Autor se ni kriv ni dužan zatekao u vrtlogu rata u BiH. Jednostavno je bilo neprimjereno gledati sa distance šta se dešava vlastitom narodu i rodnoj državi.
Osim čestog privođenja i zatvaranja zbog činjenice da sam cijeli rat bio aktivni sudionik, autor je zajedno sa porodicom izbačen iz stana u Teslinoj ulici br. 3, što je bio dodatni faktor odluke da se još aktivnije uključi u poslovima podrške BiH.
Autor se, osim još naredne kolumne, neće baviti temom rata u BiH ali će se ovoj temi svakako vratiti i napisati jedan cjelovit prozni tekst u kome će na sveobuhvatan način opisati sve događaje, ljude i sva iskustva iz proteklog rata. Strah da bi bilo kome mogao načiniti bilo kakvu štetu svojim pisanjem objektivno me sputava da to učinim već danas.
Autor je tokom rata kupovao, nabavljao i iščitavao svu dnevnu štampu koja je izlazila u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Ogromni arhiv tekstova i uvid u njih najbolje svjedoči kako je borba za istinitu i pravovremenu informaciju ujedno bila i najveći hendikep nas Bošnjaka i uopće vlasti u ratom zahvaćenoj BiH. Rat je i počeo borbom za repetitore.
Najteži medijski pritisak iz Srbije i Hrvatske desio se u periodu kada je A BiH bila izložena vojnoj agresiji srpskih i hrvatskih snaga, iznutra i izvana. Činjenica da je General Mehmed Alagić, tadašnji komandant Trećeg Korpusa A BiH morao javno braniti i obrazlagati kako A BiH nije „Genocidna armija“ najbolje svjedoči o snazi propagande, i sa istoka, i sa zapada… Najbolji dokaz da se ta propaganda nije bitni razlikovala u Srbiji i Hrvatskoj je tekst objavljen u zagrebačkom Večernjem listu, koji Armiju BiH etiketira muslimanskom vojskom (MOS-om). Donosim vam ga u cijelosti…
Autor je osjećao inferiornost Bošnjaka, Vlade BiH u Sarajevu i A BiH, upravo zbog činjenice da javnost izvan BiH nije imala istinite informacije o onome što se dešavalo. „LJILJAN“ je bio jedan od štampanih medija koji je u periodu rata donosio cjelovite i donekle provjerene informacije iz BiH. Ovaj sedmični list bio je veoma utjecajan i u dijaspori. Osim Ljiljana autor je redovito pratio dvadesetak dostupnih dnevnih i sedmičnih listova objavljivanih u državama bivše Jugoslavije.
Prvi sukob autora sa medijima i novinarima upravo se desio sa novinarima „LJILJANA“ koji su u nekoliko nastavaka u veoma negativnom kontekstu tretirali krajiške oficire i u cjelini pripadnike A BiH iz Krajine. To je bio razlog zbog kojeg je autor odlučio napisati otvoreno i pomalo prijeteće pismo redakciji Ljiljana. Nedžad Latić je ovaj nepotrebni i prenapuhani incident opisao u knjizi Boja povijesti.
Ovo pismo svakako je jedan od razloga zbog koga su novinari Ljiljana u više navrata neosnovano s puno mržnje i laži donosili o autoru i Sanskom Mostu tekstove u poslijeratnim izdanjima. Prvenstveno je to bilo kroz tekstove Nedžada Latića, Hadžema Hajdarevića i Mustafe Spahića (Mujkija). I novinar, dopisnik iz Cazina Almir Zalihić je o autoru napisao nekoliko veoma oštrih i uglavnom tekstova laži. Iz tog perioda datira i naslovni tekst o „Ustaškom bojovniku“… Autor je svakom od napisničara uredno odgovorio i moram priznati da su moja reagiranja redovno objavljivana u Ljiljanu, za razliku od današnjeg Avaza u kome ni tu zakonsku obavezu uopće ne žele ispoštovati.
Kraj 1994. i početak ‘95. najteži je period rata u BiH. Hrvatska je bila na konačnoj raskrsnici. Da li da napravi čvrst savez sa Bošnjacima u borbi protiv Velike Srbije ili i dalje traži izlaz u kompromisu sa Miloševićem?
Hrvatska politika pokušavajući oslabiti poziciju Bošnjaka u Krajini daje podršku Fikretu Abdiću i njegovim sljedbenicima. Armin Pohara, glasnogovornik „Zapadne Bosne“ tvrdi da se Abdićeve vojne snage „bore protiv islamskog fundamentalizma“. Takvi stavovi su poželjni u medijima Srbije i Hrvatske. Nakon povlačenja francuskih vojnika iz bihaćke enklave bila je jasna poruka Srbima da napadnu „okrug Bihać“. Naravno, veliki pritisak na snage A BiH i slobodne teritorije traje u svim dijelovima BiH krajem 1994. god.
U takvim okolnostima američka administracija otvara pregovore Bošnjaka i Hrvata koji u početku idu veoma teško. Iako su 11 rujna u Ženevi Tuđman i Izetbegović potpisali Deklaraciju o „trajnom miru“ Bošnjaka i Hrvata, upravo se tada u Bosni između HVO-a i A BiH rat rasplamsava… Sličan sporazum BiH i Hrvatske upravo je potpisan i na početku rata u Zagrebu 21.07.1992.god., ali nije poštovan kao ni ovaj iz Ženeve.
Alija Izetbegović, vrhovni zapovjednik A BiH, potpuno svjesno ulazi u razgovore sa svim stranama sa namjerom da dobije na vremenu. Snage A BiH su praktično svakodnevno jačale a njena zapovjedna struktura dobivala na autoritetu kod naroda. Mladićeve (srpske) snage su brojale preko 100 000 vojnika, oko 1 000 tenkova, 2 000 topova, avijacija i sve ono što im je JNA stavila na raspolaganje. Međutim, dobro naoružani srpski vojnici sve više su gubili moral jer je broj njihovih žrtava svakodnevno povećavan snaženjem dobro motiviranih i sve bolje ustrojenih a slabije naoružanih vojnika A BiH.
U intervjuu za mariborsku „Večer“, Alija potpuno svjestan situacije u kojoj se Bosna nalazi ali i nadmoći ostvarenoj u Srednjoj Bosni u kojoj krajiški vojni segment ima važnu ulogu, šalje poruku snažnijeg pozicioniranja Bošnjaka u pregovorima o budućnosti BiH.
Nakon dugotrajnih razgovora sa Tuđmanom krajem 1994. u Zagrebu koji je Aliji zaprijetio kako će proći poput Spahe koji je nesretno ubijen u beogradskom hotelu. Alija mu nedvosmisleno odgovara kako „Spaho nije imao A BiH“.
Alija je s velikom mudrošću uspio izbjeći potpisivanje planova o podjeli BiH koji su isključivo išli na štetu Bošnjaka. Cilj svjetske (međunarodne politike) je uglavnom bio uspostaviti mir po svaku cijenu. Alija je odbio prihvatiti mir koji plaća žrtva. On je s puno mudrosti okupio sve političke i intelektualne snage u BiH otvarajući im prostor u strukturama vlasti istovremeno svakodnevno jačajući oružane snage, i jedinstvo Bošnjaka.
Tek onda kad je Armija BiH iz pozicije obrambene vojne sile prešla u ofanzivu bitno je promijenjena pozicija Bošnjaka i u Međunarodnim krugovima. U okolnostima današnjeg okrutnog svijeta i poretka priznaju se samo jaki, a slabi sažalijevaju. Činjenica da je Alija Izetbegović i bošnjačka politička elita uspjela formirati, održati i jačati Armiju BiH promijenila je nepovratno historijske tokove u BiH.
Uloga krajiških dobrovoljaca u Srednjoj Bosni i boraca 5. Korpusa u svim ovim procesima je nemjerljiva ako ne i najznačajnija, sviđalo se to nekome ili ne…
Neki međunarodni a i domaći politički i pravosudni čimbenici obranu BiH su htjeli okvalificirati zločinačkom pokušavajući na taj način reći da smo i mi kao narod i država izrasli na tim principima. Zbog toga mislim da temi rata treba pristupiti s najvećom obazrivošću. Vrlo često međunarodni predstavnici i danas govore da se u BiH desio građanski rat. Međutim, pojam građanskog rata podrazumijeva borbu za promjenu državnog ustrojstva a kod nas se u pitanje dovodi državni subjektivitet i uopće postojanje države. A činjenice progona, ubijanja, genocida najbolje svjedoče o agresiji i nikakvom građanskom ratu.
Kad je na popisu stanovništva iz 1991. godine iz skupine Jugosloveni i ostali izvršno razvrstavanje po konfesijama muslimana je ukupno bilo 2 218 856 (50,84 %), pravoslavaca 1 389 883 (31,84 %) i katolika 755 608 (17,31 %). Cilj rata upravo je bio da se ovi procenti promijene na štetu Bošnjaka i to nasilnim putem, onim koji je Hitler koristio u Drugom svjetskom ratu.
Prije rata Srbi ni u jednoj regiji Bosne nisu imali dvotrećinsku a rijetko i natpolovičnu većinu, a prema međunarodnim standardima nisu mogli ostvariti pravo na bilo kakvu političku autonomiju a nekamoli državu. Zbog toga je za njihov politički projekat jedini izlaz bio progon i uništenje Bošnjaka.
Kad god su se pokušali kartografski napraviti bilo kakvi planovi unutrašnjeg teritorijalnog razgraničenja, a bilo ih je ukupno 7, nikad se nisu mogle zadovoljiti sve strane i objektivni kriteriji.
Prema podacima iz 1991. godine, od 51 477 četvornih kilometara zemljišta u Republici BiH 44 % je u privatnom vlasništvu. Od toga je muslimanima pripadalo 53,01 %, pravoslavcima 31,19 % i katolicima 15,8 %. Veći dio teritorija u Republici BiH – 27 270 četvornih kilometara, ili 56 % bio je u državnom vlasništvu. Ovaj državni fond zemljišta je nastao provođenjem prve i druge agrearne reforme 1918. i 1946. godine. U najvećem postotku zemlja je oduzeta od muslimana i njihovih vjerskih zadužbina (vakufa). To je zapravo dvije trećine plodne zemlje koja je muslimanima oduzeta besplatno i dodijeljena na 249 518 srpskih i crnogorskih domaćinstava.
Što se tiče nas krajišnika, nama je najviše oduzeto reformom iz 1918. i to je bio jedan ilegalan akt tadašnje SHS države. Ista država donijela je odluku o kompenzaciji oduzetog teritorija 1936. godine u smislu da se u narednih 40 godina mora isplatiti 30 % od njene objektivne vrijednosti.
Naravno, ne da to nije učinjeno nego je njihovo daljnje raskućavanje nastavljeno od 1946. godine drugom agrearnom reformom i sve do današnjih dana.
Srbi su nakon prvih višestranačkih izbora najviše insistirali da Republička diskrecija za katastar dođe pod njihov nadzor i tada je upravo raspoređen SDS-ov kadar, izvjesni Miskin (direktor). Na taj su način oni i prije samog početka rata osigurali uvjete za fabrikaciju i falsifikaciju topografskih i zemljišno – katastarskih podataka.
Srbi su se i u pregovorima o teritorijalnim raspodjelama služili lažnim pokazateljima kako su oni tobožnji vlasnici 64 % teritorije BiH. Čak su sačinili etničku i zemljišnu kartu služeći se falsifikatima. To su u većini slučajeva međunarodni pregovarači prihvatili zbog čega su i mislili kako Srbi čine najveće ustupke prihvatanjem 49 % teritorije BiH. Naša je vlast u Sarajevu, nažalost s velikim zakašnjenjem izašla s pravim etničkim i vlasničkim kartama koje su se temeljile na pravim zemljišnoknjižnim podacima. Srbi su, nažalost uvijek bili korak ispred nas.
Jasno je i danas da su pravi vlasnici zemlje u BiH oni posjednici koji su registrirani do 1918. godine, jer je oni defakto nikada nikome nisu prodali niti ustupili.
Sretna je okolnost da se kompletna dokumentacija i zemljišni katastar BiH za period do 1918. čuva u Beču u istorijskom arhivu Austro – ugarske monarhije. Ta dokumentacija najbolje svjedoči da Srbi u Bosni nisu posjedovali zemlju, da su bili u značajnom postotku doseljenici. A zemljište je oduzeto autohtonim Bošnjacima i njihovoj vjerskoj zajednici.
Nastavlja se…
