Od uvažene g. Svjetlane Cece Baskot 02.04.2014. oko 15 h mi je došla uljudna poruka kojom me je zamolila kao „školovanog i obrazovanog čovjeka“ da je ne trpam u mojim kolumnama „u koš sa kojekakvim pjevačicama i bilo kim…“ To je bilo u srijedu na dan kad redovito objavljujem ove svoje zabilješke. Naravno da sam prihvatio pristojan poziv ove dame, a ni nemam običaj u bilo kakvim javnim prepirkama napadati žene. Jednostavno je to i stvar odgoja. Ne mislim da sam je uopće neprimjereno prozivao niti mislim da su „pjevačice“ kako Ceca reče nekakav negativan „koš“. Ipak sam odustao od kolumne koja tretira medijski i politički cirkus Monty Hukanovića. Kad ozbiljno tretiram neku temu svakako u rezervi imam i više kolumni pa sam u srijedu u popodnevnim satima promijenio veći dio već pripremljene kolumne, a pogodovala mi je činjenica da se i „TIM“ uključio u harangu protiv mene. Zbog toga sam mali dio već pripremljene kolumne posvećene g. Kahrimanoviću uzeo za prošlu kolumnu.
Međutim, noć prije odnosno u utorak 01.04. g. Rezak Hukanović je zvao moga i njegovoga zajedničkog prijatelja šaljući mi preko njega veoma grube prijetnje. Upravo je u kontekstu ovih poruka pomenuta i gđa. Baskot. Samo je to bio razlog da sam je i u uvodu uopće pomenuo… Ništa drugo ni kazao nisam osim interpretiranja njenih poruka prenešenih posredstvom Rezaka zajedničkom prijatelju.
U jutarnjim satima 03.04. (četvrtak) stiže meni nova poruka. Ponovo od gđe. Baskot (Cece) slijedećeg sadržaja: „… Šta je ovo dragi Mustafa. Ima li iko da ga skine sa mene. Ja se uguši. Pa ne mogu ja ovo izdržati. Jebo ga Rezak a on njega. Neke me pusti na miru. Ja ću do Visokog predstavnika ići, do Strazbura. Tužit ću ga svaki dan.“
Naime, izbehućeni Rezak (moj prijatelj dugogodišnji) cijenjenoj gđi. Baskot je umjesto Mustafinog poslao moj broj. Pretpostavljam da sam mu stalno u mislima… Koliko god je imao slabosti ja sam ga cijenio i mislio (bio naivan) da smo prijatelji. U ratu surađivali i poslije intenzivno… Ne znam šta se desi. Nije valjda da je Ceca sve ovo izazvala, a ja je iz pristojnosti ni citirati neću… Iznenađujući je ton i kultura obraćanja jedne dame jednom načelniku, ali se u njihove komunikacijske odnose ne miješam… Malo me jeste kulturološko – komunikološki za damu iznenadila njena poruka da Rezak mene i suprotno ja njega (parafraziram)…
Možda je Ceca mislila kako prijatelji (hopa – cupa) sve zajedno lakše podnose ali ja to (prijatelj) Rezaku nikad ni bio nisam, kako on reče… „Naši su najgori neprijatelji ujedno i najbolji prijatelji“, izreka je umnoga Tina Ujevića… Zapravo vam neprijatelj ni ne može biti neko ko vas ne poznaje i s kime nemate izgrađene odnose…
Enes – Conkli je moj dugogodišnji prijatelj. Od proljeća bi brali jagode, pa višnje, pa rane jabuke, pa šljive, pa kasne jabuke, pa na kraju i hošef. Uglavnom sve dijelili i on se onda od mene odijelio na dan kad je Redžo trebao biti inauguriran za načelnika (uz pomoć kamenica)… Naravno, on bi imao dobru poziciju jer bi komotno Redži mogao reći da se na vrijeme ogradio (nekoliko sati prije kamenovanja općine)…
Ja se od prijatelja teško ograđujem, ni od njega ne mogu. Vežu me sad u proljeće uspomene, ako ništa na rane jagode… Neko može, ja ne mogu. Danas je ideal prijateljstva izblijedio i nažalost prijatelj nekome kao (roba) „bijeli veš“ dođe. Iznosaš, pa promijeniš… Ja tako ipak ne mogu… Rezaku je to lakše jer je navikao… Ja njega prijateljem još uvijek osjećam, zbog čega sam i blag prema njemu…
Mora da sam ipak dobro „potkačio“ našeg bombastičnog i teatralnog bokser – urednika koji je navikao da „šamara“ druge. Ovaj do sada ne okrznuti sapiens je uporno dozivao zajedničkog prijatelja cvileći na mene. Očito je on shvatio (kasno) u što se upustio… Povukao bi se ali ne zna kako… Sram ga poput srednjoškolca koji je na kiosk kod mosta došao prvi put kupiti prezervativ, pa mene vrbovao da kao ja riskiram… Prodavačica me oštro pogleda – „Nek vas je sram g. Kamber onakvu ženu imate“! I Rezak je u „pubertetu“, zakašnjelom. Tek mu je sredina sedme decenije. Pa mora barem onaj djelić preostalog obraza sačuvati, a boji se… Boji se zbog nedostatka argumenata a bogami i znanja.
Ubacio je u igru i minijaturnog studijskog mahača rukama Denislatinovskog (Safića), koji prijeti, laže, prducka uz studijsko – laptopske bravure. Umjesto da laptop gedorama ili motikom zamijeni… Rekli su mi da sam autsajder (blećak), da sam već intelektualno, spisateljski, civilizacijski, politički marginalan… Usput i „bolestan“… Izvrijeđali u zadnjem, predzadnjem, predpredzadnjem i sad ne znaju što bi dalje. Rifet (Bahtić) im je bio neko kopno psihološko i stimulativno, sad ih i on ostavio. Uvijek je na vrijeme znao stati na stranu pobjednika… Samo im još nije rekao…
Možda će Rezak ipak još jurišati, napadati, stvarati javni dojam velikih medijskih i virtualnih ofanziva, ali će mu „medicinska sestra“ (Ceca) na vrijeme morati kljukati set tableta (smirujućih i stimulativnih). Uz oštru opasku, vrijeme je moj Maršale – Hukanović!
Ništa me u životu ne veseli kao polemika, otvorena rasprava, ali se nažalost moji supolemičari brzo umore. Razumijem, novinarstvo je struka (profesija) za koju je poželjno poznavati elementarne postulate o tome kako se i o čemu se piše ili govori bilo da je riječ o praktičnoj ili teorijskoj razini. Dijeliti javno lekcije, a o novinarstvu i još manje o teoriji književnosti ne znati, blago rečeno ništa, u najmanju ruku je smiješno. Novinarskim rječnikom kazano riječ je o humoru. A humor je u novinarstvu dozvoljen ako se ne radi o ozbiljnoj bravarskoj transformaciji. Zbog toga je sa ovim što radi g. Hukanović i tim oko njega uporediva jedino Monty Python grupa.
Jet – set
Mi imamo svoj „jet – set“, društvo lagodnjaka i posebne super kaste. Žive na krilima slave i moći. Ne plaćaju vodu, komunalije, niti komunalne naknade. Radi se o TV – urednicima, pjevačima, stolarima, spikerima, obrtnicima, modnim krojačima, uglavnom o našoj eliti… Siromašni i socijalno ugroženi su im stalno u ustima. Okupljaju se u našem Kinu. Ni skromni iznos zakupa za kino ne plaćaju. Sebi su već umislili kako su „klub poznatih“. Ovaj naš elitini kružok je sebi umislio pravo pravljenja hijerarhije i kriterija važnosti društvenih i političkih ličnosti u našem gradu. Oni misle da ako si u njihovim informativnim trač – rubrikama negativan da će i javnost slično reagirati. Baš i nije tako. Sjećam se situacija kad su lideri nekih političkih partija dnevno istresali višestranični negativitet po SDA i njenim funkcionerima, upravo u tim trač hronikama i na kraju bili ubijedljivo poraženi… I ovi će sami sebe dokrajčiti…
Činjenica da ovaj naš „jet – set“ godinama ne plaća komunalije u našem gradu najbolje govori o njihovom senzibilitetu za radnika – „malog čovjeka“. I oni su to skužili (komunalci) pa me pitaju da li je to moguće da njihove pare troše Rezak, Safić, Safa, Ceca i u cjelini „klub poznatih“, a sve da njima sutra „bude bolje“. Jednostavno vjerovati ne mogu… Mora se ovdje priznati da su ovi naši sa NTV 101 izuzetno rijetki primjerci ljudi – endemski eksponati… I nemojte misliti da će nas napustiti… Možemo ih vrijeđati, pljeskati, napadati, ali nas toliko „vole“ da nas nikad napustiti neće. U kojem bi im gradu uspjelo ovo što je u našem – gradu naivnih Sanjana.
Razmišljam da ih konzerviramo… Ide nam ljetna turistička sezona, nek nam to bude jedna fenomen – destinacija našeg „jet – seta“, koja hrabro živi na naš račun a mi „grozni“… Hormonalno raskuhanog erotomanskim – maštarijama Rezaka sa našom snajom – Cecom svečano postaviti na spomen postolje ispred Kina ili Malom parku.
Što bi gledali meksičke kad možemo svoje – sanske sapunice, i to uživo. Domaći brand, domaći Safun, a bliži nam i naša Ceca i Rezak mentalitetom. Šta mi to imamo zajedničko sa Turcima, Špancima i Meksikancima?
KULTURA LAŽI
Einstein je bio u pravu kad je rekao da su svemir i ljudska glupost beskonačni. Paranoična kultura laži i gluposti koja nas svakodnevno prati izraz je jednog potpuno poremećenog odnosa, ne samo prema drugima nego i prema sebi. Pripadnici ove lažne kulture nesposobni su da cijene bilo kakve kvalitete drugih. Riječ je zapravo o netolerantnom mišljenju koje ne prihvata činjenice i razmišljanja izvan svoje grupe… Kad takvi nešto govore, javno saopćavaju, ni oni sami ne znaju više šta je istina a šta laž. Zbog toga takve ni nije teško demaskirati…
U svome četvrtom obraćanju posvećenom Rezaku Hukanoviću uspio sam praktično sve Rezakove navode materijalno i konkretnim dokumentima i činjenicama osporiti. Moje obraćanje kao ni jedan tekst dosada na ovom blogu ne sadrži bilo kakvu mržnju ili vrijeđanje.
Govor mržnje i uvreda koji se ciklički ponavljaju na NTV 101, neutralnim slušaocima nameće pitanje čemu vrijeđanje i javno prozivanje nekoga tko je marginalan, čiji blog čita jedva „50“ posjetilaca? Rezak očito misli da što god prilog duže traje da je uvjerljiviji. Predzadnji je trajao oko 10 minuta a ovaj i duže od dvije redovne hronike. Sve ostale vijesti iz Prijedora. Iz Sanskog Mosta jedina vijest – „negativna“ o Kamberu.
Cuco, koji eto nikakve veze sa NTV 101 „nema“ najavio na stranici UGSM-a ovaj prilog. Oni su jedno, to više ni ne kriju. Jedni druge i promoviraju. Popularnost UGSM-a nesumnjivo raste otkad su Rezak, Ceca i njihovo glasnolupetalo Safić preuzeli liderstvo od Nađe i Flame. Iako Safić uporno javnosti govori da s time nema ništa, da ništa ne razumije, da je „nepismen“… Misleći valjda s tim reći da je njemu jasno koliko on sam vrijedi, odnosno koliko je blago rečeno nedotupavan kao dokazana „profesionalna“ novinarska pojavica.
Nadajući se da su i naši građani glupi i nepismeni poput njih ( što fala Bogu nije slučaj), Safić misli da je on pametniji od nas svih drugih zbog činjenice da niko pojma nema o čemu on govori. Ni on sam… Kad vrijeđaš drugog to više nije ozbiljno, ozbiljno je vrijeđati sam sebe… On je postao junak i školske djece kad im je ispričao kako je sam sebi navodno i pupak vezao nakon poroda. Njegova je „pamet“, rječitost i sugestivnost beskonačna, i glupost bogami…
Da bi postali medijski i javni provokatori morate proći kurs mentalne kastracije. Tek kad im je zamro zdrav razum onda su se transformirali u medijske, ulične i parkovske verbalne kerbere. Nakon toga se napastvuju prolaznici. Ne više samo Sanjani nego i Bišćani. Safić je ispričao priču o meni na gradskom trgu u Bihaću, Rezak na NTV 101, TIIM u Avazu, zet Midho priča zadnjih 15 godina. U pauzi pametnijeg posla sve to pogledam, poslušam, pročitam i naravno uvijek me nanovo oraspoloži ova udruga ljudskih i političkih odroda, koja je od NTV 101 napravila kafanu… Ne samo od prostora nego i od programa ove TV – birtije s kojom ni Ceca kako reče ništa nema…
Ovaj umreženi koloplet arogantnih, bahatih, sinhroniziranih rodom uglavnom nesanjana isključivo medijski negativno tretira nas Sanjane. Bilo da je riječ o vijećnicima SDA, načelniku, meni, o privatizacijskoj pljačci, o zloupotrebama i korupciji, jedino smo mi Sanjani okuženi. Na takav način tretirati stvarne društvene probleme mogu samo medijski ober – kreteni.
Što god činili mržnjom na mržnju odgovarati nećemo. Mržnja i isključivost su posljednje utočište gubitnika… Više od prenošenja mržnje volim prenositi istinu. Ne postoje rečenice niti riječi u mojim kolumnama kojima prenosim uvrede i neistine, a svi moji dosadašnji zapisi odišu susretljivošću i pažnjom prema onima koje tretiram.
Naš mi je Emir Lasić ozaren zadovoljstvom prošlog teksta virtualno i nanu „prozvao“. Onima kojima brzo ponestane argumenata još brže zafali živaca pa ga i razumijem. Od ovog esbebezveznog Redžinog potrčka ništa se bolje ni očekivati ne može. Čašu moje tolerancije nije lako preliti ali je „sretan“ onaj ko uspije… Nisu moje kolumneze ni bezopasne zbog čega me neki od njih pozivaju da stanem, da su sve spremni priznati… Neki mi dolaze i potpisivati samo da stanem… I Emir će, brzo…
Po prirodi sam kritičan i samokritičan ali nikada neću biti pristalica neargumentiranih napada na bilo koga… Svakome na svome blogu koga prozovem a misli da nije argumentirano dozvoljavam i pozivam da reagira. Bit će mu omogućeno… Meni to u Avazu i na NTV 101 ne dozvoljavaju iako je zakonska obaveza dozvoliti napadnutom da se brani. Zbog toga i jesam na općinskom sudu podnio Tužbu protiv Avaza i protiv NTV 101 o čijem ću vas ishodu svakako obavijestiti.
Rezak je sve više spisateljski i novinarski svjestan u dnu svoje duše da je i intelektualno i kulturološki novinarski autsajder za bilo kakvu ozbiljnu polemiku o krucijalnim temama naše stvarnosti… Meni zbog te činjenice uskraćuje radost dijaloga, javne polemike… Ne doživljavam ga kao ozbiljnog suparnika u polemičkom ringu, ni kao skromnog sparing – partnera. To je uporedivo kao da Real i Ronaldo protiv našeg Rudara iz Kamengrada igra… Zbog toga mu ne zamjeram i upravo sugeriram pojačanje iz njegovog uredničko – redakcijskog kolegija u sastavu Safić, Safa, Ceca, Cuco i drugi Cuckani iz glazbenog koncerna BANDA – Islamčević…
U vječnom pokretu (kretanju) civilizacija prođoše ovom našem lijepom dolinom: Kelti, Ostrogoti, Vizigoti, Avari, Huni, Mongoli, Iliri, Rimljani, Franci, Ugri, Mleci, Habzburzi, Turci, Frančezi, Rusi, Nijemci, Talijani, pješaci, jahači, kopitari svih vrsta i rasa. Bilo da se kretali od istoka ili zapada u svoju su postojbinu uvijek vraćali plijen, ali su ponešto i ostavljali. Ovi danas karakterno nazvani Termiti (Rezakisti) su ljudi posebnog kova. Niko ne zna odakle i zašto su došli osim njih… Ali ništa na ostavljaju. Rezak će se fatiti macole i civilizacijski sve razbiti da nama Sanjanima šta ne ostane… On svakako nije tu da mi imamo išta od toga. Međutim, on nigdje ne pominje da je uz sanaciju Kina i općina uložila preko 300 hiljada KM. Možda smo mu i šank trebali isfinancirati… On je očito u Sani vrhunac svoga životnog raja doživio ali će u policijskom čistilištu završiti ako to uradi… Garant… A ja nikada lagao nisam – „prijatelje“…
