Redžino napuštanje SDA stranke bilo je uslovljeno dvjema činjenicama. Prva je što u njoj nije mogao ostvariti svoj životni cilj da dođe na funkciju načelnika općine, a druga činjenica da je u SDA ostvario sve svoje materijalno – imovinske i financijske ciljeve… Ona mu (SDA) jednostavno više nije bila potrebna… A namjera mu je bila neskrivena da ekonomsku moć stečenu u SDA pretvori u autonomnu političku snagu negdje drugdje… A zato je neophodna i pamet…
Pred izbore u SDA kad ga je Sanel Mahić ubjedljivo pobijedio često sam razgovarao i s njim i njegovom suprugom. Nevjerovatna je to bila želja i pritisak. I Bogami lijep mi je i financijski paket ponuđen osobno od hanume Fatime. I danas mi se tih 50 000 vrti u glavi, plus još toliko nakon izbora… Nismo ni ja i moj zet Dedić od kamena, i nama je lova prirasla…
Ja naravno, nisam smio niti htio riskirati da u utrku za načelnika općine uđem sa kandidatom koji je uživao jedva četvrtinu povjerenja stranačke baze SDA. To bi u konačnici moglo značiti i gubitak najvažnije pozicije općinske izvršne vlasti. Ovdje se i tada postavljalo logično pitanje, ako nema podršku vlastite baze tko će onda za njega glasati? On se time jednostavno nije mogao pomiriti.
U pripremi za načelničku kandidaturu on je prvo diplomirao kod „Janjoša“. Porodično njih desetak zajedno upisali, zajedno marljivo učili, trudili se i vježbali, zajedno diplomirali… Time je konačno prevladan njegov inhibirani inferiorizam nedostatka bilo kakve – osim VKV svjedodžbe, što ga je cijelog života proganjalo…
Nakon realizacije statusa visokoobrazovanog kadra u Prijedoru on je automatizmom cijenio da je deriviran za političkog lidera pa i do samog kandidata za načelnika. Ovdje nije pitanje samog papira (diplome) i zvanja nego znanja. Pamet sa naknadnom licencom (diplomom) ne znači apriori i naknadnu pamet… Kod njega bi se moglo reći da je suprotno…
Znanje samo po sebi bez institucionalnog (naučno – verificiranog) priznanja i javne provjere priča je u vjetar… Imati politički mozak u kome se „krčkaju“ teške odluke nema veze sa nekakvim brzim (kolektivnim) stjecanjem titula i zvanja, nego sa znanjem, iskustvom, moralnim profilom, ponekad i talentom.
Nakon stečene diplome, poput rose u podne – penzionerski avangardan sa stoljetnim poletom i vitalizmom Redžo je i zube uradio – komplet nove. Zub vremena i starenja ga nije mogao pokolebati. Ovaj lovac na „treću“ mladost jednostavno nije priznavao podložnost starenju, trošenju, iako u sedmoj deceniji objektivno niti je mogao percipirati niti artikulirati stvarnost…
„Bez starca nema udarca“ – deviza je koja ga je ipak nosila… Nekoliko je bazičnih razloga zbog kojih mu nisam htio biti podrška, niti za predsjednika SDA i još manje za načelničku poziciju.
Njegovi su interesi uvijek za njega na prvom mjestu a to su interesi bogataša i „velikog“ poduzetnika koji želi i sanja još bogatstva. Na kraju osnovni je cilj svakog poduzetnika da širi svoje poslovno carstvo koristeći za to i javni novac i mehanizme vlasti. Takvi kao on cijene da je to legitimno i tako se i ponašao…
Ne samo on, i Eniz – Žvaljo je zajedno s njim poput slonova žednih i gladnih na jaslo stranačko (SDA) dolazio. Uzmu malo love, malo (više) od državnih poreza, malo nekretnina, malo zemljišta, malo iz privatizacije, malo iz budžeta, malo iz donacija. Uglavnom, sve po malo do milionera, a kad je to pojilo presahlo oni odmah u drugi dres.
Pa onda iz njega „socijalno osjetljivi“, love bika – korupcije u SDA koja je dok su oni hapali i bogatili se uglavnom bila uz narod… Nakon što su sebi i svojim najbližima osigurali neslućeni ekonomsko – financijski potencijal kroz SDA, oni je napuštaju šireći mržnju spram svojih bivših SDA – kolega. Mržnju do pokušaja fizičke likvidacije…
Biti disident – nakon što si eksploatirao poziciju u bivšoj stranci (SDA) nije ujedno značilo Redžinu karakternu, ideološku i ljudsku promjenu. Možda i jeste, ali na gore… Zbog toga mu birači ni nisu dali podršku u odnosu na kandidata SDA dr. Mustafu Avdagića.
On je u suštini htio politički osvojiti grad koji je izdao dva puta. Prvo 1992., pa onda još brutalnije 2010. Svi potezi u kampanji za načelnika koje je povlačio naprosto su bili uvod jednog predvidivog poraza. Plakatski besmisao, njegovi TV – nastupi, infantilni igrokazi, formalistička verbalistika i nesposobnost brze retoričke sublimacije teme i problema, bili su psihološko opterećenje i za njega samog.
I inače mi dometi SBB (Avazovih) stručnjaka za marketing liče na benigno medijsko – meketanje (TELE2) crne ovce koja svakonoćno šalje zapadnim susjedima poruke sa HRT-a o jeftinoći u izboru „Bekan“ – tele operatera.
Epohalni je SBB marketinški autogol poruke „IMAM LIJEK ZA BESPARICU“… Autori i kreatori (Avaz) ove promidžbene inventivne parole još se jedino u Sjevernoj Koreji mogu pronaći. Iskreno rečeno, odmah sam znao da Redžina iscjeliteljska pojava ni uz pomoć holivudskog PR-a nije kod Sanjana birača o njemu mogla izazvati promjenu stava.
Doktor iscjelitelj besparice (Redžo) protiv Doktora hirurga Mustafe…
Ne može se ne priznati Redžina dobra procjena kako je naše postratno društvo u kome živimo labilno i lako je s njime manipulirati. Svaki je čovjek na svoje zdravlje osjetljiv. Pod njegovom načelničkom vlašću naše bi oskudice prestale jer on ima i „lijek“. Zbog toga je Redžo lukavo ponudio izlaz iz besparice originalnim „lijekom“ koji diskretno nudi ako se za njega glasa. Terapija liječenja je osigurana glasanjem za Doktora Redžu.
Njegova kandidatura u konačnici i izbor, u koji je on bio siguran čak i pobjedu proglasio, ima čisto terapeutski efekat za sve Sanjane. Zbog toga i pominje „lijek“… A liječit će ih Mustafin kolega Doktor Redžo… On poput kakvog TV – nadriliječnika ili konceptnaliste misli da je dovoljan broj radijatora ugradio Sanjanima, zbog čega bi ga i za načelnika trebali podržati… Bez obzira što im račune nije izdavao…
Maaaaaaaaagiiiiiistaaaaaaaaar Saaaaaaa…..
Redžo je nekako pripremu za načelničku kampanju započeo još kao ministar u kantonalnoj Vladi. Poput kakvog građevinskog poslovođe on je pred kamerom sa šefom Lipovačom otvarao i zatvarao radove, zračio sjajem i optimizmom. Njegov komunikacijski stil i smisao za logiku javne komunikacije nije ni u kategoriji solidnog gimnazijalca, a kamoli visokoobrazovanog stručnog intelektualca.
Nepredvidivost njegovih javnih verbalnih dosjetki me znala iznenađivati do okolnosti da često nisam shvatao šta on priča niti šta misli. Povremeno sam čak razmišljao o nekom njemu bliskom – tumaču njegovih skrivenih poruka i značenja. Mislim da ni on sam nekad nije razumio šta govori.
Često sam mu davao na našim tribinama u manjim ograncima da vodi program. Uglavnom je to bilo na manjim skupovima. Znao je kreirati ambijent na tribinama, poredati sa mnom stolice, ali je kao moderator uživao…
Maaaaaagiiiiiiiistaaaaaaaar Saaaaaaanjiiiiiiin Haaaaaaaaaaliiiiiiiimooooooooviiiiiiiiiić!!! Redžina je originalna najava našeg tad mladog kandidata za načelnika, najava za pamćenje… Ljudski radosno, osjećajno, u srce me je dirnuti znao. Sa istim žarom, ekstrasenzitivno je kasnije udario na njegovu imovinu. Doslovno sa žarom – do paljenja…
Zaista je Redžo Sanjina teatralno i stilski originalno do mučnine najavljivao. Još mučnije mi se toga danas sjećati… Možda je samo politički adaptabilni kandidat za Parlament BiH Midho Dedić (SBB) teatralnije predstavljao kandidate SDP-a, dok je bio moderator partije koju danas blati…
Znao sam Redžu moliti da naše kandidate ne predstavlja nikakvim oličenjima moralne čednosti, ljepote, znanja. Narod to jednostavno ne podnosi. Zna kakvi smo mi političari…
Posebna su priča njegovi javni TV – nastupi. Pokušavao je ostaviti dojam kako u kampanji suvereno vlada materijom (dok čita) što su mu drugi napisali. Dok se neka tema spontano otvori on još spontanije zakoluta očima metaforički afirmirajući pojam medijske „tuke“ (muškog roda)…
Umanjena sposobnost retoričke artikulacije misli i ideja, za njega nije hendikep nego poticaj… Fizički i psihički kronično izmožden i izbezumljen, on jednostavno ostavlja dojam da bi mu i nešto duži boravak u strogo nadziranom zdravstvenom ambijentu godio puno više od medijskog mučenja…
Liječnik mi je jedan ispričao kako se on sigurno tokom TV – nastupa muči sa dojmom upale facijalnog živca i da bi mu najbolje bilo nigdje ne nastupati. Njegova javna obraćanja nisu ništa drugo do kokteli demagogije i verbalnog jada „lučonoše“ demokracije sa motom „kamenom i vatrom“ – na svoje SDA-ovce.
Puno sam doživio beskarakternih gubitnika u političkim utakmicama. Međutim, činjenica da sam ga spriječio da bude načelnik i da će nakon toga utjehu tražiti u vrijeđanju i prozivanju rahmetli brata Hasiba (bivšeg sekretara SDA), nisam mogao ni pretpostaviti. Takva zloba, mržnja i zavist samo je mogla biti producirana iz crne i zatrovane duše kakva je njegova…
Naivno sam vjerovao kako će on nakon izgubljenih legalnih izbora odustati od borbe za načelničku poziciju. Uz pomoć udruge „kamena s ramena“: kandidata za Skupštinu kantona ispred Drvara Rame Nalića, Macole – Rezaka, Midhe, Cuce, Safića, Šemse, Nihada, Pele i dr., on je očekivao da spektakularno kolega Doktor Mustafa „odleti“ sa funkcije (ostavka). Redžin je politički pad tada ipak bio „let“…
Slično onom u „Letu iznad Kukavičjeg gnijezda“… Ujutro kad se probudi čio, gđa. Fatima ga poput med. sestre Louise Fletcher koja kljuka Nickholsona, strogo tjera da uzme farmakološku dozu uz opasku: „Doktore Redžo – bit ćeš načelnik“…
Obrtnik sa obrtničkom tradicijom i Janjošovom diplomom zapravo je sa „obrtnicom“ najstarijeg „zanata“ na svijetu… Iz pristojnosti ću prećutati – kojeg?
P.S. Poštovani sugrađani, neki moji ozbiljni i dobronamjerni čitaoci su ukazali da sam ipak malo pretjerao koristeći u prošlom tekstu o „Hećimu“ pojam „rabljeni kondom“ a u kontekstu Radončićevog odbacivanja našeg Hećima nakon „upotrebe“… Autor se na ovaj način izvinjava svim štovanim čitaocima, naravno i Hećimu. Ispravku u prošlom tekstu sam već napravio i umjesto „rabljenog kondoma“ izabrao sam nešto blažu i suptilniju sintagmatsku konstrukciju – „gumeno navlačilo za muške razvratnike“…
Nastavlja se…
