Moja nakana pisanja o jeziku traje i duže od početka mojih blogovskih serijala. Jeziku kao temi prvi put sam se posvetio još u studentsko doba sa veoma skromnim osvrtima. Uvijek sa nekim prikrivenim strahom, suzdržanošću i obzirom se ovoj temi vraćam…
Aktualnost jezika na prostorima gdje borave južnoslavenski narodi nije prestajala od sredine 19. stoljeća. Bolje rečeno od 1850. godine kada su se u Beču sastali predstavnici (lingvisti) Srbije, Hrvatske i Slovenije i utvrdili osnove zajedničkog jezika kojim se služe narodi bivše Jugoslavije.
Kada su ugledni sociolozi iz našeg istočnog susjedstva analizirali teme kojima su se najviše posvećivali „akademski“ velikonacionalisti argumentirajući nacionalnu „ugroženost“, jezik je uvijek bio na prvom mjestu. Čak i više od pitanja teritorija, religije i nacionalnosti zajedno. Jednostavno, jezik je bio način supremacije, dominacije i prestiža jednog nad drugim ili trećim narodom.
Interesantna je činjenica da je jezik i danas jedna od dnevno najaktualnijih tema. Ništa manje aktualna i u našem zapadnom ili istočnom komšiluku. Vjerovatno i zbog činjenice da onaj tko ima stvarne i naučne dokaze čiji je jezik – taj je vlasnik i teritorija??
Riješena su pitanja granica, ustavnog, nacionalnog i religijskog određenja, svi jedinstveni na evropskom putu… Međutim, uporno, otvoreno, istrajno sa svim dilemama koje ga prate pitanja jezika se nikada ne zaključuje. A sve dok ovo pitanje otvoreno bude i sva druga diskretno su upitna… Negacija jezika (jednih drugima), grubo ali sirovo istinito kazano – poziv je na progon, sukobe i ne daj Bože rat…
Kada vam neko oduzima pravo na jezik on vam doslovno uzima pravo da se smatrate ljudskim bićem. On vam zapravo (parafraziram) iz ruku grubo istrgne pero i u oko vam ga gurne (jedno pa drugo), pa vam ga još dodatno uvrće, ili vam tipkovnicu (tastaturu), kojom se jezik tekstualno realizira pukne u tjeme…
Šta zapravo želim reći?? Ništa snažnije od iskona, postanka i trajanja BiH nije obilježilo i dominantno produciralo BH – autohtonost kao što je to jezik. I to BOSANSKI JEZIK.
Mijenjale se imperije, vojske, mijenjale se ideologije, ali je jezik ostajao nepromjenjivom društvenom, kulturološkom i nacionalnom konstantom Hercegovine i Bosne… Zbog toga su se tako snažno, odlučno, bez skrupula, bez trunke naučne relevantnosti na njega (bosanski jezik) obrušavali sa svih strana, i svih oružja (jezika) istoka i zapada… Povremeno i iz stvarnog oružja…
Kada su Vukovarski domoljubi svakodnevno u sitnim satima nosali lotre i čekić kojim su se „hrabro“ svetili ćiriličnom pismu na javnim državnim pločama (natpisima), bili su uvjereni da vraćaju dug Srbima za nesporni zločin i urbicid nad Vukovarcima i u cjelini nad gradom Vukovarom. Svi oni koji bi uspjeli skinuti (razbiti) ove dvojezične natpise, cijenili su kako ulaze u legendu, da su narodni junaci, „vitezovi“… Uglavnom su iz lokalnih kafana Vukovara kretali u ovaj pohod.
Iako intelektualna i građanska javnost Hrvatske veoma dobro zna da ćirilično pismo predstavlja dio kulturnog naslijeđa Hrvatske, malo je bilo onih koji su se otvoreno konfrontirali sa vukovarskim noćnim diverzantskim izvršiocima. Izuzev bivšeg premijera Milanovića iz sektora države niko drugi. Milanović je imao građanske hrabrosti da bez ikakvih špekulacija ode u Vukovar, sastane se sa vukovarskim udrugama branitelja i otvoreno im kaže da je to što rade „anticivilizacijski čin“…
Mora mu se ovdje priznati hrabrost u obrani kulturoloških i civilizacijskih tekovina, posebno i zbog činjenice da ga je Karamarkov štab uzastopno u kampanji etiketirao skrivenim „projugoslovenom“…
Tek je neki dan ugledni hrvatski intelektualac, sveučilišni rektor Damir Boras javno izjavio da je „Ćirilica hrvatsko pismo“ i da se mora vratiti u upotrebu… Niko mu nije ozbiljno oponirao jer je to jednostavno povijesna činjenica. Osim bosanskih franjevaca ćirilicom su pisali i hrvatski protestantski pisci. Od 11 – 18 stoljeća ćirilica je bila dominantno pismo i u Dubrovačkoj republici, u Slavoniji i u Poljičkoj republici. Odreći se ćirilice u Hrvatskoj zapravo bi značilo odricanje velikog broja pisaca, kulturnih, društvenih stvaraoca i sveukupne tradicije Hrvatske…
Sve to što se dešava u našem zapadnom susjedstvu u odnosu prema ćirilici i Srbima, Srbi na još grublji način demonstriraju nad komšijama Bošnjacima. Političko – ideološke, nacionalne i ustavne subverzije na temu jezika dio su ozračja i u našem BH dvorištu, konkretnije u manjem BH – entitetu. Univerzalno civilizacijsko nacionalno i građansko pravo garantirano sa ukupno pet međunarodnih konvencija o ljudskim pravima – pravo na jezik garantira se svim narodima i nacionalnim manjinama… Jedini narod, da apsurd bude, većinski u državi BiH, kome se ovo pravo uskraćuje su Bošnjaci…
Dodik ne negira samo jezik, nego kad mu na pamet padne ospori i državu BiH, narod (Bošnjake), i sve što ikakve veze ima sa tradicijom Bosne. Najsnažniji odgovor Dodiku je došao od mladih SDA (Salko Zildžić i njegovi mladi zmajevi), kad su upriličili u Dodikovim – Banskim dvorima predaju priručnika koji svjedoče postojanje standarda bosanskoga jezika. Blage su tih dana nažalost bile reakcije akademske i intelektualne elite pozvane da na znanstvenim osnovama svjedoče i brane neupitnu istoriju jezika Bosne koji je bio osnov drugih, a prije svih hrvatskog i srpskog jezika…
P.S. Namjera ovog i nekoliko predstojećih nastavaka na temu jezika nije samo da svjedoči postojanje bosanskog jezika nego da osvijetli razloge njegovoga osporavanja. Negiranje prava na svoj jezik Bošnjacima u Srebrenici, Prijedoru, Zvorniku ništa drugo nije do nastavka politike genocida neoružanim mirnodopskim političkim sredstvima. Koja su ponovo osmišljena u akademiji SANU čiji je Dodik puki izvršioc. A koliko god to ima veze sa povratnicima u manji BH entitet, još više se tiče nas u Federaciji. To je zapravo poruka nama u nekim drugim okolnostima…
Zbog toga se i hoću ovoj temi posvetiti osim na lingvističkoj, sasvim otvoreno i neizostavno i na političkoj razini…
Nastavlja se…
