Po dogovoru sa mojim pratiocima M.K. i Enesom Z. iz Sanskog Mosta u popodnevnim satima se nalazimo preko puta hotela u Travniku. Danas je ovdje mezarje Krajišnika – najboljih sinova Bosne.
Enesa molim da vozi oprezno ali i da požuri što prije do granice preko Gornjeg Vakufa – Prozora do Jablanice. Odlučujemo iz Jablanice presjeći put između Čvrsnice i Vran – planine, kraj Duvna pa prema granici sa Hrvatskom. Radi se o dobro održavanom makadamskom putu. Kolone vojnika HVO-a koriste ovaj put. Često smo nailazili na grupe vojnika u bijelom sa bijelim vozilima. Radi se o vojnicima UN-a. Izlazimo na cestu koja povezuje desno (Duvno), lijeva za Posušje. S olakšanjem se približavamo hrvatskoj granici. Na samom ulazu u Posušje dočekuje nas veća patrola vojnih policajaca. Veoma strogo nam „preporučuju“ da ih pratimo. Zagledamo se međusobno, vidim da izbora nemamo. Dvojica su i sa dugim cijevima. Do granice prema Imotskom svega je nekoliko kilometara, a mi sad moramo nazad. Krećemo za njima, jedno nas vojno vozilo prati sa distance. Pretpostavljam da ćemo u Mostar, a prilično je daleko i približava se noć. Olakšanje nam je bilo zbog činjenice da se jedan od policajaca predstavio imenom Ramiz, iz Bijelog polja kod Mostara. Iz današnje perspektive nikako mi i nikada neće biti jasno da su Hrvati istrajno tvrdili kako je Mostar njihov grad, kako je „Stolni“, kako ga vole, a istovremeno ga brutalnije rušili od Srba koji su „ravnali“ Vukovar…
Ponovo dolazimo do raskrsnice, tu zastajemo. Lijevo se ide za Mostar a desno za Grude. Čekamo, neizvjesnost pomalo izaziva osjećaj nelagode. Enes viče da je žedan… Ne komentiram a znam na šta misli… Dolazi veliki džip, naređuju nam da ga pratimo. Spuštamo se prema centru Gruda. Prvi sam put u ovom hercegovačkom gradiću. Prilično zaostao kraj i pun uniformiranih naoružanih vojnika. Pored jedne duže hale uvode nas u dvorište. Kapija se iza nas zatvara, pratim svaki detalj. Pomišljam da nije kakav zatvor?
Zastajemo, iz džipa izlazi dvometraš ide prema nama, mi se uštokali. Najgora je u ovakvim okolnostima neizvjesnost. Traži da izađemo iz auta i u autu ostavimo oružje ako ga imamo… Na dvorište pred nas izlazi stariji uniformirani oficir i srdačno nas selami. Odmah nam lakše… Uvodi nas kroz hodnik u malu salu u kojoj je na sredini postavljen sto sa šest stolica. Samo što smo sjeli u salu s druge strane ulazi Mate Boban… Srdačno nas i on pozdravlja, a i oficir pratioc s kojim je ušao nas selami. Predstavlja se kao Zlatan i dobrovoljac na hercegovačkom ratištu iz Njemačke (Rozenhajm). Po naglasku me najviše asocira na Sarajlije.
Posluga nam služi večeru. Ne bunimo se, gladni… Enes ljubazno moli pivo. Između nekoliko vrsta bira Heineken. Priču otvara Zlatan… Shvatam da su veoma dobro obaviješteni o našoj misiji. Uglavnom se meni obraćaju. Veoma su dobro obaviješteni i o svemu što se u Zagrebu dešavalo, na Borongaju, Strmcu, pritiscima. Mato uglavnom ćuti. Ubaci se povremeno, veoma oprezno opservirajući situaciju u široj regiji ističući neophodnost jedinstvenog djelovanja Bošnjaka i Hrvata…
„Mate, men’ je ovo super…“
Zlatan nam zapravo predstavlja organizaciju HVO-a u Hercegovini u čijem sastavu su Bošnjaci ravnopravni. Govori nam o dobroj opremljenosti i ustroju, uglavnom sve pozitivno. Ne sporim ove navode, a sve što smo vidjeli na putu kroz Hercegovinu svjedoči da su Hrvati (barem Hercegovci) veoma spremni ušli u rat. Enesa ispod stola pritišćem da manje pije, već počeo zapetljavati… Pred sami kraj večere nakon nekoliko piva Enes počeo Mati koketirati, ko sve mu „super“, ko oni „ozbiljni“, „pravi“… Mate na kraju i zaključuje ovaj susret prijedlogom da mi sa Borongaja dođemo na ratište u Hercegovinu. Da se tu doopremimo, vojnički edukujemo, da se ustroji oficirska hijerarhija i nakon toga na ratište. Za početak nam po dolasku nudi trenutnu zastupljenost u samom vrhu komande HVO-a. Zlatan ponudu na kraju dopunjuje činjenicom da vojnici HVO-a imaju i redovnu financijsku nadoknadu (plaću). Ja, naravno veoma obazrivo izražavan zadovoljstvo ovim susretom i konkretnom ponudom s kojom ću upoznati naše ljude po povratku u Zagreb… Nude nam da prenoćimo, da se odmorimo. M.K. nas vadi izjavom da se sutra mora javiti na posao i da bi volio da krenemo.
Mate nam veoma ljubazno nudi pratnju do granice, koju zbog noći i eventualnog zaustavljanja na punktovima prihvatamo. Oko ponoći prelazimo granicu, Imotski, Split, trajekt, Prizna – Žigljen. Prolazimo nepregledne kolone izbjeglica. Povremeno usput stajemo i odmaramo. Enesu strogo podvlačim da nema pive usput….
U Zagrebu smo sutradan u kasnim popodnevnim satima. Neobičnu ekspediciju u još neobičnijoj misiji napuštam prvi. Na Zrinjevcu izlazim, pozdravljam se srdačno sa pratiocima. Čarape mi se slijepile u obući, umoran, neispavan ulazim u haustor Tesline ulice gdje sam stanovao. U samom haustoru me dočekuju dva civilna policajaca koji od mene traže legitimaciju i vojničku iskaznicu. Na posljednjem punktu puta iz Bosne tik do ulaza u stan mi saopštavaju da imaju nalog za moje hapšenje. Traže da predam oružje. Molim ih da se javim porodici. Oni mi ljubazno sugeriraju da se okrenem, da je službeno vozilo već pred ulazom i da me moraju privesti… Izbora nisam imao, mislim se – hoće li dan proći da me neko negdje ne privede?
Vožnja je trajala kratko. Odmah na samom Zrinjevcu skrećemo lijevo u Đorđićevu. Kad vas u Zagrebu privode u Đorđićevu onda ste nešto krupno zgriješili. Ili je riječ o udaru na državu (poredak) ili teškom kriminalu. Uvode me u malu prostoriju. Na sredini sto od stare hrastovine, nekoliko stolica oko njega. Na zidu slika Franje Tuđmana u vojničkoj uniformi. U samom ćošku na malom stoliću velika štampaća mašina marke Olimpija. Na podu prazne flaše od Konjaka – Zvečevo.
Vrata se naglo otvaraju. Tri civila i jedan časnik hrvatske vojske. Poznat mi sa Borongaju a i na Velesajmu sam ga viđao sa Merčepom.
„Vaša se bahatost više ne može i neće tolerirati“, izričit je časnik.
Stvarno ništa ne razumijem šta se dešava??
„Sve ti veoma dobro razumiješ i prestani se praviti naivan“, još će oštrije časnik.
Riječ uzima civilni istražitelj sa nešto umjerenijim glasom.
„Gospodine Kamber, jučer je u ranim satima provaljeno skladište hrvatske vojske na Velesajmu, dosadašnja istraga upućuje da ste to uradili vi“.
Ko vi, pa ja sam bio na putu u Bosni! U Travniku, tu noć i to jutro spavao u Gornjem Vakufu, evo vam računi za hotel Radoč (i danas ih imam)…
„U tome i jeste stvar g. Kamber, vi ste to zapravo sve organizirali a sebi ste napravili alibi putovanjem u Bosnu…“
Traže od mene i pisano priznanje. Pozivaju u prostoriju daktilografkinju koja bi trebala otkucati moju izjavu priznanja nečega o čemu prvi put čujem da se desilo i s čim nikakve veze nemam ako se i desilo…
Razmišljam o Staljinu, Dostojevskom, gulazima u Sibiru, maestralnim „Zapisima iz mrtvog doma“. O onima koji su ravnodušno potpisivali svoja priznanja i kao takva ih prihvatali a da nisu bili krivi. Milioni priznanja isto toliko unesrećenih i ubijenih. Dostojevski sam kaže da je u životu najbolje „ništa ne raditi, ni u čemu ne sudjelovati, da je promatrački nerad garancija opstanka“. Ipak i sam odbija priznati ono zbog čega ga tamniče, i zbog čega je osuđen na smrt. Na sam da izvršenja smrtna kazna mu je zamijenjena sa osam godina robije u najekstremnijem zatvoru Sibira.
Sve vjere propisuju zapovijedi kojima zabranjuju ubistva i progon čovjeka – brata. Isti taj čovjek ništa istrajnije ne krši ko ovu normu. U izobilju i s radošću najistrajnije se progone i ubijaju Bošnjaci – muslimani na prostorima Balkana, približno sudbini Palestinaca… U sva tri rata u posljednjih sto godina procentualno najviše žrtava, najviše stradanja, najviše raseljenih, silovanih, poniženih, najviše uništene imovine, srušenih vjerskih objekata…
Razmišljam, gledam u bijeli papir preko valjka stroja za štampanje, u daktilografkinju koja me strogo promatra u iščekivanju moga dodvoraškog priznanja koje me u konačnici oslobađa… Šta je mojih dobrih Bošnjaka priznalo i potpisalo pred ovim strojem za psihološko ubijanje kako sve svoje i svoju imovinu dobrovoljno (s „ushićenjem“) predaju na trajno korištenje komšijama Srbima. Evo i ja u evropskom kulturnom centru, vratima civilizacije zapada trebam priznati nešto sa čim nikakve veze nemam…
Ja Asim Kamber, rođen 1961. g. u Sanskom Mostu sin Kasima, po struci profesor jezika i književnosti, pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću izjavljujem…
Naglo se otvaraju vrata, ulazi Boro, zapovjednik iz Karlovačke brigade. Boro je bio priprost ali odlučan čovjek a kad je ljut onda prvo psuje i galami. Uz njega je i šef Vojne policije Karlovačke zone odgovornosti. Boro je prvo izvukao papir iz mašine za kucanje i jasno im poručio da su me „neovlašteno priveli“, da se tako sa „njegovim ljudima neće postupati“. Nisam ni zapazio da je pred vratima u hodniku mojih desetak prijatelja iz brigade. Počinje prepirka, Boro me jednostavno diže ispod ruke sa stolice i izvodi iz prostora istražnog odjela U Đorđićevoj. Ovi se drugi bune ali niko ne reagira zbog Borinih pratioca ispred vrata, valjda nikome nije do težeg sukoba.
Boro predlaže da odemo na piće blizu mjesta moga stanovanja pa će me otpratiti do stana. Vodim ih od restorana Drina u Preradovićevoj ulici. Vojni policijski šef iz Karlovca mi saopštava da je cijeli Velesajam blokiran, da se iz paviljona ne može ni van ni unutra. Da je riječ o provali i pljački vojnog skladišta za koje se teretim i sam, međutim, istraga još ništa nije utvrdila.
Sugeriraju mi da do sutra nigdje ne izlazim, a ujutro će mi javiti sve novosti. I sami sumnjaju da je riječ i nekakvoj namještaljci jer ko bi se to u sred Zagreba usudio pljačkati skladišta hrvatske vojske?
Prate me prijatelji iz Karlovačke brigade do samog ulaza u stan. Prilično kasno, svi su legli. Žena mi otvara vrata, saopštava mi da: „Telefon non – stop zvoni, da su me zvali sa Velesajma, iz policije me cijeli dan traže, a Nerfid non – stop zove iz Strmca gdje je na obuci i naša druga grupa…“ Puna mi glava, pokušavam se raspremiti, samo što ulazim u kupatilo telefon zvoni. Kozarčanin Ekrem Bešić me zove, veoma obazrivo mi saopštava da se ujutro trebamo vidjeti, da je situacija teška ali nije za telefona. Samo što sam Ekremom završio zove Nerfid iz Strmca. Objašnjava mi situaciju u Strmcu, ne dozvoljavaju im povratak u Zagreb nego čekaju našu grupu sa Velesajma pa u Posavinu.
Ponovo su Bošnjaci zapovjednici iz Posavine došli da ih vode. Tek tada shvatam šta se dešava. Slučaj „lažne provale“ je trebao poslužiti kao pritisak i posljednji pokušaj da nas ucjene i okrenu u Posavinu. Zovem ef. Omerbašića, kasno, izvinjavam se, pitam za mišljenje o situaciji. Vidim o svemu je obaviješten, traži da pokušam utjecati na naše ljude na Velesajmu kako ne bi bili isprovocirani i napravili kakav incident jer bi to situaciju otežalo. Obećava mi da će on sutra napraviti kontakt sa najvišim vojnim i političkim dužnosnicima Hrvatske i da će me obavijestiti. Još jednom naglašava da ni slučajno ne smije doći do bilo kakvog sukoba. Razumijemo obojica da su šanse nikakve i da će nam ljudi stradati ako do toga dođe.
Oblačim čistu odjeću i uniformu hrvatske vojske, zovem Ekrema Kaltaka (budim ga) i molim da me vozi na Velesajam. Ne buni se, pristaje, žena opet bronda… Objašnjavam joj težinu situacije i okolnosti, jednostavno nisam htio situaciju prepuštati stihiji.
Ekrem me ostavlja kod glavnog ulaza, vidim da je sav Velesajam pod nadzorom, svi ulazi, sve zgrade… Sa ulazne porte me provode do paviljona u kome su naši ljudi. Niko ne spava, obradovali se mome povratku. Sulejman Mesterbašić, Fadil Hukanović, Fahrudin Alagić – Zenga i Josip Kaurinović mi opisuju novonastalu situaciju. Vidim da su svi naši ljudi pod oružjem, napetost, muk ali i olakšanje zbog vijesti koje im nosim. Fadil mi objašnjava da su im jutros rekli da se pakuju za Posavinu i da je naša grupa u Strmcu isto prihvatila. Objašnjavam im situaciju iz Travnika, pričam o kasarni, o razgovoru sa Lendom. Objašnjavam i veoma „dobru“ ponudu HVO-a iz Hercegovine iz susreta sa Bobanom. Svi me pažljivo slušaju. Na kraju tražim da se oni sami opredijele.
Dosta ih uzima riječ, svi pitaju za stanje u Bosni, za put, neki i o Jajcu govore – blizini – korak do Krajine. Mladić iz Ključa, najmlađi među nama zadnji govori: „Ako poginem, barem je to na putu do moga Ključa i moje Sane. Ako ostanem barem ćemo saznati istinu, a oni koji prežive neka čuvaju istinu o onima koji su na tom putu pali.“ Kratko svi ćutimo…
Sulejman i Zenga nedvosmisleno potvrđuju važnost smještaja na jednom mjestu, a to je upravo kasarna u Travniku. Niko o Hercegovini i Bobanovoj ponudi ne govori. Ipak je iz svih njih govorilo srce i ljubav za Krajinom i našim najbližima koji su preživljavali golgotu o kojoj danas svjedoče grobnice i stratišta u svim našim gradovima…
Jednoglasna je odluka – TRAVNIK. Jutro je, prošla su četiri sata, zovem ih da se malo odmore, težak je dan pred nama a i sam sam umoran. Valja nam sve to sutra saopštiti i objasniti domaćinima kojima je bila namjera svoje strateške planove realizirati.
Umor i problemi mi ne daju zaspati, odlučujem prvo otići u džamiju, iz džamije u Mešihat kod ef. Omerbašića. Upoznajem ga sa našom odlukom i tražim njegovu pomoć… Pita me o Hrvatima – dobrovoljcima uz nas, „jesu li istrajali da ostaju uz nas do kraja“? Sve do jednog… Vidim da mu je ova činjenica bila važna. Zove Esada Paratušića da provjeri o istrazi koja je u toku vezano za slučaj „provale“… Eso upozorava da je bitno „što prije ljude pokrenuti“ jer svako odugovlačenje slabi mogućnost odlaska po vlastitim procjenama i izboru ljudi… Šefki ističem problem transporta ljudi, zatim opreme s kojom smo raspolagali, plus hrana i sanitetski materijal. Sa obavezom da sve potencijalne prevoznike zovemo i angažiramo, dogovaramo u večernjim satima novi sastanak. Ponovo se vraćam na Velesajam.
Ponovo gužva – Zana sa svojim ljudima (oficirima) došao na Velesajam da pokuša izvršiti posljednji pritisak. I Merčepova grupa je tu, motre sa strane. Među njima i Munib Suljić – Merčepovac, rodom iz Nemile kod Zenice, od glave do pete (na sve spreman). Zove me u stranu…
„Što tebi ovo Kamber sve treba, šta ako se ljudima nešto desi usput, zar nije sigurnije da su ljudi uz nas, pod našom komandom, ti ćeš Kamber biti najodgovorniji, pa ovo je rat, greške se skupo plaćaju, pa ovo pa ono, Kamber…“
Munibu je kasnije suđeno sa grupom Merčepovaca, umro je u čudnim okolnostima u zatvorskoj bolnici 2006., a dovodili su ga u vezu sa zločinima u Pakračkoj poljani i ubistvom porodice Zec u Zagrebu… Nagovaram ih da oni ubjeđuju ljude, ja to neću i ne mogu raditi… Na kraju nisam ja taj autoritet koji toliko ljudi može ubjediti, u suštini Munibe nije važno gdje će se ljudi boriti za državu ako je namjera iskrena…
„Ti si Kambere baš tvrdoglav, puno riskiraš“, decidan je Suljić…
Pred Velesajmom stiže naša grupa iz Strmca, puna četiri autobusa i kamion sa opremom. Ponovo ujedinjenje dviju grupa ohrabruje dodatno sve ljude… Ponovo tražim sastanak svih, simuliram dijalog, otvorenost, a znam šta ljudi misle. Nerfid mi objašnjava da je pritisak i u Strmcu bio ogroman ali su ljudi odlučni – samo prema Krajini i ništa drugo.
Pred ljude izlazi mlad i naočit oficir, upravo pristigao sa ratišta, iz Prijedora je rodom… „Ovi ljudi ovdje su tu što vole Bosnu i osjećaju patnju svoga naroda. Samo oni mogu odlučiti kuda će i s kime će ići na ratište. Ovo oružje i oprema s kojom raspolažu, njihovo je. Uglavnom su ga samo nabavili. Osigurali su sebi i solidnu podršku rođaka i prijatelja iz dijaspore. Naravno, najveću podršku – posebno u smještaju i obuci pružila im je država Hrvatska i njeni visoki oficiri. Mi im to ne smijemo i nećemo zaboraviti, ali to nije razlog da se ovim ljudima oduzme pravo da se bore za one dijelove Bosne koji su najbliže njihovim kućama. Hrvatska država i njene vojne i policijske snage imaju snage zaustaviti naš odlazak, mogu nas nasilno usporavati kad god to oni hoće. Međutim, ako će to biti tako, ja ću danas skinuti ovu uniformu, ostaviti oružje koje sam sam zarobio sa mojim saborcima i otići u dio Bosne gdje me moje srce vuče, a ne gdje to neko drugi hoće… Tražim od tebe Kambere da izađeš pred ljude i objasniš situaciju u Travniku, šta nas tamo čeka i kakve su šanse da naša misija uopće uspije? Ja sam odluku donio, ja sam za odlazak u Travnik…“
Kud baš sad da me prozove… Nikad pred toliko ljudi nisam govorio niti mi je do kakvih govora… Naravno, nemam kud. Prvo pričam o kasarni, pa ljepotama Travnika, pa se sjetim Bobanove priče o zajedničkom vojnom djelovanju Hrvata i Bošnjaka kao osnovne pretpostavke opstanka države BiH… Pa na samom kraju diplomatski odgovornost prenosim na ljude porukom da je odluka na njima, iako znam šta misle… Javljaju se mnogi, vođe grupa, oficiri, a presudno javljanje je decidan stav Hrvata iz Sasine, Stare Rijeke i Ljubije koji isključivo traže odlazak u Travnik. Uglavnom svi traže da to bude već danas. Znajući da to jednostavno, niti fizički, niti tehnički neće biti izvodivo, predlažem da to bude neodgodivo – sutra 28. juna u večernjim satima. Cijenio sam da je prelazak noću kroz teritorije u blizini kojima se vode borbe sigurniji i da će kolona sa tolikim ljudstvom biti manje upadljiva, a i provokativna…
Pred odlučnošću punog velesajamskog paviljona postrojenih krajišnika dobrovoljaca popuštaju i oficiri hrvatske vojske i oficiri – Bošnjaci iz Posavine. Dogovaramo kratki konsultativni sastanak, dijelimo zadatke. Bilo je veoma teško osigurati prevoz do Srednje Bosne jer zapravo niko ne prihvata transport tolikog ljudstva kroz ratnu zonu. Ševko ef. Omerbašić uspijeva animirati jedan broj kamiona koji su već bili u službi Merhameta i Islamske zajednice. Autobuse i šlepere tražimo iz Jajačke i Bugojanske špedicije. Uglavnom pokušavamo osigurati određeni broj vozila i sa hrvatskim tablicama. Kad smo navečer oko ponoći osigurali dobar dio vozila pravimo računicu u odnosu na ponude… Zaključujemo da novac s kojim smo raspolagali imamo za gorivo samo do Karlovca a to je desetina maršute. Dižemo na noge sve klubove i sva udruženja iz Zagreba, ali i iz susjednih država. Prostora više za kalkulacije nismo imali jer nam je i hrvatska vlast odobrila prolaz i pratnju kroz Hrvatsku. Dr. Izet i Meliha Aganović nam osiguravaju veliki kontingent lijekova i neophodnog sanitetskog materijala. Prijatelji iz hrvatske vojske donose na Velesajam svoja materijalna sredstva kao znak podrške dobrovoljcima iz Krajine. Svi ugledni Krajišnici u Zagrebu su se taj 28. jun pojavili i ponudili svoju podršku. Zapravo su presudna bila financijska sredstva Sanjana, Prijedorčana, Ključana i drugih iz Dijaspore koja su skupljena na blic – akciji za jedan dan i koja su stavljena na raspolaganje vođama puta. Ne mogu ovdje a da ne pomenem donaciju Kilić Nihada, Džafić Husejna, Hodžić Muhameda iz Linca, Kadirić Kemala i Muhameda i Hodžić Izeta iz Švicarske koji su novac donijeli u Karlovac gdje su sva vozila napunili rezervoare i gdje je vozačima isplaćena akontacija.
Gledano danas sa historijske distance mnogi i danas zaboravljaju da su Zagreb i Rijeka rodni gradovi 17 VKB, jer se ona upravo tu počela stvarati. To je ujedno i jedina vojna formacija formirana izvan BiH. Izuzetan doprinos i u kasnijem održanju, jačanju do nivoa Korpusa izuzetno važnu ulog odigrala je krajiška dijaspora.
Hrabri borci – dobrovoljci, najbolji krajiški sinovi krenuli su tada u nepoznato samo sa jednim ciljem borba za opstanak naroda i države. Nisu pitali da li ih čeka oružje, hrana, oprema, nego su napustili radna mjesta i komfor evropskog mira i blagostanja. Odbili su plaću koja im je ponuđena u Posavini, odbili i odličnu Bobanovu ponudu za stacioniranje u Hercegovini. Krenuli su prema Srednjoj Bosni, Travniku, prema Jajcu i njihova procjena tada se pokazala upravo sa ove vremenske distance zrelom.
Srednja Bosna bi došla u pitanje tada da Krajišnici nisu bili odlučni jezičak na vagi vojnog prestiža. Padom Srednje Bosne cijela bi BiH došla u pitanje. Snagom boraca Srednje Bosne, a ojačani najhrabrijim krajiškim vojnim dobrovoljačkim segmentom Bosna se uspjela spasiti. Razdvajanjem južne i sjeverne Bosne definitivno bi oslabilo pregovaračke i vojno – strateške pozicije Bošnjaka. To je svakako tema za jednu ozbiljnu stratešku geopolitičku studiju koje su se neki već ozbiljno dotakli.
Gledano historijski bosanska etnička, politička i kulturna geneza počinje u Srednjoj Bosni i odatle se ona „širi na Soli, Usoru, Podrinje, Humsku zemlju da bi u srednjem vijeku bila i najsnažnijom državom na Balkanu“…
Na dan kada su Krajišnici doputovali u Travnik, Bogdan Ristić novinar koji je radio na fabričkim novinama fabrike „Bratstvo“ u Novom Travniku i koji je među prvima pobjegao u Skender – Vakuf, preko lokalnog radija je objavio vijest:
„Stigle su okrutne Zenge iz Zagreba specijalno obučavani za ubijanje i progon srpske nejači…“
Nastavlja se…
