Neće mi čitaoci zamjeriti da sam odustao od logičnog vremenskog slijeda opisa događanja u predmetu „Zločinačke grupe“ iz Unsko – sanskih šuma. I što ću napraviti jedan potpuno nekonvencionalni, ali čisto pravni i faktografski osvrt na „prvog“ i „najvažnijeg“ svjedoka optužbe Almira Ćirića iz Bihaća. Da iskren budem Ćirić je i najvažniji svjedok obrane, zbog toga je i bitan…
Autor se može pohvaliti da je i sam u nemaloj političkoj karijeri prošao „torture“ istražnih, radnji provjera, kao i velikim brojem sudskih parnica. Od ukupno 19 završenih u kojima sam tužitelj ili tuženi, ukupno sam dobio 14, tri izgubio, a dvije sudske parnice se nalaze na drugostepenom odlučivanju. Dakle, s pravom reći mogu da kakvo takvo procesno – pravosudno iskustvo posjedujem.
Posebno želim istaknuti činjenicu da sam o svim skupštinskim materijalima u proteklih dvadesetak godina, a koji su se ticali pravosuđa, veoma ozbiljno javno kritički istupao i da sam im se do kraja posvećivao…
Zbog toga, ovo što ću objaviti u nekoliko narednih kolumni, držim do te mjere relevantnim, da bih na mjesto Predsjednice Vijeća suda (Jasminke Karabegović) dobro razmislio… Bez obzira što je kućna prijateljica i kuma Fadile Amidžić i što joj je obećala kako će ovaj predmet privesti kraju po Fadilinoj želji… Pa na kraju i zbog Fadile same, da dobro razmisli.
Da se konsultira sa strukom, sa iskusnim sudijama i pravnim stručnjacima te pokuša kako tako sačuvati obraz i rejting pravosuđa USK-a u cjelini… Ništa neće biti isto poslije ovog predmeta… Ma kako se završio…
Dakle ovaj moj osvrt je čisto pravno – procesne prirode i upravo je njima dvjema upućen. On im je zapravo slamka spasa. Ako ga tako ne shvate onda je to znak njihove taštine i oholosti, a možda i uzročno – političke ovisnosti koja je u ovom predmetu nesumnjiva… Do njih je… Lako im nije jer što god da urade, neće se proslaviti…
Ono što je sigurno, preko puta sebe imaju najviši advokatsko – pravosudnu elitu. Iskusne prijašnje kolege tužioce i sudije, (danas advokate) Hasana Veladžića, Suada Šabića, Alagu Bajramovića, Hamdiju Veladžića, Saliha Hodžića i dr..
Neće im biti lako, pogotovo što sam i ja tu… I ja sam od početka strana u postupku. Prvo osumnjičeni, pa podstrekavani na mito, pa potencijalno „uhapšeni“… A ja sam zapravo samo ona strana koja je uvijek na strani istine… A istinu je jednostavno nemoguće nadvladati…
Almir Ćirić je u optužnici protiv Muslimovićeve „Zločinačke grupe“, čovjek i svjedok čije su izjave i svjedočenja presudne za optužne postavke… Da nema Almira – nema ni predmeta i u tome i jeste pomalo paradoks i problem. Jel’, da nije tako – da Ćirić nije svjedok, on bi bio prvooptuženi u ovom predmetu u kome Muslimovića ni bilo ne bi…
Važno je ovdje istaknuti da je nevjerovatno da je dan nakon Ćirićeve izjave sudac za prethodni postupak izdao Naredbu o pokretanju istražnih radnji. I kako je to sve protokolom obavljeno u 24 sata (sa 24. na 25.12.2013.). Ovo je u svakom slučaju najbrže pokrenuti predmet u istoriji evropske pravosudne tradicije… Samo je Staljin bio brži u pokretanju predmeta…
Još je važnije istaknuti da ima predmeta sa daleko težim dokazanim krim – kvalifikacijama ali stoje u prosjeku od 3 mjeseca do 3 godine… U ladici naše Glavne tužiteljice Fadile Amidžić… Objavit ću vam kasnije podatke o svim tim predmetima…
Naime, nije slučajno da je Ćirić u prvoj Naredbi o istrazi od 25.12.2013., u statusu osumnjičenog za krivična djela. I ta Ćirićeva djela i dalje postoje sa konkretnim društvenim (financijskim) štetama. Daleko većim štetama za javne financije od kompletnog iznosa za koje se sudi Đelinoj „Zločinačkoj grupi“. Ali Ćirić od tužilaštva dobiva status zaštićenog svjedoka samo zbog činjenice da preko njega samog i onoga što on svjedoči i radi opstaje predmet i što je protiv mene i SDA… Na ročištu 24.01.2017. godine Ćirić je obavio dužnost svjedoka optužbe…
A tko je zapravo Almir Ćirić???
Prije nego što uopće ove moje logične teze i spoznaje o Ćiriću objasnim, prvo ćemo malo analizirati šta je to i kome Almir Ćirić svjedočio i koja je njegova uloga u ovom predmetu uopće bila… Kad to svima bude jasno neće biti teško zaključiti da bi cijeli ovaj predmet mogao završiti presudom njemu (Ćiriću) i svim onima koji su imali direktne veze sa ovim montiranim predmetom…
U odnosu na osumnjičene Đevada Muslimovića i druge iz „Zločinačke grupe“, zapisnici o saslušanju svjedoka Ćirić Almira sačinjeni od strane Tužilaštva USK-a, MUP-a USK-a i SIPA-a nemaju apsolutno nikakvu vrijednost u konkretnom krivičnom postupku. U smislu optuženja i krivičnog gonjenja od strane Tužilaštva USK-a, oni su tužilaštvu (Fadili) poslužili da imaju uopće kakav takav izgovor za ovaj montirani predmet i ništa drugo…
Zapisnici i istražne radnje vezane za Ćirića, su kontinuirano sačinjavani u periodu od 24.12.2013. godine do 10.07.2014. godine ( ukupno pet zapisnika i jedna službena zabilješka.).
Ovaj prvi zapisnik je sačinjen u službenim prostorijama Tužilaštva USK-a. Izjava svjedoka Ćirića “vrvi” nizom kontradiktornosti i subjektivnih mišljenja svjedoka tipa, citiram: „Kroz priču vlasnika pilana ja sam skontao…“, završen citat. Priča je izgleda temelj Ćirićevog „kontanja“… Ćirić u istoj rečenici tvrdi da u stvari ne poznaje Enesa, pa onda tvrdi da ga poznaje od aprila mjeseca 2013. godine…
Ističe da je E. Karić na glasu da uzima novac, zaključuje da sigurno zbog toga treba da idu na kahvu, da prema njegovim saznanjima davanje novca se obavlja… Itd…itd. Sve su ovo misaone konstrukcije koje svjedok koristi i koje se u pravu nazivaju posredno svjedočenje.
Svjedok mora svjedočiti samo o konkretnim činjenicama koje je svojim čulima zabilježio a nikako na način “rekla-kazala,” “ja sam čuo ovo”, “mislim da to ide ovako” itd. Ovakav način svjedočenja je u postupku bezvrijedan a upravo svjedok svjedoči ovako i nema baš nikakvog konkretnog opažanja. A ova je izjava temelj optužnice i kompletnog istražnog predmeta…
Pa je onda nakon ove izjave 31.12.2013. godine, samostalni istražitelj Abdijanović Mirhad – inspektor (poznatiji nadimkom – Čedo), sačinio „Službenu zabilješku“. I po dužini i po svom karakteru ova je zabilješka interesantna i neuobičajena. Prvo što je duplo duža i sadržajnija od samih podataka koje donosi Ćirićeva izjava…
Drugo, što donosi i neke nove činjenice vezane za optuženog Fadila Šehića, glagolskim vremenskim karakterom „svršene“ radnje (indikativ)… Praktično bi na njegovu zabilješku samo presudu trebali izreći… Jer je radnja „zločina“ izvršena, znaju se i cifre… Pa onda postaje nejasna uloga Abdijanovića – Čede. Da li je i on svjedok, ili je u statusu ovlaštenog istražitelja, tužitelja ili čak i sudije. A možda je najvjerovatnije glavni montažer (uz suflera – Amidžićku) cijelog ovog predmeta… Možda…
U ovoj zabilješci doslovno se literarno interpretira i opisuje razgovor između svjedoka Čirića i E. Karića u jednom ugostiteljskom objektu u Bihaću gdje su se oni susreli 30.12.2013. godine. Ova zabilješka ustvari predstavlja najznačajniji dokaz o nakani organa da bez obzira na sve istraju na inkriminaciji Muslimovića, mene i SDA.
Susret Čirića i Karića se desio i dogovoren je samo šest dana nakon davanja iskaza Ćirića tužiteljstvu i u tako kratkom vremenu je čak angažovan i inspektor Abdijanović da prati tok događaja. A zapravo je sve puno, puno prije dogovoreno…
Kad se pročita službena zabilješka sa tog susreta jasno je da je njen sadržaj samo proširena izjava svjedoka Čirića u odnosu na iskaz dat tužilaštvu, ali i u njoj opet nema dovoljno „materijala“ kojim bi organi bili zadovoljeni za provođenje bilo kakve akcije. Dovoljan je samo jedan primjer u prilog činjenici kako je svjedok pokušavao da navede E. Karića da nešto kaže, a to je traženje da Karić odgovori koji bi to iznos bio koji bi zadovoljio Muslimovića i Predsjednika Nadzornog odbora Dževada Pehadžića Džerija??
Na to pitanje svjedok sam kaže da nije dobio odgovor od Karića i sam pominje cifru od 25000 KM i ponovo sam izvlači zaključke kako to baš i „nije iznos koji bi ih zadovoljio“, a sve to zaključuje kako kaže: “kako je to na Enesu primijetio“.
Izgleda da su ovdje, Abdijanović koji to piše (on je sastavio zabilješku), ili Čirić kojeg Abdijanović citira i u ulozi psihologa i čitaju govor tijela Enesa Karića – Enćija. A cifra od 25000, plus-minus par hiljada, se spominje do kraja ove zapisničke sage, a koju ni E. Karić kao sudionik razgovora sa Čirićem nikad nije spomenuo a kamoli neko drugi od osoba spomenutih u ovim zapisnicima.
A ja ni čuo, ni vidio, ni spomenuo, a pominjem se stalno u vezi love… I stalno je čekam… Ja sam izgleda u ovom predmetu ispao najnaivniji… Doslovni blećak… Al’ čekam uporno… Dok naši Hozan i Hamdo i danas trpaju… Rasterećeni – jer ih njihova vjerna Fadila čuva…
Druga stvar koja je interesantna je sljedeće. Abdijanović kaže u zabilješci da su Karić i Čirić napustili objekat u 11:10 sati. U zapisniku u kojem je Čirić dao izjavu istražiteljima SIPA-e 04.01.2014. godine decidno stoji SMS prepiska sa tačno naznačenim vremenom komunikacije prije susreta u lokalu u Bihaću. Zadnja poruka je glasila “Gazprom benzinska” koju je Karić poslao Čiriću (to je mjesto na kojem su se trebali susresti) i poslana je u 10:30 sati. To znači da u to vrijeme Karić još nije bio u lokalu nego je bio negdje na ulazu u Bihać. To dalje znači da je Kariću recimo trebalo još desetak minuta da dođe do lokala i to bi bilo negdje u 10:40. Čirić tvrdi da je zatekao Karića u lokalu što dokazuje da je Čirić došao poslije 10:40. Logički bi to moglo biti za par minuta ali sve u svemu po tom izračunu Čirić je došao u lokal oko 10:45 sati.
Zbog čega je ovo bitno? Postavlja se pitanje kako su dva čovjeka koja su se susrela u ugostiteljskom objektu mogla i fizički (vremenski) i mentalno obaviti ovako sadržajan razgovor koji se opisuje u službenoj zabilješci na 3 stranice za samo cca. 25 minuta.
U tih 25 minuta izgubili su sigurno nekoliko minuta na kurtoazne pozdrave, sigurno su izgubili i nekoliko minuta u naručivanju pića i prekidanju od strane osoblja lokala. Ovo samo nameće jedan jedini logični odgovor a to je da je službena zabilješka nastala kao plod već unaprijed smišljene konstrukcije. Po starom istražiteljskom načelu represivnih državnih aparata: „daj mi sliku a tekst je moj“ – Ranković. Ovdje je očito samo trebao da se dogodi susret a sve ostalo nije bitno. Sve je ostalo u režiji „Glavne“ spisateljice „Agathe“ (Amidžić) Christie…
Službena zabilješka je nastala dan kasnije od ovog događaja tj. 31.12.2013. godine u prostorijama MUP-a. Zaista je začuđujuće kako je inspektor Abdijanović sve, bukvalno sve, zapamtio što mu je Čirić ispričao. U zabilješci Abdijanović koristi takav jezik i stil pisanja da bi mu i najbolji romanopisci pozavidjeli, te tako opisuje Čirićeve riječi da ih u stvari koristi kao svoje. Stiče se utisak kad se čita zabilješka da je Abdijanović lebdio negdje iznad Čirića i Karića i upijao svaku njihovu riječ.
Osim toga službena zabilješka kao akt u istražnom postupku se koristi samo kad ovlaštena osoba u toku bilo kojeg pravnog postupka želi samu sebe podsjetiti na određena zapažanja, a nema potrebe za sastavljanje zapisnika. Uglavnom je sadržajno kratka sa par bitnih zapažanja. A Abdijanovićeva zabilješka je zapravo duplo duža od izvorne Ćirićeve izjave…
Odluka inspektora da ovako sačini zabilješku sigurno je imala za cilj da tom aktu da veću važnost nego što je sam akt ustvari ima, ali je na kraju od svega toga proizišla loše izrežirana konstrukcija i ništa drugo…
Posebno zabrinjava, na samom kraju Abdijanovićeve zabilješke potpuno nova optužba o Šehić Fadilu koji je na naprijed opisan način sebi pribavio novčani iznos od 50 000 – 100 000 KM. Abdijanović zapravo govori o nečemu što je utvrđeno (glagolskim oblikom svršenosti) jer je riječ i o već „pribavljenom“ novcu u kontinuitetu… Samo se nastavlja dalje…
Sa istim efektom je Abdijanović mogao „zabilježiti“ kako je Šehić sebi godišnje „pribavljao“ od 5 – 10 miliona KM… Kad već laže da bude malo „sočnije“ za čitalačku publiku…
Kad se pročitaju ostali zapisnici od SIPA-e i MUP-a koje vam donosim u narednom nastavku, jasno se uočava poveznica između iskaza svjedoka Čirića i ove zabilješke. Ona je u stvari osnova na kojoj je Čirić i kasnije davao svoje iskaze i te iste priče se držao do kraja. I sve na razini priče… Upravo se na priči i temelji sva optužnica… Nigdje djela…
A da su i te priče lažne, tek su u sudnici shvatili na zadnjem ročištu kad su svjedoci počeli priznavati da su im izjave doslovno podmetnute od strane istražitelja… I da oni sami (svjedoci), to što su potpisali kao službenu izjavu „nikada kazali nigdje nisu“… Zbog toga će sud učiniti sve da se ovaj proces oduži i po autorovim saznanjima on bi mogao biti najduži u istoriji BH pravosuđa… Najbrže pokrenuti i nikad završeni…
Tek će problemi početi kad obrana počne iznositi svoje argumente obrane… Koji se ne temelje na priči, tipa naše Agathe – Amidžić – „Ranković“…
Nastavlja se…
Asim Kamber
