Bio sam dugo u dilemi šta pisati o Redži Kurbegoviću i konačno da li uopće pisati nakon što je izbačen sa izbornih lista SBB-a i smijenjen sa funkcije predsjednika Općinske organizacije ove stranke. U principu nikada ne uživam niti likujem nad činjenicom da se moji politički konkurenti nalaze u bezizlaznoj situaciji. Najčešće ih, korektan kakav jesam, pokušavam privući u svoje redove…
Dva su me razloga opredijelila da ipak nešto o njemu napišem iako on (moralno – bezvrijedan) objektivno ne zaslužuje ni moju kritičku pažnju ni izgubljeno vrijeme. Prvi razlog je svakako činjenica da je bio uz Šemsu Habibovića, Ramu Nalića, Enesa Eminića, Remzu Sadića, Nihada Ključanina, Eniza Kazića i dr., jedan od organizatora, financijera i glavnih podstrekača napada na zgradu općine, kancelariju SDA, moju rodnu kuću i moju najbližu rodbinu.
Možda bih nekako preko svega gore navedenog prešao da se nije kritički u TV – nastupu nakon vandalskih ispada huliganskih UGSM-ovaca obrušio i na moga rahmetli brata Hasiba Kambera. Pominjati čovjeka (osobu) koja nije među živima i koja se ne može braniti izraz je najnižeg stupnja ljudske oholosti. Postavlja se pitanje da li je Redžo ikada ikome u ovom gradu bio iskreni prijatelj osim sebi samome i svojim najbližima. Možda je i najbolji dokaz prethodne teze o njegovom bezvrijednom karakteru njegova nedavna facebook – konferencija za javnost.
Samo su me Nadrealisti znali više nasmijati od ovog našeg ruiniranog horror – političkog Hitckoka. Zamolio bih ga dobronamjerno da više nikada nigdje ništa ne piše, a ako mu je ovo neko napisao taj mu sigurno prijatelj nije… Istina, doseg izrečenih gluposti asocira na njega.
Naime, Redžo je Sanjanima širom otvorio svoju dušu pozivajući ih da kažu sve što protiv njega imaju. Ali fiksno, kako Redžo reče: „U narednih deset dana ili neka cijeli život ćute“. Ja bih dobronamjerno savjetovao da više nikada nigdje ne piše ništa i da do kraja života ćuti. Ne bi li barem malo obraza sačuvao, ako ga uopće više i ima?
On ljudima imperativno određuje i rok do kada mogu protiv njega nešto napisati a meni nikada nije skupa sa Enizom – Žvaljom odgovorio kako su stekli deset miliona, pa sad ja to moram raditi umjesto njih…
Ovdje zapravo ulazimo u bit problema naše društvene stvarnosti. Redžin cinizam izražen kroz nekoliko rečenica ponajbolje svjedoči o njegovom karakteru. Umjesto da položi račune kako se sa osnivačima SBB-a u Sanskom Mostu (Hamdijom Šarčevićem i pomenutim Žvaljom) obogatio (a tad su bili ekstremni SDA-ovci), on se arogantno nameće kao moralna vertikala našeg grada, kao opozicijski (smijenjeni) lider i obraćenik, kao borac za nacionalne interese i patriotizam izražen kroz vlastito bogaćenje…
On bahato poručuje kako je „pripadnik familije koja je bila i ostala ekonomski jaka“, i kao oni su zbog tradicionalne jakosti „totalno nezavisni“… On i njegov rođak Sefer su više pronevjerili poreza i dadžbina državi od većine privatnih subjekata na našoj općini zajedno… Kasnije ću im i dokaze podastrijeti…
Umjesto da sjedi na stolici pred istražnim sucem zbog organizacije napada na državnu imovinu, on se i dalje bezobzirno nameće kao lider, kao faktor (javni i politički) jer je on na slici sa Radončićem, koji ga je u međuvremenu u pozadinu šutnuo..
Ulagivanje onome tko te odbacio kao rabljeni kondom najbolje svjedoči o kakvom je beznadno – karakternom slučaju riječ.
Poza „mučenika“ demokracije i servilnosti prema „šefu“ – krvniku položaj je bojažljivog koketiranja sa nekim koga se boji. A njegovi (Redžini) strahovi su njegova karakterna determinantna. On se boji svih i svačega jer samo on zna šta je u životu sve nečasno uradio. Pun je razumijevanja i pažnje za Radončića jer je svjestan da ovaj može preko noći i Dedića u Avazu tretirati sve Redžine povlastice i zloupotrebe u nomenklaturi vlasti SDA… A toga je napretek…
Prije nego što uopće otvorim priču o Redži Kurbegoviću i mojoj desetogodišnjoj suradnji s njim, dužan sam javnosti reći da ga nisam poznavao prije rata i da sam o njemu slušao negativne priče tek nakon rata. Naime, moji postratno najbliži prijatelji u politici i hobiju ribarstva gospoda i drugovi Rifet Bahtić i Nijaz Alagić su mi često o njemu pričali, uglavnom negativno.
Redžo je po postratnom stavu ovog „verbalno“ nadarenog dvojca samo „dno“ ljudskog i karakternog morala… Ja sam tada bio naivan, mlad i sve ljudima vjerovao. Ne znam jesu li oni danas promijenili mišljenje ali sam se ja uistinu i na vlastitoj koži uvjerio u njihove do kraja precizne opservacije o Redži, zbog čega im se danas izvinjavam jer su bili u pravu…
Naime, poslije rata na samom kraju 1995. godine u kabinetu općinskog načelnika je održan sastanak na kome je donešena odluka da se šestorici naših sugrađana zbog uloge u ratu zabrani povratak u naš grad. Nakon izvršene analize dokumentacije iz Policijske uprave – Sanskog Mosta Služba bezbjednosti 7. Korpusa izvijestila je tada vojno i civilno rukovodstvo o neprimjerenoj i nečasnoj ulozi pomenute šestorke među kojima su još uvijek politički aktivni Redžo Kurbegović i Ramo Nalić…
Moram reći da sam i tada imao liberalniji stav i pokušao naći izgovor za ponašanje uhapšenih Sanjana koji su redom pod prisilom morali davati izjave četničkim istražiteljima…
Svaki čovjek koji je bio ucijenjen životima članova svoje porodice, svojih najbližih, realno nije imao prostora za inat i šutnju nego je sve priznavao… Nažalost, bilo je onih pojedinaca i izjava koje nisu ni tražene nego su ih sami ponudili krvnicima…
Dvojica, tada visokih dužnosnika SDA i intelektualaca rahm. Emir ef. Seferović i rahm. brat mi Hasib Kamber nisu htjeli ni protiv koga bilo što svjedočiti. Njihove su izjave jednostavno ostajale prazne… Kako su nesretno u svojoj ljudskoj upornosti istrajavali tako su završili – tragično i bolno da se opisati ne može… Sa rahm. Fajkom Biščevićem sam brojao njihove slomljene kosti u bolničkoj mejthani, jednostavno za priče nije…
Predsjedništvo BiH, pod pritiskom odredbi Dejtonskog sporazuma i Međunarodnih faktora donijelo je Odluku o aboliciji svih učesnika i protagonista ratnog događanja nakon koje je svima morao biti dozvoljen povratak u BiH…
Zamjerio sam učesnicima sastanka u općini krajem ‘95 što su dio izjava uhapšenih sanskih mučenika koristili u dnevno – političke svrhe za prijetnju i ucjene pojedincima. Dedić je kasnije u „Valteru“ čak i objavio neke sa ciljem dnevno – političkih obračuna. Zamjerio sam to i šefovima Službe bezbjednosti 7. Korpusa, Travničanima D.B. i I.M., te njihovom pomoćniku Sanjaninu Nuriji Jakupoviću. I dalje, tražim izgovor i opravdanje za one koji su fizički i psihički slomljeni u sanskom zatvoru od 1992 – 1995 godine priznavali sve što je od njih traženo, ali i što nije…
Tako sam shvatio i Redžino javno obraćanje Bošnjacima 1992. godine, koje je on sam sastavio. On pravdajući aktivnosti četnika ‘92 kaže:
„Korektnost srpskih oružanih snaga ogleda se i po stanju onih mjesnih zajednica koje su postupile po naredbama o predaji oružja što treba da posluži za primjer i svim ostalim građanima. Moramo povratiti poljuljano povjerenje između srba i muslimana. Obzirom da nam predstoje rješavanje životnih zajedničkih pitanja, obzirom na sadašnju izuzetno tešku ekonomsku situaciju moramo se okrenuti običnim ljudskim i domaćinskim problemima, zajedničkom suživotu a sve u interesu svih naroda i narodnosti a posebno u interesu naše djece. Rukovodstvo stranke prihvata sve uslove i zahtjeve komande srpskih oružanih snaga i poziva sve građanstvo da zajedničkim snagama spriječe sve akcije neodgovornih pojedinaca i grupa i njihovo prilaženje nadležnim organima što bi bio nemjerljiv doprinos spašavanju ljudskih života i smirivanje ukupne situacije. Garantuje nam se od strane srpskih oružanih snaga da prema onima koji se odmah predaju i polože oružje neće biti odmazde“.
Odmazde je bilo itekako ali o tome svemu nekom drugom prilikom… Ja i dalje tražim izgovor za one koji su pod teškim fizičkim torturama „pokajnički“ izdali svoje stranačke kolege ‘92. Ali za ovo što uradiše 2009. i 2010. izgovora nema. To je izdaja…
Umišljeni lider
Priču o Redži Kurbegoviću počet ću od samog kraja, odnosno mog i njegovog političkog razlaza… Naime, Predsjedništvo SDA je u februaru 2009. g. donijelo odluku o provođenju vanrednih izbora u kantonalnoj organizaciji SDA, u svim općinskim organizacijama pa i u našoj sanskoj.
Provode se izbori u Mjesnim ograncima iz kojih dolaze kandidature za Predsjednika Općinske organizacije. Tri su kandidata predložena iz stranačke baze a najveći broj nominacija je dobila Mediha Hromalić. Osim nje, nominacije su dobili Redžo Kurbegović i Sanel Mahić. Tri kandidata koji su prošli redovnu i statutarnu proceduru dobili su saglasnost i kadrovske komisije Centrale SDA.
Izborna skupština se zakazuje 24.04.2009. g., a na nju kao svojevrsni monitoring vrha SDA dolaze Edham Veladžić sa kantonalnog i Adil Osmančević sa nivoa Predsjedništva SDA.
Redžo Kurbegović, kao najstariji kandidat dobiva prvi priliku da se obrati pred auditorijem Skupštine općinske organizacije SDA sa ukupno prisutnih 87 delegata. On je istakao činjenicu: „Da su iza njegove kandidature stala dva gradska ogranka Lijeve i Desne obale, da se uklapa u timski rad, da je tolerantan i da će se u punom kapacitetu posvetiti radu stranke“.
Mediha Hromalić je u svom obraćanju istakla činjenicu: „Da je u njenom mandatu Predsjednika OO SDA uspjela zabilježiti dobre izborne rezultate ističući zahvalnost mladima koji su dali doprinos snazi SDA“. Zbog te činjenice se odlučila povući iz daljnje izborne utakmice dajući prednost „mlađem kandidatu“.
To je bila zapravo poruka njenim glasačima i fanovima u Skupštini. S obzirom da je ona imala najveći broj kandidatura iz Mjesnih ogranaka to je doprinijelo da u konačnici Sanel Mahić odnese ubjedljivu pobjedu… Odnosno, od 86 vazećih glasova Mahić je osvojio 66 a Redžo K. 20 glasova.
Redžo napušta SDA stranku 01.10.2009. godine, a u Općinskom vijeću proglašava status „nezavisnog vijećnika“… Njegova ostavka i obavijest o istupanju iz SDA najbolje svjedoči o njegovim pozicijama i utjecaju u SDA (kroz komisije i funkcije)… U februaru (01.02.2011.) u Sanskom Mostu se formira SBB na čije čelo dolazi Redžo Kurbegović…
Nastavlja se…
