Dan uoči polaska u Bosnu završavam posljednje pripreme. Ne Velesajmu pritisak raste. Prijetnje se zaoštravaju. Fadilu govorim da smiruje ljude da ne dođe do kakvog incidenta sa predstavnicima hrvatske vojske. Pripadali smo tada T.O. Sanski Most, Prijedor, Ključ i drugim krajiškim gradovima koji su bili u stanju rata. Nerfida molim da pokuša sakupiti što više sanitetskog materijala. Pomažu nam Jusuf Šekić, Ismet Horozović, Jasna Crnkić, Ivo Klarić, Ekrem Kaltak i mnogi drugi.
Cuna se porodila. Od Merhameta – Zagrebačkog podižem za Armina (tek rođenog) – laktovit flašicu, pelene, puder i šampon za bebe. Prikupljam dosta hrane po humanitarnim organizacijama i vozim kući. Vučem ko hrčak. Dnevno se jede osam kruhova. Djeca jačaju. Svi su krenuli u školu. Od Karitasa za njih podižem knjige i školski pribor za iduću godinu. Vidim dijele široke ruke – uzimam i za sina Mirzu. I sam sam odrastao u porodici od šestero djece. Znam šta je kad se nema…
Navečer okupljam djecu, sjednemo na pod, devetero ih je, sa pet žena (majki). Vikendom bi u našem stanu boravila rahm. Sajma Kalić. Čekala je izlazak iz logora brata Smaila (Kale) i sina mu Senada (Senčija), i drugog brata Bejde. Žao im, nejasno djeci, svi iz Bosne izlaze a ja krenuo u Bosnu. Govorim im da ću se za koji dan vratiti a da oni pritisnu knjigu. Kraj je godine. obećavam im nagrade. Kažem im da ću ih voditi na more ako dobro završe školu. Govorim im o važnosti znanja. Aida pita: „Kud ćemo mi na more kad nema babe“? Stalno su išli zajedno. Ništa ne odgovaram. Pravim se da pitanje ne čujem. Nastavljam ravnodušno.
Nisam im htio reći da sam već dogovorio da idu na more u izbjeglički kamp (Crikvenica), koji je dijelom bio popunjen Vukovarcima. Vukovarci i Sanjani u istoj poziciji… Pričam im o nagradi turističkog karaktera za uspjeh u školi. Djeca ko djeca, vjeruju mi. Mislim se, evo sad i djeci maslam… Na niske grane sam pao. Na kraju im dajem obećanje da ću im i iz Bosne nešto donijeti. Zadovoljni odlaze na spavanje.
Stajem iznad Armina, tek mu je 15 dana. Izmotao se iz pelena. Vrućo mu. Molim da ga ponovo ne povijaju. Razmišljam kako je djetetu kada ga poviju, stegnu mu i ruke i noge. Bosnu su nam do kraja zavili. U crno. Pa nek bar večeras on bude slobodan. Vidim, ćuna mu mašalna, biće posla za berbera.
Žena je tu noć samo rekla: „Jesi li baš ti morao ići“? Šutio sam… Znala je i sama da nazad više nisam mogao. Ljudima sam obećao… Još sam se jednom čuo sa Nurijom Jakupovićem iz N. Travnika. Sve smo dogovorili. Jedino na što sam pomislio prije spavanje, Bože koliko će onaj spisak u džamiji biti dok se ovo sve ne završi? Ujutro nikoga nisam htio buditi. Rano sam izišao bez riječi. Dino se Mušin (Seada Lasića) probudio kad sam na pragu bio… Pozdravi moga babu, tiho mi je šapnuo… Pomilovao sam ga po glavi i izašao bez riječi…
Prizna – Stara Novalja
Juna 92. sa Enesom Zolićem iz Kamengrada kod S. Mosta i M.K. iz B. Krupe sam krenuo put Bosne. M.K. je radio u policijskoj službi u Zagrebu, zbog toga njegove pune podatke neću navoditi. Bio mi je važan zbog prolaska kroz bezbroj punktova i zapreka, kroz Hrvatsku a i Bosnu. Rat je još uvijek trajao na obe strane. Bio nam je tada veoma koristan, a nakon ovog putovanja nisam ga sretao. Zahvalan sam mu. Zolić je bio dobar vozač, osim što je pušio i vozeći pio u putu pivo koje je stavljao uz prednju šajbu. M.K. je bio sam na zadnjem sjedištu. Cijelu noć prethodnu je radio i bio je umoran. Hrkao je cijelim putem. Usta su mu bila otvorena.
Enesu bi pivo u okukama padalo. Nikada nije ni pogledao, niti bi se saginjao da ga podigne sa poda. Tokom puta sam se pravio da mi njihovo društvo upravo godi. Htio sam da se ne prepiremo u autu, da ostavimo dojam sloge. Pokušavao sam povremeno zaspati. Svaki put bi čuo klap! kad Enes otvori pivo iz konzerve. Razmišljam o nama Bošnjacima (muslimanima). Najbolje ne misliti.
O Bosni sam malo znao. I ono što sam znao bilo je više iz literature (književne). Nisam se nikad ni potrudio da saznam. Znao sam istina dosta o ZAVNOBIH-u, Dizdarevićima, Pozdercima, Mikulić i sl. klasika socijalistička.
Posebno je na mene ostavio dojam putopis M. Mažuranića – brat slavnijeg Ivana Mažuranića „Pogled u Bosnu“. Taj putopis se smatra prema prof. Tvrtku Čubeliću (rodom iz Bihaća) najboljim putopisom u hrvatskoj književnosti.
Enes je za mene ustvrdio sa sam dosadan, da sa mnom ne treba ni razgovarati kao s drugim ljudima, da osim razgovora o politici i književnosti ni o čemu nemamo ja i oni razgovarati. Smatrao je da ja ni o čemu drugom nemam ni pojma, da čak nisam kadar ni pojmiti, te me s toga on neće ni uznemiravati. Štiti me. Sluša glasno kasete: Šaulić, Ilić, Rokvić, T. Zdravković – neke sam već i zaboravio.
Ubacujem Enesu tezu o sevdalinki kao našoj tradicionalnoj pjesmi i biseru naše baštine. Podsjećam na Muniba Maglajlića koji je u Zagrebu branio doktorsku tezu na ovu temu. Enes preferira srpske pjevače, tvrdi: „Da je to sve isto i da će svakako i kasnije biti isto“. Tek danas vidim kako je bio inteligentan. Glasno pjeva uz muziku. Srče pivo koje se povremeno po meni prospe u okukama. Ilić pjeva hit: „Svakom selo svoje najtoplije prija, a moje je selo cela šumadija“. Ravnodušan i bezbrižan. Dopao mi se. Brat Ramo mu je bio dobar borac a i čovjek.
Put jadranskom magistralom bio je prekinut. Naime, zločinci iz JNA su izišli na more kod Zadra i Šibenika, te se moralo putovati trajektom do Paga. Kratko smo u Prizni sačekali trajekt. Jadrolinija, naziv trajektne kompanije trljala je ruke. Nikada bolje nisu zarađivali.
Cijela južna Hrvatska te Bosna i Hercegovina ovisili su o trajektu. Kako rat nekome donese dobro, Heraklit je dosita u pravu. Trajekt koji čekamo približava se Luci. Vidim puno ljudi na njemu. Djeca i žene. Osjećam da su iz Bosne. Izlaze. Neki su u autobusima., a neki su izišli nogom sa trajekta.
Stari did drži dvoje djece u naručju u obe ruke. Prilazi mi i moli me da mu pripazim djecu da im ode kupiti što za jesti, gladni su. Uzimam ih za ruke. Djevojčica i dječak. Djevojčici oko pet a dječaku do dvije godine. Pitam ih: „Djeco odakle ste“? „Dido je rekao da ni s kim ne razgovaramo“, odrešito će djevojčica i zaćuti. Dječak pokušava šutati konzervu od pive u more koju je Enes ravnodušno spustio na rivi. Ja mu popuštam ruku. Uspijeva. Vidim drago mu, ja ga bodrim, a djevojčica opet oštro: „Emire ubćete dido, šta to bolan uradi“. On se superiorno smije. Češe se, čas iza leđa, čas po nozi. Na njemu pulover veći za nekoliko brojeva, kratke čizme gumene i ljetne hlačice sa tregerima. Ljeto je, upeklo. Predlažem djevojčici umiljato da mu barem pulover skinemo. Ona opet isto… „Dido je reko…“ Dobro, dobro… Velim.
Nemam nikakav slatkiš sa sobom, vjerujem da bih ih obradovao. Poslije sam u Bosnu vazda nosio slatkiše. Zbog djece. Vadim pedeset maraka pružam djevojčici. Ona ponovo: „Dido je reko da ni od koga ništa ne uzimamo“. Na rivi u Prizni je postojao kiosk na kome su se mogle kupiti razne stvari. I oni su dobro zarađivali. Dido kupio kutiju keksa Petitt – Beure i jedan kruh. Na vrećici utisnut znak Slavija – Zagreb i velika šahovnica. Ide polako prema nama. Umoran, iscrpljenog lica, možda i gladan. Na njemu moderne patike – adidas. Hlače radne sa željeznice – mislim. I kraći kaput sa istrgnutim jednim džepom. Držao je čvrsto svoju vrećicu. Djeca su se počela vrpoljiti kad su ga ugledala. Prilazi i zahvaljuje se. Pitam ga odakle su. „Iz Prijedora“. Čija su dido djeca? Dječak zavlači ruku u vrećicu a djevojčica na njega: Emire! Emire! Pitam opet, dido čija su djeca? Dido gleda u mene, ali me ne vidi. Misao mu je negdje drugdje. Iznenada odgovori: „Moja, imao sam sina“, počeo je govoriti. „Ubili su mi sina, za snahu ništa ne znam, a žena mi je treći dam umrla, ne znam od čega“, krije suzu u oku. Nudim mu onih pedeset maraka. Neće da čuje. Stalno ponavlja: „Ne treba mi“! „Dido ode nam nautobus“, viknu djevojčica. Uze u jedno naručje prvo dječaka, pa vrećicu sa šahovnicom, a u drugu djevojčicu. Ispratim ga do vrata. Pitam ga kuda je krenuo. „Ne znam“, odgovori. Ubacim mu onih pedeset maraka na samim vratima u vrećicu. Nazvao mi je selam. Bilo mu drago, i meni…
Stanem uz autobus. Smjestili se, sjeli. Dido dječaka stavio u krilo a djevojčicu kraj sebe. Otvara kutiju sa keksom a dječak ga ručicama ubrzava. Dječak stavio u desnu ruku keksića koliko je mogao prstićima zahvatiti a u drugoj drži jedan koji jede. Superiorno se smješka. Dido otkinuo komad kruha iz vrećice sa šahovnicom. Mašem im.
„Kretenčino, hoćeš li da na trajekt zakasnimo!“, dere se Enes. Vidim vrućo, malo ga piva ošinula. Idem, idem. Velim. Na trajektu razmišljam o djeci. Kada bi bio pronađen neki psihodeterdžent za ispiranje zla iz duša, kao prvo, podigli bi, pomognuti svemoćnim marketingom, moćnu industriju „etikofarmaka“, koja bi, kao drugo, u samo jednoj generaciji postala suvišna, jer se djeca ne rađaju zla i zlu se ne bi imala od koga naučiti. Hoće li se to ikada desiti, čovjek je zapitan od postanka. Nažalost, sam je čovjek zlo proizveo. I dobro mu ide, na nesreću, ta proizvodnja.
Na palubi mi prilazi trajektni mornar i prekida misao. Pita me imam li vatre. Ne pušim, velim. Priskače Enes, džentlmenski mu pali cigaretu. Enes mi govori da moramo negdje kupiti uz put, još koju, kako on to reče, vupi (pivo). Vrućo mu je. Puno tekućine troši. Naravno, odobravam mu. Slažem se sa Enesom u svemu. Baš odlično se slažemo!?
Pitam mornara, forme radi, kako posao? „Odlično, nikad bolje, ni u najboljoj turističkoj sezoni nije bilo bolje. Dnevno dvije, tri tisuće putnika, najviše izbjeglica iz Bosne“. Još veći nemir me hvata, tko će onda u Bosni ostati? „Ostane li ovako do kraja ljeta bit će rekordna godina“, zadovoljno će mornar. Hoće li u Bosni do kraja ljeta iko ostati? Razmišljam u sebi. Volio bih da ga nisam ništa pitao…
KLIS
Put nastavljamo dalje magistralom. Dogovaramo predah i ručak u Splitu. U split stižemo u kasnim popodnevnim satima. Dogovaramo odmor dva sata. M.K. i Enes odlaze na ručak a poslije će u autu malo drijemati, a ja odlučujem prošetati gradom. Odlazim do Dioklecijanove palače. Gaj Aurelije Dioklecijan, rimski car rodom iz Dalmacije. Umro je bolestan u ovoj palači. Palača je danas pretvorena u katedralu, a centralni hram u krstionicu. Sjedam na klupu uz more i razmišljam.
U ovom gradu je rođen književnik, otac hrvatske književnosti (latinista) Marko Marulić. Vilim Eisengrin ubraja ga u katalog „doctorum ortodaxae matris Ecclesiae“ (učitelja pravovjerne majke crkve). 1470. se spominje kao „eksaminator communis“ (općinski pisar). 1520. zabrinut nad „udesom“ kliske tvrđave zapisuje da se „hrvatski banovi, mletačka vlada i Bošnjaci sad otvoreno, sad skriveno gonjahu i gložahu oko Klisa“.
Klis je brdo i tvrđava iznad Splita, udaljen nekoliko kilometara. Bošnjaci su prema latinskim izvorima tada naseljavali Knin, Vrliku, okolinu Sinja, Cetinu, Bukovicu, Drniš, Skradin, Obrovac, Imotski i niz drugih manjih mjesta. Bitku za prestiž na ovim prostorima vodili su Turci i Mlečani. Turskom je vladao ratoborni Sulejman II, trepet Kršćanstva, onaj, koji je mislio, da mu je dosuđeno zagospodariti cijelim svijetom. O kome danas pratimo serijal.
Po izvještaju splitskog konta od 24. siječnja i 6. veljače god. 1521. „Bila je ustrojena i neka spljetska narodna vojska, ali se ti vojnici nijesu odlikovali ni stegom ni junaštvom. I sami građani, čini se, da su slabo marili za obranu mjesta.“ U takvim okolnostima 1521. Marulić objavljuje epski spjev Judita, najreprezentativnije književno djelo u Hrvata (do Krleže).
Kao motiv lukavi Latin Marulus uzima biblijsku priču o Juditi koja je spasila grad Betuliju od asirske vojske i njihovog vojskovođe Holoferna. Da bi spasila vlastiti narod odlazi u Holofernov glavni štab. Zasljepljuje ga ljepotom i odsijeca mu glavu. Ležerno sa glavom u ruci vraća se u Betuliju. Činjenica njenog odlučnog poteza ohrabruje njene sugrađane na konačnu bitku. Marulić vlastite sugrađane želi postiditi zbog neodlučnosti. Stavlja ih u relaciju sa hrabrom djevojkom Juditom. Turci su ipak Split zaobišli.
Na kraju želim reći najvažnije. Marko Marulić svoj filozofski nauk zahvaljuje i sam čuvenom arapskom filozofu Averroesu (1126.), Ibn Rušd, nadimkom – komentator Aristotelova djela. „Gložile se o njegovim naukama dvije struje. Roger Bacon i Dante Alighieri ubrajali Averroesa u najčuvenije umnike starog doba, Petrarka ga zvaše – bijesnim psom koji neprestano laje protiv krsta i katoličke vjere. Dominikanci su ga i Tomiste osuđivali a Franjevci branili“, ističe Marulić.
Averroizam je nauk koji je u 13. st. poplavio cijelu Italiju. Svijet je zahvaljujući i Ibn Rušdu napravio najveći iskorak iz srednjovjekovnog mraka, iskorak prema najznačajnijoj civilizacijskoj tekovini – Humanizmu i Renesansi. Ibn Rušd je bio musliman iz Španije.
Njegovo djelo je prevedeno na latinski a pokret na koji je utjecalo njegovo djelo zvao se latinskim Averoizmom. Rođen je u Kordobi – Andaluzija, o kojoj pjeva Lorka. Dakle, hrvatski grad Split i cijela Hrvatska je zahvaljujući muslimanu sa zapada osjetila prodor kulture i civilizacije uz pomoć Splićanina „oca hrv. knjiž.“ Marulića. Dakle, preko Splita je „Predziđe kršćanstva“ (Hrvatska i Hrvati) uz pomoć muslimana sa zapada dobivalo impulse i poticaje civilizaciji i napretku. Istina…
Imotski…
Nalazimo se prema dogovoru sa mojim saputnicima Enesom i M.K. Put nas vodi prema našem nekad većinskom bošnjačkom gradiću Imotskom.
Prema znamenitom hrvatskom povjesničaru Ferdi Šišiću grad Imotski je tokom Turske carevine bio „nastanjen većinskim bošnjačkim stanovništvom“, što se zadržalo dugo nakon povlačenja Turaka sa naših prostora. Imotski se danas nalazi u R Hrvatskoj uz samu granicu sa BiH. Najbliži grad u Hercegovini na teritoriji države BiH je Posušje. Imotski je dugo godina imao status kadiluka. Prema Škaljiću Turska carevina se dijelila na vilajete, vilajeti na Sandžake, Sandžaci na kadiluke, kadiluci na Nahije, Nahije na gradove itd.. Imotski kadiluk se graničio sa područjem okoline grada Spilta na zapadu a na istoku sa gradom Mostarom.
Hrvatski kartografi do 1989. godine ucrtavali su da se planina koja se prostirala između Listice i Imotskog zvala Nahija, a njezin najveći vrh, također Nahija (visok 1134 m). Ta planina se kasnije obilježava kao Bekija. Bekija se često koristi u Hercegovini kao alternativni naziv općini Grude, a znači ostatak. Ostatak Imotskog koji je Karlovačkim sporazumom ostao u Osmanskoj carevini Bošnjaci su nazvali Nahijom. Imotski je tada, iako većinski bošnjački pripao Mletačkoj republici. Bošnjaka danas tu više nema, ali im brišu i kulturno – historijske tragove…
Između granice RH i BiH pronašao sam još ukupno 142 geografske jedinice (toponima), koje su od 1989. promijenjena u novi ili je potpuno izbrisan stari naziv. Sve što na bilo koji način asocira na tradiciju Bošnjaka i države BiH, se nemilosrdno briše ili mijenja i unutar granica BiH pod kontrolom Hrvata. Ja se ne mogu time baviti mada bih trebao. Vraćam se Imotskom, starom bošnjačkom gradu. Imotski je bio najveći grad u tadašnjoj Imotskoj krajini sa statusom kadiluka. Imotski kadiluk je imao kadiju koji je upravljao cijelim kadilukom. Bio je vrhovni šerijatski sudac.
U Imotskoj krajini je nastala bez sumnje najljepša bošnjačka balada Hasanaginica. Prodor te balade preko naših granica i prijevode na mnoge strane jezike zahvaljujemo u prvom redu Albertu Fortisu. 1774. je prevodi i objavljuje u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia. Fortis je i objavljuje pod motom bošnjačke epske tradicije u Dalmaciji. Zahvaljujući prevodu, ova balada pobuđuje zanimanja i drugih velikih ličnosti, gdje svakako moram navesti G. Gesemanna, C. Werthesa, G. Herdera i najznačajnijeg J.W. Goethea.
Njihov veliki interes za Hercegovinu je zapravo otvaranje bogatstvu i ljepoti naše narodne književnosti drugim narodima. Ono o čemu razmišljam dok se vozim prema Imotskom jeste odnos Bošnjaka – muslimana prema Bošnjakinji – ženi. Hasanaga leži teško ranjen u planini, žena ga ne posjećuje, što dovodi do razvoda. Njezin povratak roditeljskoj kući, skorašnja udaja za drugog, zadnji susret s petoro djece i mužem, te njena tragična smrt. Ukratko, tema je ove balade. Odnos nas Bošnjaka prema ženama, očito nema evolutivan karakter prema gore, ali ni prema bolje, nažalost. Mislim, da je već nekoliko stoljeća taj odnos nepromijenjen.
Hasanaginica je žena postavljena u mnogostruki odnos: prema mužu i djeci, prema bratu i prema proscu – Imotskom kadiji. Do kraja života nalazi se na moralnoj i ljudskoj kušnji. Njezin stid donosi joj gubitak muža i djece, a time i neopisivu duševnu patnju i smrt. U svojoj nesreći beznadno je sama. Hasanaginica je rob društvenih i običajnih normi. Odgojena je u patrijarhalnom duhu. Pokorna, ponizna, bez ikakvih prava. Izvrgnuta je milosti i nemilosti drugih. Za nju i o njezinoj sudbini odlučuju muž i brat. Koliko je žena u takvom društvenom sistemu i socijalnoj strukturi obespravljeno, toliko je muškarac moćan gospodar nje i njene sudbine. Na kraju i oni samo postaju žrtvom takvih odnosa.
Imotski Bošnjak Hasanaga pojavljuje se na početku i na kraju balade kao uzrok i svjedok tragedije. Hasanaga jedno misli, drugo osjeća, a treće govori. Njegova je priroda nedosljedna i plahovita. U njemu se bore dva oprečna principa, despotska snaga i demonska ljubav. Njegova riječ gospodara je nemilosrdna. On vrijeđa Hasanaginicu, najprije kao ženu, a zatim kao majku. Hasanagin poraz je potpun kada nakon smrti Hasanaginice otkriva tajnu njezina srca, veliku i duboku ljubav, u zadnji čas. Ali nažalost, prekasno i za njega samog.
Najjasnije, stav prema Hasanagi koji poručuje ženi da ga ne čeka kod kuće iskazuje rahm. Alija Isaković kroz riječi II svata u svojoj drami: „… … Hasan – aga je jednoumac. Ima glavu a nema pameti. Da ima pameti znao bi Pejgamberovu izreku: Ebgadul halali indallahi etalaku. (Od svih dozvoljenih djela Bogu je najmrže otpuštanje žene).“
Razmišljam gdje smo to danas mi Bošnjaci nekad većinski u cijeloj Hercegovini i zaleđu Splita a gdje smo danas i šta smo to griješili??
Razmišljajući o Imotskom, Hasanagi, ženi, majci, Sani, prolazimo Hercegovinu spuštajući se od Prozora – prema Gornjem Vakufu. Usput nas je zaustavilo na barem desetak cestovnih zapreka i patrola. Imali smo takvu dokumentaciju da nas niko nije ništa zapitkivao nego su nas jednostavno propuštali.
U samo predvečerje ulazimo u Gornji Vakuf kome je stavom Visokog predstavnika 2001. god. dodan naziv Uskoplje, po katoličkoj crkvi koja se zvala Skoplje. Visoki predstavnik je dao naziv većinskom bošnjačkom gradu. Nije takav sličan naziv dodan ni Posušju, ni Čitluku, ni Grudama niti bilo kojem drugom gdje Bošnjaci nisu većina. Na prvom punktu zelene beretke, slabo opremljeni u odnosu na prethodne po Hercegovini ali odlučni. Preporučuju nam da noću ne putujemo i da prenoćimo u Vakufu jer su česti napadi i noću na putovima. Poslušali smo ih. Upozoravaju nas da je dan prije po Srednjobosanskim gradovima ratni zločinac Dario Kordić pozivao Bošnjake da se stave pod jurisdikciju HVO-a ili da predaju oružje… Najteže borbe u Srednjoj Bosni upravo su vođeni za ovaj grad. Naime, Tuđman i njegovi velikodržavni stratezi su smatrali da je osvajanje Gornjeg Vakufa i Travnika pretpostavka stvaranja većinske hrvatske „provincije“ u Srednjoj Bosni koju je dogovorio u Karađorđevu…
