Upoznao sam u svojoj karijeri nemali broj kolega političara. Žilavi su to ljudi. Moć njihovog napredovanja (penetracije) ali i političkog preživljavanja je nevjerovatna.
Spremni su varati, lagati, kupovati, ucjenjivati, nalaziti nevjerovatna objašnjenja za neučinjeno, maestralne izgovore nalaziti u konkurenciji, itd., itd…
Veoma se rijetko provjeravaju reference političara. Izuzev kadrova SDA nisam zapazio da se to u drugim strankama čini, niti cijeni. Niko ne provjerava kako je neki političar kao individua uopće došao na prethodne pozicije, kakvi su mu rezultati u struci kojom se bavi, šta je napravio za napredak lokalne zajednice iz koje dolazi, za društvo uopće…
Svaki čovjek jeste i treba biti i političko biće. Međutim, toliko diletanata a tobožnjih „političkih profesionalaca“ svijet još nije vidio kao što je to slučaj sa našim Kantonom.
I u ono komunističko doba za radna mjesta su tražene takozvane moralno – političke reference kandidiranih. U to vrijeme to je podrazumijevalo pripadnost komunističkoj partiji… Razlika je danas samo u činjenici da je više političkih partija i u tome što je SDP (Lipoovača) na našem Kantonu uveo praksu da se ta politička podobnost traži za direktore, članove upravnih odbora, državne službenike, namještenike, šofere, haus – majstore, higijeničarke, portire, kafe – kuharice, doslovno za sve… Sa SDP-om je zapravo ta naslijeđena negativna selekcija po principu podobnosti još izraženija nego u propalo komunističko doba.
Zapravo su političari danas, nažalost sami stvorili ambijent da se uopće ne isplati baviti strukom, niti čitati, vjerovati u vrijednost znanja. Ne, sad je jedino bitno imati člansku kartu partije i uvjeriti političkog lidera da si mu vjeran.
Mi smo čak dogurali dotle da je uvedeno pravilo da se politička a ne stručna (obrazovna) podobnost traži i kod privatnih poduzetnika. Ako ne zaposle „našeg“, mi mu jednostavno „ne damo“ papire, „otežamo“ i usporimo odgovore na zahtjeve, dozvole i sl…
Po tome smo mi jedinstvena tranzicijska posebnost a sve to proizilazi iz nedjelotvornosti politike i političara te njihove opsesije za vlašću po svaku cijenu.
A politika bi trebala danas da ima samo jedan zadatak. Da stvara ukupno društveno ozračje u kome će se cijeniti rad, poštenje, stvaralaštvo i zdrave ambicije poticane od svih političkih opcija. To nažalost veliki broj mojih kolega uopće ne razumije, a kamoli da provodi…
Osobno, kao političar nisam stekao ništa niti mi je materijalno bio cilj političke karijere. U imovinski karton (od kada je uveden) 2002. imam upisanu istu vrijednost imovine koju sam upisao u junu prošle izborne 2014. godine.
Ne smatram sebe niti velikim znalcem niti se superiornima volim nadmetati, ali mi teško pada što je mali broj mojih kolega političara koji su spremni (bez obzira na ideologiju) da zajednički iskoristimo nesumnjive resurse i potencijale ove države i počnemo praviti makar i male pomake. Da nije kadrova SDA, u drugim partijama bi takve svijećom tražili… Uvjeren sam da za pomake imamo sve pretpostavke i da je sve do nas…
Nisam ekonomski strateg niti se pačam u sferu ekonomije međutim, učio sam da se djelotvornost svakog političkog sistema a samim tim i politike i političara mjeri isključivo makroekonomskim pokazateljima. A to su: postotak zaposlenosti, BDP po stanovniku, snagom realnog sektora odnosno proizvodnje novih vrijednosti.
Nema ga, niti postoji idealan političar. Tvrdim to i za sebe samog. Međutim, svako onaj koji na temeljima istine poboljšava ukupni okvir i ozračje društvenog ambijenta bolji je od svakog onog koji optimizam ljudima nudi lažima i petljancijama… Po pravilu takvi nikad ne kažu narodu da će možda biti i gore jer se i teške situacije mogu danas predviđati. Već sam zapisao da se takvi jedino uzdaju u snagu političkog marketinga (medija) i ništa drugo…
Najmanje se danas stvarni napredak mjeri medijskim blještavilom demagoških priloga, samohvale i megalomanskim obećanjima. Takvi političari danas, skloni nesebičnoj proizvodnji pozitivne medijske slike o sebi, ništa drugo proizvesti ne mogu osim statusa quo ili nazadovanje.
Ovdje neću ni pominjati dva krajiška prvaka ovog našeg nazadujućeg statusa. Dva naša informativno – medijska vizionara antologijske verbalistike… Kad danas čitam ili slušam šta su sve govorili, teško se odlučim da li se smijati ili plakati? Spremit ću jednu cjelovitu video reportažu krajiških prvaka riječi – i samo riječi…
Takve politostruka imenuje populistima. I takvih je danas, nažalost i ponajviše. Takvima najčešće hod njihove političke karijere brzo i loše po njih završi… Populisti uvijek pričaju lijepe i zavodljive priče. Mit o vlastitoj važnosti uporno ističu (prilozima, slikama, izjavama). Samo tako važni, javno istaknuti i „veliki“ mogu neometano varati „male“ ljude… Za to im je potreban medij (24 sata) i ništa drugo.
Nakon općih izbora 2010. g. Hamdija Lipovača kao politička senzacija SDP-a je zabilježio briljantan pojedinačni rezultat na listi za državni Parlament (33 000 glasova). Autor dugo i nakon izbora ne pamti ni jedan njegov javni – medijski nastup a da o svom izbornom rezultatu i uopće o sebi nije afirmativno govorio kroz naručene samopromotivne emisije…
Nakon lokalnih izbora 2012., kad je na listi za općinsko vijeće osvojio deset puta manje glasova, on je i dalje pričao o rezultatu prethodnih izbora a ovog se katastrofalnog 2012. nije uopće doticao.
TO BE OR NOT TO BE (Ministar)
Namagarčenih i prevarenih u izbornom kontinuitetu ima i bit će ih, ali sve manje… Lipovačin je slučaj posve egzaktan dokaz. Oni koji su uvjereni kako permanentno i bez imalo samokritičnosti mogu obnavljati mandate i imati stalnu podršku birača, grubo se varaju… Lijepe i nerealne priče su prepoznatljive, ljudi se jednostavno više ne daju zbuniti niti varati. Oni traže rezultate. Konkretne, vidljive i one rezultate koje će i sami osjetiti u pozitivnom smislu i vlastitog života…
Naš je Senad otišao i korak dalje. Iako je od Lipovače osvojio duplo manje glasova za isti državni nivo, međutim on je duplo više medijskog i internetskog prostora iskoristio da opetovano ističe svoj pobjednički rezultat…
Odvažno i instantno poput EPP – reklama slao je, a šalje i danas poruke vlastite važnosti pitomim konzumentima Krajine… Od izbora do danas traje javna – populistička dilema – hoće li ili neće Senad biti državni ministar? A svi njegovi javni istupi u tom kontekstu isprazno je scensko figuriranje koje nema nikakvih posljedica osim negativnih (za Krajinu). I naravno zabavljačkih za širu javnost…
Jer o njemu nikada niko ozbiljno kao kandidatu za državno ministarstvo ni razmišljao nije. U KO SDA USK-a nikome na pamet palo nije da ga predloži a u stranačkom (SDA) vrhu su se već opredijelili… Ne, on je i dalje kandidat, možda i kad se državna Vlada bez njega potvrdi. On kandidat… On kandidat, pa kandidat, iz dana u dan… Njegov ego hronično traži pažnju a mi ćemo ga od milja u Krajini zvati ČIKIN – „KANDIDAT“…
Hamdija je svojevremeno slično našem Senadu bio kandidat za državnu Vladu, kandidat za Predsjednika SDP-a… Za raznorazna državna ministarstva… Za diplomaciju… Njihova važnost u Vrnograču, Šturliću, Podzvizdu, Todorovu, Stabandži, Arapuši, Pivnicama, u našem Bojančiću ili Čaplju potvrđena je i samom činjenicom da su kandidati…
Interesantno je da je on sve kandidate na njegovoj listi (SDA) koji nisu prošli na izbornim listama SDA etiketirao „gubitnicima“… I mene između ostalih… Za razliku od Lipovače koji je o njemu uporno „govorio“, Senad je svoj rezultat i brojčani uspon ovjekovječio na facebook – stranici i to na podlozi ogledala u spavaćoj… A na ogledalu vidimo njega dvostruko (dvodimenzionalno), plus njegove izborne rezultate od njegove „preko“ Čike „pojave“ do danas…
Danas je veliko pitanje kako iz naših političara i samozvanih lidera iskorijeniti sujetu, umišljenost, zavist, egoizam… Kako nadvladati „moćnu“ manjinu koja uz pomoć medija i marketinških novinarskih dodvoraša, vladaju većinom…
Neobična je i činjenica da svi populisti vole putovanja. Oni i od tih putovanja prave vlastite putopisne promotivne reportaže. Ako tehnički nisu u prilici da nam to prenesu videozapisom onda ih svakako neće mimoići da to urade kolažom od nekoliko stotina pa i hiljada fotografija. Hamdija je još kao načelnik Bihaća obišao sve kontinente i svjetske centre od Amerike, preko Turske, Bliskog istoka, Evropskih metropola do Šangaja…
Začudnost njihovih putovanja je i u tome da su oni doslovno prkosili zakonima fizike, astronomije i logike. U jednom danu (po naplaćenim nalozima) znali su u isto doba biti u nekoliko evropskih i svjetskih centara… Samo ih u satelitu (turističkom) zatekli nismo…
Naš je Senad putovao i više od našeg Lipovače što je i logično po prirodi Konradovsko – edukativne misije… Osnovni moto njihovih putovanja je ponovo naša kolektivna (grupna) i neumorna euroatlantska „integracija“… A gdje, kako i kada, to niko još otkrio nije…
Zakocenim se od smijeha kad danas čitam njihove tobože „važne“ medijske „provale“ sa ovih putovanja. Njihova je temeljna poruka bila: osim neumornih „integracija“, „borba za demokratizaciju“, „borba za mlade“, „borba za investicije“, „borba protiv nezaposlenosti“, i teško je pobrojati zašto se sve oni u naše ime i na naš račun nisu borili…
A kao Kanton smo danas po svim ekonomskom i socijalnim parametrima na začelju. Uglavnom je njima na naš račun guz… puta viđala a da mi od toga nikakve koristi imali nismo. Od njihovog džabalebarenja jedino su oni koristi imali, a njihova priča bilo da su vani i kad su unutra spada u kategoriju naučne fantastike. Visina nebeskih (avionskih) adrenalinskih putovanja približno je komplementarna njihovim verbalno – monološkim još adrenalnijim medijskim fantazijama…
Nastavlja se…
