federalnu i državnu televiziju. Odbijam sve druge medije.
A GDJE SMO MI? (Ja, Mirela i Fazir)
Oko 6:15 obavještava me supruga da su stigli iznenadni gosti. Sa nalogom za pretres. Ja joj kažem da im dopusti da urade sve što piše u naredbi i da bude korektna prema njima. Telefon uzima šefica SIPA-inog tima (M.Đ.), vjerovatno iznenađena što me nisu zatekli. Predlaže mi da se iz Sarajeva odmah vratim, uz obrazloženje da to od mene traži predmetni tužioc. Što ja rezolutno odbijam. Malo zatečena mojim stavom kaže mi da će se čuti sa tužiocem i da će me zvati sa svog službenog telefona.
Nakon pola sata me ponovo zove i saopštava da je tužioc naložio da se ja vratim do Banjaluke, ako već neću u Sanu. Ja joj kažem da se iz Sarajeva nigdje neću vraćati, da imam zakazane službene sastanke i da ću mu se u Sarajevu u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu staviti na raspolaganje. Kaže mi M.Đ. da se ponovo mora konsultovati.
Ja se odlučujem uputiti na adresu Tužilaštva BiH u ulici Kraljice Jelene. Dolazim na ulazni punkt, tražim da me odvedu do ureda tužioca Ćazima Hasanspahića. Telefonom kontaktiraju njegov ured, kažu mi da čekam… Nakon 10 minuta mi prilazi jedan od Ćazimovih pomoćnika i saopćava da me tužioc ne može primiti i da će mi šef tima SIPA-e iz Sanskog Mosta javiti šta dalje.
Ja tada shvatam da smo im poremetili prvobitnu zamisao spektakularnog medijskog privođenja. A urednica Federalne televizije mi kasnije priznaje da je bilo dogovoreno da se nas troje, po završetku ispitivanja iz lokalne policijske stanice izvedemo sa lisicama, kako bi nas oni uredno snimili… Četiri novinarske ekipe došle u Sanu da nas u paketu snime a mi na tri različita lokaliteta.
Iz svega ovoga ja zaključujem da je montažerima barem za sada propao glavni cilj u ovom istražno – medijskom prepadu. A to je da se ja uslikam sa lisicama na rukama.
Odlučujem se posjetiti najbliži lokalitet otvorenog bazena hotela Hills. Ništa me ne opušta kao voda…
Zove me iz Centrale stranke naša pravnica (S.M.) i traži uputstvo za Mirelu, koja je iz pravca Mostara već krenula prema Sarajevu. Svjesni smo da je svaki kontakt mene i Mirele kršenje mjera iz Naredbe. Našoj brižnoj pravnici govorim da kad stigne Mirela ide do nje u Centralu ili da ona (pravnica) nju dočeka u blizini zgrade Tužilaštva BiH.
Telefon mi neprestano zvoni, prijatelji, rođaci, SDA – ovci, novinari većine printanih i elektronskih medija. Svima dajem odgovor da se ne sekiraju, da je ovo vjerovatno neka zabuna ali da će trebati vremena da se to objasni. Sad je i to vrijeme došlo.
Samo ću vam neke od poruka podrške objaviti…
Nekad me je Armin „babom“ nježno dozivao, a danas ne znam jesmo li i daljnji rođaci?
Sajo iz Cazina (Miostrah) je bio baš uporan, morao sam mu slikom sa plaže bazena dokazivati da nisam u „lisicama“, kako su se NES – telali po Cazinu hvalili.
A najinteresantnija poruka mi je došla od našeg komše mesara Ene. On od mene veoma decidno traži da ispred našeg haustora uklonim crno službeno kombi – vozilo SIPA-e u koje mene zavezanog trebaju ubaciti…
Raspitujem se o Fazirovom držanju. Stiže mi i poruka našeg tehničkog tima sa terena da su uspjeli sve registrirati na centralnom prizorištu Trga Ljiljana. Imaju oko 450 različitih SMS – poruka i stotinjak presretnutih razgovora. Sugeriram im da nastave s praćenjem do kraja dana i da sutradan rano ujutro razmontiraju tehniku. Kažem im da me poslije 16 sati popodne više ne zovu, znajući da vjerovatno neću biti dostupan…
Oko 13 h me zove M.Đ., zadužena za moje „vezanje“. Kaže mi da ih čekam oko 16 h pred službenim ulazom SIPA-e u istočnom Sarajevu, kako bi mi predali nalog o lišavanju slobode i kako bi završili formalne procedure te me na počinak u zatvor smjestili.
Javljam našoj pravnici S.M. da Mireli kaže da ide prema SIPA-i u Istočnom Sarajevu. Da se slobodno javi na službenom ulazu SIPA-e i da kaže da se mora javiti istražiteljima koji su na putu iz Banjaluke. Službenici na porti SIPA-e provjeravaju ovu informaciju i puštaju je unutra.
To je razlog zbog čega se oko 15 sati i sam odlučujem uputiti prema sjedištu SIPA-e u Istočnom Sarajevu. Ponovo me zove sa Federalne tv urednica Jadranka Milošević. Kaže mi da je zvala Tužilaštvo i da su je oni uputili prema SIPA-i gdje bih se oko 15:00 sati trebao pojaviti.
Iz ovog kontakta sa Jadrankom shvatam da zapravo neko iz Tužilaštva diktira okolnosti medijskog tretmana. I to da je ostala još samo jedna šansa da me u lisicama kamera zumira ispred službenog ulaza SIPA-e. Zbog toga me na tom ulazu i čekalo pet novinarskih ekipa sa kamerama i stalcima na zelenoj površini.
Dok sam ležao na plaži bazena Hillsa, razmišljao sam o prijateljima i prijateljstvu…
- Bože dragi, pomozi svojim nedužnim robovima…
Nastavlja se..
