Kad su krajem 2013. i početkom 2014. godine otvorili aferu u šumama, mediji su euforično govorili o najvećoj poslijeratnoj aferi, o „aferi svih afera“,„aferi stoljeća“, o „najvećim“i „najcrnjim“financijskim prevarama i zloupotrebama. Iz današnje perspektive, četiri godine kasnije, nema više priče o „velikoj aferi“.Nikakve, doslovno nikakve, ni o maloj aferi u šumama… Kako ni tada, tako ni danas, pravosuđe niti istraga u cjelini nije pronašlo i dokazalo niti jedan – jedini materijalni dokaz za Muslimovićev kriminal i zloupotrebu. A „organizirane zločinačke grupe“, kako ih je Amidžićka okvalificirala nema ni u bilo kakvim tragovima, dokazima niti svjedočenjima. Kompletan se predmet zasniva na tračevima…
Za razliku od uličnog, nasilnog, kriminala karakterističnih političkih zloupotreba, podmetanjima, organizirani kriminal je ozbiljan „posao“ i traži iste takve ljude, čvrstu strukturu, partnere, stalne kontakte, veze, svašta – nešto. Jednostavno traži sistem…
Međutim, kada je naše tužilaštvo izabralo iz krivičnog zakona kvalifikativ „organiziranog kriminala“ i posebno „organizirane zločinačke grupe“ u Unsko – sanskim šumama, jasno je bilo da je riječ o nerealno uspostavljenom istražnom startu. A meni je sve bilo jasno kada su mi prijatelji iz pravosudno – istražnih struktura javili da sam i sam meta.
Ja koji na tekućem računu imam konstantan sibirski minus, ja koji vozim Tourana – 2004 godište, koji se modiram jeftinim odijelima iz C&A i Second – handa, koji je od prijatelja posuđivao i uredno vraćao novčanu podršku za izgradnju u ratu srušene porodične kuće, izgrađene iz inata većom i ljepšom, kome novac nije nikakav ideal, kome je knjiga i znanje jedino istinsko bogatstvo, ja protiv kojeg nikad nisu niti će imati bilo kakav materijalni dokaz za korupciju i zloupotrebe…
Tek kad su mene, Amidžićka i Mujo odlučili situirati u ovaj predmet, tada sam zapravo shvatio da tu predmeta ni nema. I da je riječ o dobro izrežiranoj – istražnoj i pravosudnoj farsi… U političkoj (Hamdinoj i Hozanovoj) kuhinji režiranoj… Uz malo napora istražnih struktura, uz medijsku doradu, od ozbiljnog i poštenog čovjeka se može napraviti kakva god hoćete javna, kriminogena i tragična ljudska kreatura. Upravo su to uradili Muslimoviću, a meni pokušali…
Naravo da je to sve skupa danas teško priznati, teško se na početak vratiti, sad se zapravo mora istrajavati na početnom startnom politički naručenom i izrežiranom predmetu. Prevelik je ulog, prevelik je broj upetljanih, prevelik novac uložen u ovaj predmet, prevelik će broj biti onih koje će ovaj predmet, doslovno karijeristički potencijalno unazaditi i uništiti… Najviše me ovaj predmet i njegovi glavni dirigenti (Hamdo, Hozan, Mujo, Amidžićka, Fikret i dr.) podsjećaju na istražne siledžije Rankovićeva svjetonazora…
Prvi materijalno – dokumentirani dokazi o politički montiranom predmetu su bili jasni kada sam uspio doći u posjed anonimnih prijava. Prijava koje su upućivane na mnoge adrese, a koje su trebale poslužiti kao dokumentirani razlozi pokretanja istrage…
Osim potpuno identičnog fonta slova, autorske polupismenosti i grafološke identičnosti, sve su na samom kraju završavale sa adresama na koje se šalju. Doslovno je identičan redoslijed institucija i organa na koje su se sve ove prijave upućivale.
Prva počinje tako intonirano kao da je piše nezadovoljni radnik ŠPD „UNSKO – SANSKE ŠUME“…
Drugu ispod naslova „Prijava za nezakonite radnje“, pišu (tobože) pojedini poduzetnici (pilanari)…
A treću prijavu upućuju „savjesni građani“, koji na ovaj način žele ukazati „na mnoge nepravilnosti i korupciju koje se dešavaju u ŠPD „UNSKO – SANSKE ŠUME“ Bosanska Krupa i na „nekolicinu pravnih subjekata“ koji sa njima (šumama) posluju…
Da je treća prijava pisana u Bosanskom Petrovcu najbolje svjedoči činjenica da se u negativnom (kriminalnom) kontekstu tretiraju isključivo firme iz Bosanskog Petrovca… Uglavnom, iz konteksta sve tri gore citirane prijave ispada kako u isto vrijeme, sa potpuno identičnim sadržajem pišu: „nezadovoljni radnik ŠPD „Unsko – sanske šume“, „pojedini poduzetnici“ (pilanari) i „savjesni građani“. I svi kao „najvećeg lopova“ označavaju Đevada Muslimovića (direktor) i rukovodioce u ovom preduzeću iz doline Sane…
I sve su anonimne. Sve u toku nekoliko dana upućene. I previše je sličnosti i podataka koji upućuju da su nastale na istom mjestu, doslovno u istom kabinetu… Osim jedne, koja je pisana u kabinetu načelnika općine Bosanski Petrovac Zlatka Hujića.
A u čijem kabinetu su kreirane, odgovor dolazi dvije godine kasnije od pokretanja ove afere… Naime, sredinom 2015. i početkom 2016. odvija se istraga protiv grupe čelnika Kantonalne uprave šuma u B. Petrovcu (B.T i A.K.)… Jedan od njih (A.K.), pritisnut dokazima i svjedocima odlučuje priznati krivicu i napraviti nagodbu sa Tužilaštvom. Nagodba je podrazumijevala da (A.K.) zatvorsku kaznu od 11 mjeseci može kompenzirati „preinačenom“ jednokratnom uplatom 33 000 KM. S obzirom da je A.K. u ovom predmetu zaštitio današnjeg šefa Izbornog štaba PoMAK – A SDA – zajedno Rifeta Hozanovića, organizatora koruptivne akcije nezakonitog „dobivanja“ 60 000 eura, Hozan mu je za uzvrat obećao pomoć oko plaćanja iznosa nagodbe (33 000 KM)… I naravno, prevario ga, zbog čega je (A.K.) bio prisiljen odslužiti 11 – mjesečnu zatvorsku kaznu.
Sve su to bili razlozi zbog kojih (A.K.) odlučuje krajem 2016. godine dati izjavu u kojoj obrazlaže i ovaj ali i druge slučajeve korupcije u kojima su glavni protagonisti i izvršioci Hamdija Lipovača, Rifet Hozanović i Safet Veladžić.
Ono što je interesantno za konačno rasvjetljavanje slučaja Unsko – sanskih šuma i nevino progonjenog direktora Muslimovića, to je dio izjave na trećoj stranici gdje (A.K.) u cjelosti opisuje detalje početka političkog montiranja predmeta protiv Đevada Muslimovića i „zločinačke grupe“ u Unsko – sanskim šumama iz doline Sane…
Izjava koju je (A.K.) ovjerio pred nadležnim istražiteljima državnih policijskih agencija, dospijeva službenom korespondencijom i do Tužilaštva USK-a… Iako na desetak strana vrvi dokazima i svjedočenjima nevjerovatnih zloupotreba, Fadila Amidžić (gl. k. tužiteljica) je stavlja u stranu, na čekanje. Njeno pokretanje bi zapravo predstavljalo javnu potvrdu dokaza i svjedočenja o (montiranom) predmetu protiv Muslimovića i grupe u US – šumama.
Zbog čega Fadila od predmetne tužiteljice koja radi na ovom slučaju traži da „uspori“, da ga po mogućnosti drži što dalje od „očiju“ javnosti, jednostavno da se o njemu ništa u javnosti ne sazna…
Naravno, sve dokumente Tužilaštva, pogotovo kada prođu zvaničnu „protokolarnu“ proceduru je nemoguće do kraja učiniti diskretnim i zaštićenim. To i jeste razlog zbog kojeg se zahvaljujem pojedincima u Kantonalnom tužilaštvu koji su protiv pristrasnog vođenja predmeta i istraga. Koji su protiv toga da se protiv jednih istraga pokreće isti dan po dobivanju prijave, a protiv drugih mjeseci i godine proteknu do njihovog otvaranja… Ako se uopće ikada i pokrenu?? Takvih je u Fadilinom mandatu i najviše…
A zašto, čitajte u petak, u naslovnom nastavku Nagodba…
