„Istina je voda duboka“, napisao je jedan uman i ugledan pjesnik. A istina je da su se vođe pljuvača Sanjana i Sanskog Mosta definitivno odlučili liječiti. A istina je da nema domaćih kvalificiranih liječnika koji ih mogu liječiti. A istina je da su nešto i „potrefili“ kad su pomoć (zdravstvenu) zatražili vani… U EU… Istina je da je potraga za pomoći počela kad se naš lokalni puk počeo od pljuvača odmakinjati i distancirati…
Dok su bili pastiri naivnih sanskih „ovčica“ bili su face, nešto i nekoga su predstavljali. Međutim, dok su se „ovčice“ osvijestile i skužile da su na krivom putu – kolektivno su pastire napustile… A vođe, pljuvački duhovnici nikada neće biti svjesni da su divljajući i verbalno – vrijeđajući svakoga ko ne misli kao oni, zapravo sami sebi najveću štetu proizveli…
A na kraju najveća je istina da njih „zaboli“ za bezglavo “stado”, jer misle da su sebe izvadili. U svrhu dokazivanja domoljublja i državu su napustili… A nad sirotinjom i stvarnim društvenim problemima oni „rone“ suze po društvenim mrežama… Iz EU – ambijenta…
Sve je danas došlo na naplatu, i istina i neistina. Nema im više ni političkih podstrekača u pozadini jer isti se meni javljaju tražeći izgovor u „pastirskim“ pljuvačima… Optužujući njih – pljuvače…
Mislili su da će stalnim objavama neistina i senzacija u kojima iznose tendenciozne, mrzilačke i neprovjerene informacije uspjeti izazvati kolektivnu zabludu kod naših građana. Desilo se suprotno, oni su danas u kolektivnom očaju, nespokoju i bijegu… Građani su prepoznali istinu, a bome i laž…
Na svega nekoliko primjera ću objasniti tehnologiju i proces proizvodnje lažnih dojmova i neistina…
„Kuće u Dubrovniku“
Laž o bogatstvu u nekretninama koje su u kontekstu napada na moju ličnost najčešće ponavljane samo je Dnevni avaz tretirao preko trideset puta. Osim Avaza, ove su nekretninske laži ponavljali na Federalnoj TV (60 minuta), Hayat, Alfa, lokalna NTV 101, Ljiljan, Dani, Unsko – sanske novine, a o broju objava na društvenim mrežama i stranicama portala jednostavno nisam ni vodio evidenciju…
Prvobitni izvor ove laži kao i većina drugih o nama Sanjanima – političarima nastao je u teško „oboljeloj“ glavi Midhe Dedića. U lažima veoma produktivnoj 2010. godini (predizbornoj) samo ju je Avaz ponovio 16 puta u različitim varijantama…
Prvo su je aktualnom (današnjem) uredniku (Faruk Vele) ispričali Nihad Ključanin i Eniz Kazić. Kad su sve to trebali posvjedočiti na sudu u mome prisustvu, naravno hrabrosti imali nisu… Lagali su, i javnost i sebe…
Midho se više nije zadovoljavao sa lažima o jednoj kući u Dubrovniku pa je u Avazu 2011. g. donio naslov koji sugerira množinu (više kuća), o kojima tobože „narod“ priča. Sad više izvor nisu dvojica maratonaca laži Eniz – Žvaljo i Nihad – Truba, nego je to „narod“…
A kao idealan primjer narodnog predstavnika (glasnogovornika) Midho uzima komentar dr. Adnana Šarčevića (Dade), koji osim „kuća u Dubrovniku“ problematizira i moje „prihode“… Do danas mi nije jasno kako je Dado koji uživa respekt sanskih intelektualaca i patriota dozvolio da se uvuče u vrtlog sanskih patoloških lažljivaca… Barem ih je strukom morao „dijagnosticirati“…
Misleći kakao je nedovoljno u narodu (Sanjanima) proizvedena negativna slika o meni kao „gospodaru“ cijelog jednog „kvarta“ na jugu Hrvatske, u spiralu laži uskače i uvijek mobilni trač (šahovski) – skakač… Ko drugi do naš legendarni Major sa basnom o Jahti. Kao dokaz se uzima sliku moga sina koji je tobože na našoj jahti. A šaljiva je činjenica da Major čak zna i nevjerovatni sastav materijala poda kojim je ova „moja“ ploveća hacijenda popođena… Čudno je da se i on i oni sjetili nisu US – šuma, da i njih u ovu priču ukomponiraju… Mogli su sve to malo i SIPOM garnirati koja je „na tragu“ podne daske…
I konačni trač – šlagvort dolazi iz Trnave… Tandem Sadić – Ključanin „izvaljuje“ maestralnu provalu kako se upravo u Trnavskim tradicionalnim stolarskim radnjama radilo ukupno 36 vrata i 175 prozora za moje „skromno“ morsko odmorište…
A istina je da sam kod stolarskih majstora u Trnavi radio dvoje vrata i spratno stepenište od drveta za rodnu kuću… Mislio sam kod trnavskog „tradicionalnog“ majstora Cuce ali on nije imo kad (od žiranata se krio). Zapravo je ta priča o trnavskoj stolariji iskorištena da se iskonstruiše priča o „šleperima“ drvene stolarije koja se za mene „vozila“ u Dubrovnik…
Poštovani čitaoci, prema autorovom uvidu u podatke popisa iz 1990. godine veliki broj Sanjana je prijavio posjedovanje vikend – kuća, hotela, motela i privatnih smještajnih kapaciteta širom bivše Juge. A najveći broj na Jadranskom moru (752). Od prijavljenih, nikoga nažalost iz moga roda…
Naravno, nije sramota imati i raspolagati nekretninama u privatnom vlasništvu. Takvima i čestitam, ponosim se njima… Ali njih, nažalost nije bilo iz roda Kambera osim onih koji su se iz ekonomskih razloga naselili u Istru i srednjodalmatinsko područje. Po autorovom saznanju se radi o 6 porodica…
Držeći do prava građana da znaju sve činjenice o izabranim zvaničnicima, želim istaknuti da su nadležne državne agencije ukupno tri puta vršile provjeru imovinskog statusa autora ovog zapisa.
Prvi put nakon izbora 2006. godine kad je Centralna izborna komisija izvršila analizu i provjeru većine izabranih zvaničnika. Jedan broj zvaničnika (manji) je nažalost ipak i lagao (prikrivao) podatke. Autor nije imao razloga da bilo šta prikriva, jer osim 1/7 privatne rodne kuće, ni tada ni danas nije mu se vlasnički status mijenjao.
Druga provjera je urađena početkom 2011., a treća sveobuhvatna i sinhronizirana sa nadležnom agencijom susjedne države (Hrvatske) trajala je preko šest mjeseci. Jednostavno, naručioc ove provjere nije se nikako mirio činjenicom da je moj imovinski status na granici „siromaštva“…
Poštovani čitaoci, tradicija mojih posjeta jugu Hrvatske (Dubrovnika) datira još iz 1983. godine, kada sam kao student boravio na međunarodnom seminaru slavističke škole za studente izvan govornog područja bivše Jugoslavije… Radi se o bilingvalnoj školi (seminaru) koja je trajala nekoliko sedmica i na kojoj su predavači bili ugledni profesori iz područja Filologije sa prostora cijele Juge… Od tada do danas veoma rado posjećujem Dubrovnik, učim iz njegovih arhiva, biblioteka, pratim sve kulturne događaje u okviru tradicionalnog „Dubrovačkog kulturnog ljeta“.
Najduži moj boravak u Dubrovniku bio je u privatnom smještaju kod Tiđe (Agović Hatidže) rođene Ključanin iz Trnave. Drago mi je bilo što sam mogao boraviti kod svoje Sanjanke istinske Bošnjakinje i vrsnog majstora tradicionalne krompiruše. Sa njenom kćerkom Hamidom i suprugom sam tačno prije deset godina u Dubrovniku uživao u koncertu Kemala Montena, koji nas je nedavno „napustio“…
U Dubrovnik danas i radije i češće svratim. U tom gradu (na Stradunu) boravi sin mog rahm. brata Hasiba koji je ujedno i Imam dubrovačke džamije…
„Nelegalna kuća“
Najsvježiji primjer laži o mojoj tobože nelegalno izgrađenoj rodnoj kući u Pobriježju ponovo je javnosti plasirao Midho Dedić (dopisnik Avaza) i kandidat SBB-a na listi za državni parlament.
Nakon što je iscrpio laži o nekretninama izvan BiH i nakon što je javnost i konačnim pravosnažnim odlukama i presudama suda shvatila da je Avaz lagao, Midho u javnosti plasira novu konstrukciju obmane. Skupa sa Rezakom Hukanovićem plasira u periodu kampanje priču kako je lokalna vlast (sa mnom na čelu) rušila objekte koji su po njima bili „legalni“, a moja „nelegalna“ kuća stoji nedirnuta…
NTV 101 je ovu laž ponovila preko pedeset puta a naglašeno je ponavljana u predizborno vrijeme… Naravno i nakon izbora… Ponovo su uz Midhu isti protagonisti laži (Nihad, Cuco, Major). Lako je njima bilo poslije rata jer su se oni u miraz i tuđe odmah uselili. Ja sam kuću morao raditi jer me šura Ako skupa sa mojom i njegovom materom iz kuće više puta deložirao (kad malo potegne, a malo je češće).
PRILOG NTV 101
UGSM je iz pera svojih lažljivih uredničkih profesionalaca laž o mojoj „nelegalnoj“ kući ponovio barem pet puta više i od lokalnih paranoidnih ubjeđivača u laž (Rezaka i Midhe)…
Kultura laži je kod nas i snažno uspostavljena nakon što su uspostavljeni takmaci. Oni su se doslovno utrkivali ko će više obmanuti javnost (UGSM i NTV 101). Pa se onda na njih nastavi „neutralni“ SBB – Avaz…
Uporno su i sliku moje rodne kuće na društvenim mrežama objavljivali kao tobožnji materijalni dokaz upitnosti porodične građevine… Kasnije sam shvatio i kao cilj i metu terorističkih UGSM – kamenobacača…
Građevinski plac moje rodne kuće kao prostorno i urbanističko rješenje datira preko sto godina. A sama kuća je doživjela nakon prošlog rata svoju ukupno petu građevinsku manifestaciju (verziju). Rušena je, kao i većina drugih, i nakon prošlog i Drugog svjetskog rata… A samo autor pamti njezinih nekoliko izvedbenih građevinskih manifestacija.
Prva koje se ja kao dijete sjećam je srušena 1968. godine. Druga na istom mjestu završena uz legalno Rješenje o dozvoli građenja (1980.). U verziji kakva je bila prije proteklog rata imala je sve papire i dozvole koje dokazuju njenu legalnost.
Nakon „preseljenja“ rahmetli oca gradili smo je preko četiri godine. Sa našim džematlijama i komšijama, akcijama i gajretom (što je naš narod znao kazati za kuću u čijoj su izgradnji komšije davali doprinos). Bilo je to vrijeme kad su ljudi jedni drugima nesebično pomagali a oni koji dođu na vašu kuću raditi sutra vas zovu kad su oni u nekakvoj izgradnji. Imati kuću bio je najveći uspjeh svake porodice. Kuća je sve papire o legalitetu dobila 1980. godine…
Ta je naša kuća na četiri vode tradicionalne bosanske arhitekture – među prvima ‘92 minirana. Na tom smo istom placu (Allahu dragom i Armiji BiH HVALA) izgradili veću i ljepšu… Opet legalno izvršavajući 2006. g. sve financijske obaveze (renta i komunalije) prema državi… I ako možemo nešto smatrati upitnim na našoj porodičnoj kući to je imovinski status. Odnosno, nakon smrti moje majke u očekivanoj ostavinskoj raspravi nosioci vlasništva ćemo biti ja i moj brat a ne sedam članova porodice. Ali je to do suda i ostavinskog postupka a ne nas samih…
I onda se nađu sljedbenici i promotori srpske „kulture laži“ koju je Dobrica Ćosić promovirao i zbog koje je srušena naša „stara“ kuća, da i naš „životni“ legalitet dovedu u pitanje…
Midho Dedić je 18.11.2014. godine dobio i pisani akt Općinskog načelnika u smislu odgovora na pitanje legaliteta naše rodne kuće. Naravno da to nije objavio, ali ću evo ja zbog istine i naših građana koje su uporno obmanjivali…
Borci protiv bespravne gradnje nisu pisali o vlastitim nelegalnim objektima i nekretninama. Midho ih ukupno sa svojom porodicom ima tri… O njima (vlastitim) nezakonitostima nije pisao. A mogao je i suprugu (moju rodicu) pitati oko moje rodne kuće oko koje se i ona znala kao dijete igrati… A znali su „legalno“ tražiti (Midho u Oazi) da je zaposlim mimo reda, da ne pominjem „prekorednu“ specijalizaciju koju do danas dobila ne bi da nije bilo „nelegalnog“ rođaka… Al’ dobro ja se roda svoga ne odričem pa ni zeta ma „kakav“ bio, a svi ga znamo…
Norme časti naprednih civilizacija i društava uopće smatraju laž najpogrdnijim oblikom paralelnih života (svjetova)… Uglavnom dno ljudskog morala… Psihoanalitički aspekt dnevne obmane kao fenomen u njihovom (UGSM) slučaju laži etablira strategijom. Kao što je recimo „strategija“ u ratu, „strategija“ u obrazovanju, tako je ovdje „strategija“ laži dignuta na najviši stupanj društveno – (ne)„prihvatljivog“ ponašanja…
Međutim, njihovo uporno iz dana u dan pretjerivanje i ponavljanje (laži), dokinulo je njihovu realnost… Strastveno prakticiranje laži povrijedilo je konzumente (čitaoce), posjetioce takvih (medija i internet – stranica). Oni zapravo danas publike ni nemaju. Poruke nije dovoljno imati jer da bi postale društveno – relevantne mora ih neko i čuti (slušati)…
Sanjani to jednostavno više neće jer je to na kraju uvreda njima samima – da ih se bjesomučno laže. „Slamku“ spasa svaki normalan čovjek traži u istini a ne u teroru laži… Prodavati javno nekome tuđi problem, nesreću kao vlastitu sreću drugih kod normalnih i pametnih ljudi kakvi su naši građani „ne pije vode“… To je na kraju i destrukcija njihovog identiteta – identiteta ljudi koji žele i imaju pravo na istinu…
Neka je na čast onima koji su lagali i izmišljali priče o „mojim“ nekretninama: u Hrvatskoj, u Beču (Austriji), u Sani, u Dubrovniku, u Sarajevu…
Pričali nisu o meni, njima se to samo činilo, jer su zapravo pričali najviše o sebi… A uporno su neistinama i njihovim svakodnevnom produkcijom dokazivali koliko drže i do naših građana. Upravo zbog naših sugrađana ovo i pišem… Istina, ma kakva bila vi je poštovani sugrađani trebate znati…
Na kraju oni se ni ne bore protiv bilo kakvih nezakonitosti. Oni se zapravo bore da kulturom svakodnevne laži zavladaju ovim gradom i njegovim resursima. Ali im ne ide… Istina uvijek puta sebi nađe… A ja sam joj uvijek rob i marljivi poklonik…
Istina se može skrivati neko, ali ne može svo vrijeme…
Nastavlja se…
