Nakon dolaska Fadilove grupe Borongaj su sve češće posjećivali naši ljudi – Krajišnici iz Dijaspore. Dijaspora pišem velikim slovom. Dijaspora, kao geografski pojam ni približno domovini, jednostavno ni ne može čovjek imati osjećaje kao prema vlastitoj domovini. Međutim, uzmemo li Dijasporu kao personifikaciju dijela istog naroda, ili kao izvandomovinsku BiH, onda je to ne odvojivo, to je jedno. Svi borci – dobrovoljci na Borongaju su bili iz Dijaspore. To je istina!!!
Ljudi u Dijaspori su onaj dio bošnjačkog naroda koji Bosnu nije napustio zbog toga što više voli neku drugu zemlju, već zbog toga što osnovne životne, egzistencijalne potrebe nije uspio zadovoljiti u vlastitoj zemlji. To su ljudi koji su otišli „trbuhom za kruhom“, ili su otišli iz određenih političkih razloga.
Nakon što je otpočela agresija na Bosansku krajinu, ulogu i značenje Dijaspore je najbolje prepoznao rahmetli Irfan Ljubijankić. Otvoreno je to iskazao u izvještaju kojeg je kao liječnik podnio svjetskoj javnosti i medijima iz Bihaća ‘92.: „Svaki dan granatiranje… Dosad je poginulo 51 dijete… Svaki izgubljeni dječji život predstavlja mrlju na savjesti uspavane Evrope… Poručio bih našoj vanjskoj emigraciji da i dalje radi na prikupljanju humanitarne pomoći, jer nam to najviše treba. Znaju Krajišnici da je grijeh i pred Bogom i pred narodom razbacivati se novcem u ova vremena, ili se voziti novim kolima, a da mu prijatelji, rodbina i susjedi nemaju kruha. S toga, budite i radite svi kao jedan. Naše oči vas gledaju.“
Sa dr. Irfanom Ljubijankićem sam se sreo više puta. Jednom u Sarajevu a drugi put na sastanku u Njemačkoj. Sjećam se i tada njegovih riječi: „Vi koji ste danas izvan Bosne dužni ste zahvalnost vladama koje su vas primile. Budite pošteni i dostojanstveni. Na taj način ćete sačuvati obraz i dostojanstvo onih koji svakodnevno ginu u Bosni da bi se vi sutra uzdignuta čela vratili. Barem toliko učinite za nas.“
Kobnog dana njegove tragedije bio sam zadužen da dočekam porodicu visokog oficira 7. Korpusa koja je s njim trebala stići. Irfan nije došao, a mi ga danas svi trebamo… To se danas dobro osjeća… Irfan je volio svoj narod i cijenio svoju Dijasporu. Često sam upravo pred Dijasporom citirao Irfanove riječi.
Dijaspora je znak nesreće jednog naroda. Nije sretan onaj narod koji ima jaku Dijasporu. Taj narod je kažnjen. Pametan je onaj narod koji drži do svoje Dijaspore. Dijaspora je recimo kada majka ima sina. U Bosni nema nikakva primanja. Teško živi, al’ se ne tuži. A sin pošalje majci rahat – lokum, čokoladu – milku, sapun lux, četkicu Dr. Best, didi dugačke gaće, kahve, satelitsku antenu, podvuče i koju marku. Majka sinu svake prilike šalje selame. I on puno dobio. Rahat… Brat iz Dijaspore pošalje bratu da počne neki posao raditi. Kupi mu neku polovnu a upotrebljivu mašinu. Mašina hrani djecu. Dijaspora je kad u Bosni izgubiš zube, a prijatelj ti iz Dijaspore pošalje nove zube. Ti navečer legneš a zubi se iz čaše smiju na Dijasporu. Dijaspora je kad nama naš Džeki donese rusak sa ribarskim priborom, ženi Alvarado – specijal, Mirzi dvadeset maraka.
Mi navalimo selamiti Dijaspori. Kad daje. Po stotinu selama. Imaju problema da povuku selame preko granice. Puna im srca. Dijaspora nešto traži, ja bježanije? Nisam u kancelariji. Šta sad hoće?! Gdje su bili kad smo se mi borili? Bome su se oni gore nahapali dok smo mi ovdje krvarili!? Itd… itd…
Dijaspora je odvažni i državotvorni dio našeg naroda. Istina… Prvi kontingenti pomoći poplavljenim Sanjanima upravo su stigli od naše Dijaspore, a tako je bilo i ‘92. Treba cijeniti vlastiti narod ma gdje se nalazio…
Ilijaz Zenkić, rodom iz Kozarca pojavio se među prvim ljudima iz Dijaspore. Iz daleke Dijaspore – Amerike. Bilo je ljudi i prije njega ali ja ih nisam sretao. Ni njega tada nisam vidio, tek smo se poslije upoznali. O njemu ću vjerojatno kasnije nešto više reći jer mislim da itekako zaslužuje. Ilijaz je došao i dogovorio sa predstavnicima hrvatske vlasti solidnu količinu kompleta uniformi, uplatio ih, i vratio se nazad. Hrvatski dobavljači su nas pokušali prevariti pa su tvrdili da je dogovoreno da nam se daju stare uniforme. Ja sam se držao po strani. Nerfid Vukalić je bio najuporniji u traženju da nam se da ono što je dogovoreno. Na kraju je tako i bilo, dobili smo nove uniforme. Prva veća grupa naših ljudi je stigla iz Švicarske. Sjećam se tada Zikreta, Husejna, Izeta… Ljudima su podijelili po 100 DM. Prozivali su redom. Iz Austrije su stigli Muhamed, Nihad, Hajrulah, Ismet… Puno njih… Husejn Džafić je znao dolaziti svaki vikend, uvijek sa punim rukama. Cijeli rat je pomagao i borce i njihove porodice. Sana i rodni Kamengrad mu stalno na usnama bili…
Razgovarali su sa Mađarelom na velesajmu. Mađarelo je tražio da novac njemu predaju, da će se oni pobrinuti za opremu. Došli su da sa mnom razgovaraju. Smatrao sam da je ispravno da oni kao i Ilijaz, sami nabave opremu, da je dovezu na Borongaj i podijele ljudima. Vojne opreme je bilo na slobodnom tržištu. Da novac nikome ne daju. Takvu ideju su odmah prihvatili i tako napravili. Mađarelo mi je prigovorio. Ni Zani nije bilo drago da neko drugi osim njih vodi politiku logisticiranja. Pravio sam se da nisam znao, da sam mislio da je to u redu. Da je to javno i regularno. Oni koji su dali svoj novac da prate njegovu realizaciju.
Shvatio sam da ovakav način suradnje s ljudima iz Dijaspore odgovara i njima, da su i oni odgovorni pred ljudima koji su novac davali i skupljali. Nismo imali nikakvih pečata, nikakve službene dokumentacije. Ljudi bi stali u red, kazali svoje ime, mjesto rođenja, potpisali se i preuzeli svoju opremu. I sa ostalim grupama iz Dijaspore smo tako radili. Oni bi uvažavali naše potrebe. Oprema je bilo na slobodnom tržištu (šverc) a i u prodavnicama. Hrvatski vojnici su dolazili u kasarnu svakodnevno nudili sve vrste naoružanja i opreme.
Veći dio ljudi je tada bio već obučen, te smo naredni period iskoristili za nabavku dodatnog naoružanja, terenskih vozila i sl.. I ljudi su nam svakodnevno pristizali a grupa se sve više uvećavala. Svi su jedva čekali put u Bosnu. Hajro Alagić, Jaske – sahadžije je dolazio svakodnevno. Kada sam ga god pitao da plati dio opreme, pušku, higijenski materijal i sl. za naše ljude on bi se uvijek odazivao. Bio je nervozan. Provodio je svakodnevno slobodno vrijeme među nama. Stalno je mahao glavom. Ubili su mu sestru.
Njegov otac mi je ispričao da je sa mojim bratom bio u zatvoru. Brat je Jaski dao jaknu i rekao da je teško, da ako budu tukli tu noć, on će teško izdržati. Star je. Žalio je Jasku… Htio mu je pomoći. Tu noć je Emir ef. Seferović iz druge prostorije lupao u zid i davao znakove da je živ. Jasku su sutradan pustili. Moga brata i ef. Emira nisu… Zajedno su skončali u stravičnim mukama sa herojima Trnove Džafić Edinom i Šabanović Ferizom. Neka im je rahmet…
„Ne recite za one koji su pali na Allahovom putu da su mrtvi, oni su živi ali vi to ne znate.“
STRMAC
Pola naše grupe je otputovalo u Strmac. Strmac je zapravo bila šuma kod Nove Gradiške u čijoj se unutrašnjosti nalazio kompleks zgrada vojne namjene. U njoj su vojnici u veoma stručnoj i profesionalnoj obuci sticali znanja iz vojne strategije i rukovanja svim vrstama oružja i tehničkim sredstvima vojne namjene. Ja sam u Strmac došao dan kasnije.
Svi borci su bili veoma zadovoljni a oficir koji je rukovodio obukom ostavio je dojam visoke stručnosti i jednog ljudskog odnosa prema svima. Bio je omiljen i to je razlog da su borci veoma ozbiljno prihvatili obuku. Priznao mi je da je to bila najbolja grupa koja mu je došla na obuku. I sam sam bio iznenađen željom boraca da svoje vojničke vještine što više unaprijede. Obuka je bila naporna i trajala je tokom čitavih dana. Sve je pomalo ličilo na karanten jer nije bilo nikakve mogućnosti napuštanja. Nije postojao saobraćaj, a cijeli kompleks je bio zatvorenog tipa, dobro čuvan vojničkim stražama. Sve mi je pomalo ličilo i na zatvor.
Jedna velika grupa ljudi iz naše Dijaspore je uplatila preko Ministarstva financija Hrvatske novac čija je namjena bila da se za našu grupu obezbijedi naoružanje i oprema. Ja nisam prisustvovao dogovoru tog aranžmana. Mislim da je sastanak bio u džamiji. Ljudi iz Dijaspore su ovlastili (Esada P.) iz Kozarca da ispred njih prati realizaciju. Esada sam kasnije upoznao i držim da je bio veoma pošten čovjek, iskrenih namjera. S njime mi je i kasnije bilo zadovoljstvo surađivati. Posao koji je obavljao u Hrvatskoj ga je ograničavao u snažnijoj pomoći Bosni. Međutim, svaku priliku je koristio da se uključi. U svakom slučaju naša grupa u Strmcu je dobila solidan dio naoružanja upravo od tih novaca kojeg su uplatili ljudi iz Dijaspore. Mislim da je pomoć ef. Omerbašića u svemu tome bila veoma značajna.
Problemi u Strmcu su počeli onoga dana kada se pojavio Fuad Cerić rodom iz B. Novog ispred Zmajeva od Bosne. On je došao i u veoma strogom i službenom nastupu nagovijestio da će naša cijela grupa završiti na Posavskom ratištu. Rekao je da postoji mogućnost da dođu navečer autobusi jer je noću ulazak u Bosnu sigurniji. Nije više ništa govorio. Bio je kratak i izričit…
Kako se bližio kraj dana ljudi su postajali nervozniji. Obavili smo jedan zajednički razgovor. Bio je neki čudan nagovještaj i sumnja da se radi o žrtvovanju. Bio je šesti mjesec, nesuglasice između Hrvata i Bošnjaka sve veće. Rat Hrvata i Srba u Hrvatskoj je tada jenjavao, čime se koncept intenziteta realizacije plana podjele u Bosni povećavao. Pokazalo se i kasnije da su primirja između Srba i Hrvata u Bosni bila kobna za Bošnjake.
Ljudi su bili jedinstveni u odluci. Ne prihvatiti ponudu za Posavinu. Prvi put osjetio sam neki ponos a i strah. Nije bilo lako. Vojna formacija dobrovoljaca jedne zemlje u tuđoj zemlji. A jedinstvena i odlučna. Komentar većine je bio: „Spremni smo se žrtvovati, al’ tamo gdje mi odlučimo“. U večernjim satima oficir za obuku me je pozvao u stranu i saopštio: „Oko 21 h će doći autobusi, vi ćete morati pristati. S njima će doći i specijalna policija“.
Osjetio sam nekakvu nelagodu. Ne zbog sebe, već zbog ljudi. Odgovornost je velika. Radi se o dvjesto mladića, dvjesto nečijih sinova. Bježati se nije moglo. Izdvajam Fadila H. i Nerfida V. u jednu malu prostoriju. Govorim im informaciju. Odluku je trebalo donijeti brzo. Vremena je malo. Javljaju nam da stižu za pola sata. Josip nas informira…
Josip iz Sanskog Mosta me informira da su vođeni diskretno razgovori sa grupom Hrvata – Krajišnika pokušavajući ih pridobiti da se odvoje od Bošnjaka – dobrovoljaca. Rekli su im da je interes Hrvatske i Hrvata da se upute prema Brčkom ili u Hercegovinu. Šta ste odlučili pitam Josipa? „Naša je država Bosna i Krajina, a od Fadilove grupe iz doline Sane se nećemo odvajati, Sana je naša država“, decidan je i odlučan bio Josip. Poginuo je na samom početku rata sa nepunih dvadeset godina odlučan da ide prema svojoj zamišljenoj „državi“ Sani… Rodnom Sanskom Mostu i Krajini…
Sana i njena dolina bila je zamišljeni cilj i fascinacija većine boraca od Ključa do Bosanskog Novog. Zilhad K. je u ratu napisao na ovu temu u Ljiljanu odličan tekst „Ne dam Sanu za državu“.
Još fascinantnija i odlučnija poruka nam je došla sa Sane, konkretnije iz šume – Galaja od legendarnog komandanta Ključko – Sanske slavne brigade Amira Avdića. Dobrovoljci Galaje, članovi Teritorijalne obrane iz Sanskog Mosta i Ključa šalju herojsku poruku da se od države BiH i „SANE“ nikad odustati neće.
Sana i u Strmcu
Donosimo odluku. Provaliti u skladište oružja. Ljude naoružati. Zauzeti položaje oko kasarne i suprotstaviti se. Pravio sam se da sam ravnodušan, da sam hrabar, činio odlučne pokrete. Uzeo u jednu ruku pušku u drugu RPG. Strah sve veći!!! Fadil je spretno otvarao konzerve municije, a Nerfid je već raspoređivao ljude oko kasarne. Izašao sam iz zgrade među posljednjima. Zauzeo sam položaj na pravcu prema kapiji odakle su trebali doći po nas.
Ležim u travi i razmišljam. Kakve su nam šanse? Zapravo nikakve. Da li da povučem ljude? Noć je već pala. Minute postaju sati. Neko iz blizine dobaci: „Fadil će prvi otvoriti vatru“. Pade mi na um onaj dječak što mu je nane Mejra za Bajram hurmašice davala. Tišina je potpuna. Provjeravam noćni nišan na pušci. Iz daljine se čuju vozila.
Razmišljam o Rasimu iz Prijedora. Ranjen u Karlovcu. Odmah mu je pružena pomoć. Ipak je ostao invalid. A imao liječničku pomoć na mjestu. Mi nemamo ni liječnika. Iz Dijaspore… Nemamo svoje države… Nemamo svojih visokih oficira… U tuđoj zemlji… U tuđoj kasarni. Bože dragi, svi možemo nastradati a da to niko ni ne sazna.
Kud sam se u ovo umiješao? Što mi je to trebalo? Samo da ovo prođe, više se ni u što neću petljati. A tko će, sam postavljam i važem dilemu??
Bio ili ne bio u pravu, nazad se više ne može. Osjećam da već dugo ležim, a prošlo je nekoliko minuta. Desna noga od nepomičnog čekanja mi koči, osjećam nešto u njoj bruji. Pao sa rahm. Mušine (Drobić) kobile dok sam bio dijete. Ja i Frejzer (Muste Zulića) trkali se.
Vidim svjetla, puno farova. Nešto dalje od ulazne rampe staju. Svjetla se gase. Ponovo tišina… Pokraj mene momak prde. Mislim, nervoza, crijeva i meni se desi. Čekamo da oni počnu. Čujem iz kasarne glas. Neko doziva moje ime. U kasarni je bio oficir za obuku. Bili su s njim i njegovi suradnici. Zvao je da ja i Nerfid dođemo s njim razgovarati. Rekao sam da nema razgovora dok se oni ne povuku. Blefirao sam… Pravim se važan, a tresem se. Puštamo jednog iz Konvoja. Hrvatski vojni policijski oficir. I sam se prepao. Pristajemo na razgovor. Govori da mu je rečeno da je sve dogovoreno, da on ne zna šta se ovo dešava. On ne želi izgubiti svoje ljude. Ja se pravim važan i govorim mu da ih, fol, nećemo dirati ako zaokrenu i vrate se nazad. On zadovoljan, a mi kao važni. Odlaze…
Oficir za obuku nam govori da on stvarno nije vjerovao da ćemo mi povući ovaj potez. Čudi se našoj odlučnosti. Osjećam njegovo strahopoštovanje. Uvjerava nas da do sutra neće biti nikakvih problema. Moli da ljudi vrate barem dio naoružanja i da idemo na spavanje. Boji se sopstvene odgovornosti pred višim oficirima. Osjećam i među ljudima olakšanje i zadovoljstvo.
Sutradan je Fuad Cerić ponovo došao. Pozvali su nas u jednu veliku salu, dugo je govorio. Istakao je: „Da smo dobro pogriješili, da bi neko mogao i odgovarati, da šta mi to mislimo, pa mi smo vojska, pa rat je, itd., itd…“
Vidio sam reakcije ljudi. Svi su bili jedinstveni. Na kraju su svi mene ovlastili da pregovaram. Rekao sam mu da ja mogu samo njihove stavove braniti. Pokušao je biti oštar. Vidim, blefira. Mislim se, kad smo sinoć sve ono prošli, pa da me ti danas pređeš. Rekao sam mu da će ovi ljudi ići gdje oni odluče i da do sutra ujutro hoću autobuse nazad za Borongaj. Tamo smo imali još više od pola svojih ljudi. Pozvao sam i njega da nam se priključi. Rekao je, zapisao sam tada: „Da smo mi anarhisti i da nikad do pameti doći nećemo“. Autobusi su došli ujutru prema zahtjevu i bez problema smo se vratili na Velesajam, gdje nam je svima u paviljonu 8 a bila nova baza.
Ef. Ševko Omerbašić me zvao 1994. u ljeto i zatražio da Fuada Cerića povedem u Travnik. Pristao sam. Istina… Veliko je pitanje bi li bilo krajiških formacija u Srednjoj Bosni da smo tad slušali druge. Slušali su Krajišnici svoje srce… Travnik i Jajce su im bili korak do Krajine, a Krajinu su svi sanjali…
Odluka
Povratkom iz Strmca na Velesajmu postajala je atmosfera sve napetija. Naše odbijanje da idemo u Posavinu je izazvalo mržnju nekih na Velesajmu koji su smatrali da mogu s nama raspolagati (činiti što hoće). Bilo je teško biti pametan. Ljudi sve nervozniji. Po podne odlazim kući. Odmah me zovu nazad na Velesajam. Zovu ljudi iz Dijaspore. Traže informacije. Šta ćemo? Kuda ćemo? Obećavaju podršku.
Molim ženu da isključi telefon. Puna kuća djece. Ne mogu im svima imena zapamtiti. Muša na ratištu. Zlaja isto, šura na Manjači. Djece ko u priči. Mislim se, šta će im biti sa očevima? Sve neizvjesno. Mislim na najgore… Šta ću sa tolikom djecom? Dino me Mušin vuče za uho. Pravim se da mi godi. Hoće da se hrvemo. Molim ženu da ispeče kvrgušu. Šapće mi da nema vremena. Govori mi tiho: „Cuna se izgleda otvara, mogla bi svaki čas roditi“. Treba je voziti u bolnicu.
Neko lupa, govorim da otvore vrata. Hajro i Jasna naglo otvaraju vrata. Hajro odmah s vrata: „Gdje si ti, petnaest dana te tražim. Ljudi te traže iz Švicarske, skupili su pare, ne znaju šta će?! Hoće da kupe terenska vozila.“ Maše glavom, trepće. Vidim i on nervozan.
Dinu molim da promjeni stranu, da pređe na drugo uho zbog ravnoteže. Pokušavam pobjeći iz kuće, išao bih na Velesajam, među naše ljude. Žena viče: „Haj ti, ne trebaš se više vraćati. I ja ću za tobom.“ Izlazim napolje. Pričam sa Hajrom. Dino me pustio i sad mokri u moje vojničke čizme na stepeništu. Govorim mu da se pomokri u patike jer njih ne nosim. On zadiže mlaz.
Mislim se, nije loše na ratištu, možda je to spas. Razmišljam o Dijaspori. Ja sam sad ta Dijaspora, a ovi su sad svi kod mene. Kod brata Jasmina u prosjeku i po pet porodica sedmično boravi. Šta dočekasmo, pola Bosne Dijaspora. Dobro je da su imali gdje…
Upoznao sam jednog dobrog Bošnjaka iz Dijaspore, što je primio 14 porodica. Platio dva mjeseca učiteljicu da dođe učiti djecu. Kaže mi da je teško, da će voziti auto na sajam prodati. Ne pričaj brate. Ružan vakat. Pa eto ti, al neka naša djeca dobro uče. Dobra je naša Dijaspora…
Tu večer sam kasno legao. Prije spavanja sam dugo premetao stare telefonske brojeve i uspio pronaći telefon Mustafe zvanog Kule iz Travnika. Mustafa je bio moj cimer iz studentskog doma i dobar prijatelj kasnije. Nismo se dugo čuli. Dobivam iz prve Travnik. Kule se iznenađuje. Pitam ga kako je dole? Odgovara kratko: „Kod Turbeta su“. Kako je u gradu? „Ništa ne valja“, kaže. Sve mi je jasno. Osjećam po glasu da je deprimiran. Molim ga da mi do sutra pronađe broj telefona u „Bratstvu“ – Novi Travnik, fabrici oružja.
Znam da tamo radi Nurija Jakupović. Htio sam i njega čuti. Sutradan ponovo zovem. Kule mi daje Nurijin broj, a ja ga selamim i govorim da ćemo se skoro vidjeti. Nije mi baš vjerovao. Govori mi da časti ako dođem, u što on sumnja. Vidjećemo, odgovaram mu zagonetno.
Nuriju sam malo teže dobio. Prvi kontakt sam ostvario telefonom preko kancelarije direktora Bratstva Vinka Pavelića. Nurija je bio veoma iznenađen, ali mu je bilo drago što sam ga uopće nazvao pogotovo kad sam mu pomenuo razloge. Nismo se dugo ni vidjeli ni čuli do ovog kontakta. Osjećam i u njegovom glasu nelagodu. Tražim da mi u Travniku dogovori sastanak sa odgovornim ljudima u tadašnjoj Teritorijalnoj obrani. „Sve će biti dogovoreno“, odgovara mi. Dogovaramo dan sastanka i završavamo razgovor.
Tu noć nisam mogao zaspati. Digao sam se i zapisao sve do tada šta nam se dešavalo. Mislim, možda će nekada biti zanimljivo vratiti se u prošlost. Pametne glave su zapisale da daleko u prošlosti počinje svaka budućnost. U samu zoru sam zaspao u ganjiku na spužvi…
Sutradan sam na Velesajmu zakazao sastanak sa najodanijim članovima naše grupe. Svi su se složili da prvo treba otići u Srednju Bosnu, a odatle eventualno prema ratištu oko Sarajeva ili u Hercegovinu. Napraviti procjenu gdje bi za nas bilo najprihvatljivije odvesti ljude. I odatle izvršiti proboj (prebacivanje) prema B. Krajini. Odlučili su, jednoglasno, da ja svakako trebam ići, jer sam već napravio kontakte. I da sam odaberem ljude u pratnji. Dogovorili smo i potpunu tajnost daljnjih aktivnosti. Bio je kraj juna 1992. U Bosni je rat uveliko bjesnio. Kolone izbjeglica napuštaju (svoja ognjišta) Bosnu.
Sutradan odlazim pred džamiju. Podsjeća me na glavni kolodvor odakle svi trebaju negdje krenuti. Kada i kuda? Niko ne zna… Ispred džamije možeš dokučiti informaciju o živima. I još više o ubijenim, masakriranim, odvedenim u logore… Islamska zajednica na beskonačno bijelom platnu ispisuje svakodnevno potvrđene mrtve civile i vojnike u Bosni.
Dolazi današnja informacija. Onaj što ispisuje, odahnu: „Danas samo 104 ubijena“. Čitam po redu i po neke upisujem:
- Bešić Nihad, GRAPSKA, 25 godina
5. Hurtić Amela, GRAPSKA, 16 godina
10. Nakić Fuad, Agići, 6 godina
17. Šljivo ef. Ismet, poginuo u Sarajevu
48. Omerović Refik, GODUŠA, 22 godine
62. Osmanović Fikret, Turbe, 21 godina
68. Zejnuli Bajrami, 31 godina, radnik TV – BiH, poginuo na Vlašiću
81. Halilović Jasmin, poginuo 02.06.1992. u Prnjavoru
104.Rikalo Ferid, Goražde, 38 godina
Ljudi prilaze platnu i čitaju. Neki plaču, neki ni suza više nemaju. Ništa se ne govori. Sve je rečeno… Dječak omanji drži stariju nanu za ruku i polako joj čita. Rasteže slogove. Kad završi podatke svakog mrtvog, ona glasno vike: „Dalje“. Ovo mi se njeno dalje svako malo vraća u glavi. U školi kasnije djeci više ne govorim dalje dok čitaju.
Slijedeći dan spisak se povećava na 284. Vidim poginule iz B. Krajine, pripadnici TO: Bekir Lipovac, Arif Hasanagić, Oliver Topalović, Enes Selimović, Edin Muminović, Ramiz Petreši, Adnan Alagić, Mile Dujmonić, Hilmija Islamovi, od djece: Mirela i Sabina Zjakić, Maida Hošić, Azra Kurjaković… itd… itd…
U poslijepodnevnim satima spisak se povećava na 406. Od tog dana više nisam pratio spiskove mrtvih. Pokušavam svoju misao usmjeriti živima.
Javljaju mi da je šurina žena rodila u Vinogradskoj bolnici. Razmišljam, da li je on uopće živ. Razmišljam, ako se nastavi ovakva dinamika ubijanja u Bosni, hoće li iko ostati?!
Nastavlja se…
P.S. Poštovani čitaoci, opisujući ovo tužno ali i slavno vrijeme rata, stradanja i povratka u dolinu Sane nisam imao namjeru bilo što drugo pisati niti komentirati. Međutim, zbog aktualnosti trenutka i javno iskazanog stava dopisnika iz Dijaspore, našeg Jasmina Mayora koji je i danas kao i ‘92 iz Sane pobjegao glavom bez obzira… Jasmin, naime tvrdi kako je naš Enes Karić „prva karika u lancu kriminalne trojke Asima Kambera, Sanjina Halimovića i Mustafe Avdagića“. Podsjećam vas da je Jasmin na isti način godinama tvrdio o našoj umiješanosti u slučaj „nesretne“ Amine Šabanagić i niz drugih „slučajeva“ a da se na kraju pokazalo da je lagao. Tako je i u ovom slučaju, posebno i zbog činjenice da su akcije SIPA-e kojima rukovodi Goran Zubac vrlo često bile predstave za javnost i da nisu bile opravdane. Neću vas podsjećati na slučaj „Budimir“ ili Šemse Mehmedovića (SDA) koji je bez ijednog razloga uhapšen u Parlamentu BiH. Ne želim ovdje prejudicirati niti komentirati aktualni slučaj ali želim jasno kazati da vjerujem da je i ovo našem Enesu uglavnom namješteno i sve dotle dok sud ne zauzme stav vjerujem u njegovu nevinost. Sve ću učiniti da pomognem njemu i njegovoj porodici kojoj sam tu pomoć već i ponudio. A kako god da bude Enes je naš i mi ga se odreći nećemo kao ni našeg izbjeglog Jasmina – dopisnika iz Dijaspore…
