Na adresu SDA, nedavno je stigao dopis u kome nas upozoravaju na dokument koji im je u obliku odgovora iz Tužilaštva USK-a potpisala i uputila službenica za informiranje Zećirević Sanela.
Interesantno je da se ova udruga odvažila uputiti dopis kancelariji koju su nedavno skupa sa zgradom općine gađali kamenjem i jajima. Misleći kako ćemo se od ovog naručenog tužiteljskog odgovora, valjda prepasti ili ne znam što, oni su iz dana u dan likovali nad ovim tužiteljsko – korespondencijskim dokumentom. Možda je nešto iskusniji u prijavama Tužilaštvu, izborni kandidat SBB-a i dopisnik Avaza Midho Dedić, ipak najbolje ocijenio benignim tužiteljski odgovor o „pet prijava“ protiv Sanjina Halimovića.
Na neki sam način bio i iznenađen, ali i ljubomoran na skromni kapacitet prijava koje u Tužilaštvu bilježi bivši načelnik a sadašnji Ministar u Vladi Federacije Dr. Sanjin Halimović. Naime, historija prijava protiv kadrova SDA Sanskog i posebno općinskih načelnika i dužnosnika SDA datira još od 1996. godine. Prijave su u samom početku trenda prijavljivanja bile anonimne. U kasnijoj fazi su znale biti i ovjerene a češće potpisima i pečatima političkih partija ili nekog nadležnog organa.
Svako je svakoga prijavljivao, a neki su se i hvalili kvantitetom prijava. U bivšem rukovodstvu S za BiH bila je uvedena podnevna smjena gdje se radilo na normu – dvije prijave dnevno… Iz te garniture Enes Eminić – Pela je nastavio ovu praksu – profesionalnog prijavljivača… Zbog jedne takve (anonimne) prijave bivši sudija Adil Draganović, a nakon provedene istrage je smijenjen sa dužnosti Predsjednika općinskog suda.
Zanemarivo mali broj prijava protiv federalnog Ministra Halimovića nije ni deseti dio privilegiranog prijavljivanja po brojnosti – autora ovog teksta… Možda nije na odmet da napomenemo da je protiv prvog postratnog Načelnika rahm. Mehmeda Alagića ukupno napravljeno 6 prijava, od čega dvije anonimne i četiri potpisane. Jedna od njih je i sa potpisom kandidata SBB-a za državni parlament Midhe Dedića od 24.07.1999. godine. Po osnovu ove prijave General Alagić se očitovao potpisanom izjavom već 29.07.1999. godine.
Protiv Generala je sa neugodnim posljedicama, bila ona prijava koja je zvanično predana pravosuđu 20.01.1998. godine, koju neću objaviti. Dedić se nije ustručavao da, osim prijave protiv Generala, hoda po kojekakvim međunarodnim organizacijama, svjedoči o svojoj ugroženosti ,,novinarske veličine”. Svoje doušničke i prijavljivačke aktivnosti Dedić je nastavio protiv uglednih oficira A BiH, ali i boračkih udruženja, zbog čega su se sva sanska udruženja zaslužnih populacija ogradila od njegovog pisanja, ali i od Avaza.
Autor bi ovdje pomenuo i prijave koje je protiv bivšeg načelnika Mesuda Šabića i sanskih poduzetnika otvoreno ovjerila i Tužilaštvu uputila S za BiH u januaru i maju 2004. godine. Dugo je trajala istraga po osnovu navoda iz prijave i tek u julu 2009. godine, na ruke općinskog načelnika dolazi akt kantonalnog tužilaštva koji svjedoči da je i ova politički intonirana prijava uglavnom bila u službi političkih kampanja i da nije osnovana.
Interesantno je ovdje podsjetiti cijenjene čitaoce i na prijave koje su protiv čelnika SDA, općinskih funkcionera i nadležnih inspekcija, uputili Hamdija Šarčević i Elmira Fifić. Ove krivične prijave je sastavljao, tadašnji njihov advokat, Adil Draganović, koji je itekako bio svjestan da će njegovi štićenici izgubiti ove predmete. Međutim, on je na dobitku jer je samo od Hamdije Šarčevića do sada naplatio iznos koji je približan cijeni uklonjenog objekta. Tužilaštvo je obavijestilo Općinu i nadležnu službu da su prijave neosnovane zbog čega obustavlja istragu, u okviru koje je i sam autor istražno tretiran.
Autor je između ostalih prijavljen i za ciglu koju smo kao porodica (rahmetli mati, brat Jasmin i ja) dobili od holandske humanitarne organizacije. Kantonalni istražni inspektor je prebrojao ugrađenu ciglu (B4 – blok) na kući i utvrdio da nedostaje 26 komada. Istraga nije zaključena, jer je ostalo nejasno da li je Japi ciglu „sklonio“ od mene ili ja s njegovog dijela kuće, ili smo se međusobno „potkradali“. Struka pretpostavlja da je logično da je jedan dio cigle moguće i stradao u transportu ili tokom ugradnje. Uglavnom predmet je još otvoren
Protiv autora je svakako interesantna i prijava koju je firma Ace Kabanice iz Doboja uputila 29.11.2011. godine. Osim Kantonalnoj Skupštini i Parlamentu Federacije, srpski kablovsko-operaterski lobi, prijavu je uputio i ministarstvima pravde Kantona i Federacije, Visokom Sudskom i tužilačkom vijeću, federalnom tužilaštvom i Instituciji Ombudsmena za ljudska prava. Interesantno je u ovom prijavnom predmetu da sam ja prijavljen kako sam u tandemu sa našom glavnom tužiteljicom Fadilom Amidžić umiješan u prikrivanje kriminala. Takva konstatacija, kada je o njoj riječ, odgovorno tvrdim da stoji i tu se sa Acom Kabanicom slažem. Međutim, kad sam ja u pitanju, nevin sam kao nestašno dojenče u pelenama. Na str. 5 ovog dopisa se konstatira kako ja sa tužiteljicom Amidžić i sad kontroliram pravosuđe i kako sam tobože do te mjere „moćan“. Kadar nisam ni vlastitim unukama nametati stavove, a nekamoli uglednim Kantonalnim Sudijama.
Nije mi drago podsjećati javnost i na prijavu koju je protiv autora i njegovih stranačkih kolega za silovanje i ubistvo prijavio anonimni UGSM-ovac. Neki su upravo na mrzilačkim i morbidnim stranicama UGSM-a tome svemu likovali. Neću o tome pisati, ali ću napomenuti da su nas zvali istražitelji federalnog MUP-a zbog izvinjenja. Nikad se nisu izvinuli ,,bolesni” prijavljivači, uličnih i facebook zabavljači, lažni azilanti i uglavnom prevaranti… Protiv autora je i inače najviše prijava podnio, ipak njemu dragi Jasmin – Major…
Sjećam se posjete iz jedne državne agencije u januaru ove godine. Zamolili su me da im potpišem zapisnik izjave, popili kahvu i pozdravili se… Toliko je lažnih prijava protiv mene bilo, a naravno neke su u početku provjeravali, tako da više uopće ne čitaju one u kojima sam lažno tretiran. Sad bi možda, komotno mogao nešto i uraditi kako ne treba, jer eventualna prijava „vode ne pije“ kod nadležnih…
I autoru je došla prijava (potpisana imenom i prezimenom), u kojoj se moderatori kontinuiranog prijavljivanja Cuco i Safić na jedan posve negativan način tretiraju. Naime, humanitarni kontingent robe pristigao iz Austrije naglo je iz Crvenog križa skrenuo u Cucino dvorište. I ništa čudno ne bi bilo da veoma kvalitetna roba (markirana) nije prvo pregledana i oprobana od strane članova UGSM – porodica.
Gospođa iz bližeg susjedstva (ulice brijestova) kod bolnice je cijenila da i ona ima pravo na komad kvalitetne robe. Ne, prvo bi Cucina i Safićeva gospođa u stolarskom ateljeu sve uredno pregledale, probale i selektirale. Sve što im pristaje, na sigurnom je… Kasnije su to radoznalim komšijama objašnjavali brigom za zdravlje, bojeći se češe od ovih second – hand modela. Cuco sad, a bome i šira porodica Nike, Tommy Hilfiger, Mexx, S. Oliver nosaju. I Sir Oliver – Safić se bogami skockao… Što bi Alan Ford rekao: „S lovom je lakše biti siromašan…“. A bogami i humanitarom… I neka je, plavilo je i njega na Magaricama.
Al’ bih i ja sa mojim zetom Midhom malo garderobu i stajling osvježio. Kakvo Boss-ovo ili Pierre Cardin odijelo od njemačkih rahmetlija. Kud ćemo kao dvojica „šoni“ u Parlament, pa još federalni i državni. Pa nek onda i mene prijave… Navikao sam…
P.S. Poštovani čitaoci, želim vam se zahvaliti posebno zbog ohrabrujuće statističke činjenice da se broj pregleda mojih kolumni povećao šest puta od prve objavljene. Vaš interes najbolje svjedoči opravdanosti mojih napora ali i zadovoljstva u prezentaciji istine. Kao što je to i moj običaj za vjerske i državne praznike, kolumne ne objavljujem. Slijedeću, za koju dobronamjerno preporučujem da je ne čitate, objavit ću nakon Bajrama.
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN
ASIM KAMBER
