Nakon što su na društvenim mrežama moj uspješni paradajz proglasili nestvarnim i na lažnom lokalitetu, energično ovim slikama (ako treba i videom), želim reći da se iza moje rodne kuće nalazi mala aleja sibirskog paradajza koji se sadi krajem ljeta i bere cijele jeseni i početkom zime. Zaista sam imao značajnu berbu u značajnim količinama. Nikome ga nisam prodavao jer bi količinski i cijenom do kraja godine prešao prihod pedeset hiljada KM, pa bi morao biti u sistemu PDV-a. Zato ga dijelim mojim komšijama, prijateljima i prolaznicima. Posebnog je ukusa i kome sam ga god ustupio tražio je još.
To je razlog da se javno zahvalim prijatelju iz Rusije koji služi zatvorsku kaznu na sjeveru Sibira. (Sve nekakvi zatvorenici oko mene). Ako je Dodik blizak Rusima i ako mu milošte u koferima donose, što ja ne bi od prijatelja (M.Ž.) Rusa u malom paketiću dobio sjeme neobičnog paradajza.
Osim paradajza, knjigom i pisanjem, svo svoje slobodno vrijeme provodim u relaksiranom ambijentu prirode.
Na banji se svakodnevno kupam. Neki sam dan od jedne grupe naših hanuma dobio vrstan napitak od mlijeka i domaćeg orašastog voća, pa im se ovom prilikom zahvaljujem.
Zahvaljujem se i prijateljima iz doline Une s kojima sam imao nevjerovatne kajak – ture, sa pauzama ribolova. O ljepotama Sane da i ne govorim. Koristim ovu lijepu jesen u širenju dobra, a ne mržnje.
Ideal „dobroga“ temelj je svake napredne države, što napisa Platon.
A što se tiče napisa o mome sabah – bijegu, o mome „hapšenju“, o velikoj aferi koja će i državu „uzdrmati“, izjavljujem slijedeće.
Ponedjeljak (14.10.) u jutarnjim satima sam se uputio prema Prijedoru. Tu sam se kratko zadržao na kahvi pa nastavio prema Banjaluci. I u šeher – Banjaluci sam se kratko vidio sam visokim dužnosnikom iz pravosuđa. Predao mi je opširni dosje (180 sitno kucanih strana) o sudskim procesima koji se vode na osnovnom banjalučkom sudu… Pa sam se u samo predvečerje uputio do moga posavskog prijatelja koji mi pomogne u sličnim situacijama ujdurmi i „pakovanja“ koja mi se nerijetko dešavaju.
Korisne su mi bile informacije, a bome i dokumentacija koju mi je u tom smislu predočio, a tiče se visokih dužnosnika policije… Pa sam onda obišao mezar našeg rahm. Predsjednika Sulejmana (nek mu je vječni rahmet)…
Pa sam se sutradan sa zagrebačkog aerodroma uputio u Frankfurt na Majni, gdje me je dočekao moj prijatelj zbog kojeg sam uopće u Njemačku i došao. A riječ je o mome studentskom kolegi s kojim kontakt imam oko 40 godina. U srijedu je u Hajdelbergu imao promociju svoje knjige posvećene Johannu Wolfgangu von Goetheu, a u četvrtak je u Frankfurtu branio svoj doktorski rad, opet posvećen najvećem i najprevođenijem njemačkom piscu Goetheu.
Kuriozitet je da moj studentski kolega piše i brani naučni rad o Goetheu kao političaru. A da iskren budem, to nisam znao. Znao sam da je Goethe svjetska književna klasa. Da su na njegovu liriku glazbu stvarali: Štraus, Šuman, Brams, Šubert, Wolf i mnogi drugi svjetski muzički klasici…
Znao sam i da je Goethe preveo i našu Hasanaginicu, baladu o despotskoj snazi i demonskoj ljubavi. Baladu o Hasanagi i Hasanaginici čije je pravo ime bilo Fatima Pintorović.
Baladu koju danas svojataju, i Srbi i Hrvati. Kao da je riječ o Milan – agi ili možda Jura –agi, a ne o bošnjaku Hasan – agi i bošnjačkoj baladi ravnoj onoj iz Verone o Romeo i Juliji…
Znao sam da je Goethe bio pravnik, da se bavio fizikom, biologijom, botanikom, anatomijom, (svestran zaista naučnik), ali nisam znao da je bio političar. Nisam znao da je deset godina bio na čelu njemačke provincije Vajmar. I još to znao nisam, da je najveći njemački pjesnik bio i graditelj modernih saobraćajnica. Sve sam to na promociji ove neobične knjige saznao.
Posebno mi se dojmilo cijelo jedno poglavlje ove knjige u kome moj kolega obrazlaže Goetheovu opčinjenost Muhamedom… Da vas ne zbunim, mislim na Poslanika Muhameda a.s. A ja sam se uvijek vraćao Goetheovim djelima: „Patnje mladog Werthera“ i „Zapadno – istočni divan“.
Vremenski oslobođen bilo kakvih dnevnih obaveza, opredijelilo me je da se pobliže upoznam sa povijesnim znamenitostima Hajdelberga, sveučilišnog grada nevjerovatne tradicije i arhitekture…
Hajdelberg je grad najboljih svjetskih zdravstvenih klinika. Grad hirurga Karla Bauera, grad u kome je utočište spasa tražio i naš rahm. Sulejman (Tihić). Hajdelberg je grad i filozofa Karla Jaspersa i meni dragog Maxa Webera (sociologa)…
To je grad u kome je živjelo i stvaralo više nobelovaca nego u deset evropskih država. To je grad okružen nevjerovatno lijepim keltskim utvrdama, grad na obalama Nekara koji ga dijeli na lijevu i desnu obalu. Slična našoj Sani. Grad nevjerovatno lijepih mostova.
Hajdelberg je ipak po nečemu poseban u tradiciji najvećih svjetskih pljački. Ovaj su grad opljačkali sunarodnjaci (Nijemci) – Bavarci. Došli iz Bavarske sa oklopima i srednjovjekovnim (teretnim) kočijama i pokrali knjige. Knjige iz svjetske poznate biblioteke Palatino. I iste te knjige odvezli u Rim i poklonili Papi. Nikad ih vratili nisu.
Nisu opljačkali trgovine, novac, zlato, nego pokrali knjige. Ni u jednu kuću ušli nisu, nikoga maltretirali nisu, nego su pokrali znanje. Znali su srednjovjekovni oci (Pape) da je u znanju i knjigama najveći kapital.
Pokušavajući pronaći sličan pandan, jedino na što pomislim su naši cazinski „Bavarci“. Oni su nešto kreativniji u mozaiku plijena. Sve kradu… Kradu šumu (građu), kradu sijeno sa stožinama (brkljama), kradu budžete, kradu budžetske fondove, kradu poticaje, kradu tuđe žene, sve na što naiđu pokradu. I sve to rade uz asistenciju svjestki poznatog bišćanskog Bavarca – Muje (age)…
Koji dugo stolovati neće…
„Bijeg“ spasa, sam dragi moji fanovi našao u gradu u kome su knjige danas besplatne, simbolične cijene, grad u kome se u kafićima knjige čitaju a znanje se cijeni…
Na terasi ispod duge na nebu Goetheovog Vajmara, vam završavam ovaj kratki osvrt (u piđami). Ako me ponovo prozovu zbog „bijega“ naredne ću vam se sedmice javiti iz našeg Strazbura, gdje „bježim“ već krajem naredne sedmice.
Ovu sam kolumnu zapisao jutros od 6:45 do 8:00 sati. Na balkonu Hajdelberškog hostela od 26 eura za studente… Predstavio sam se studentom Masiračinog Univerziteta, nisu provjeravali…
Ujedno vas dragi čitaoci obavještavam da je moj prijatelj Nijemac platio troškove avionske karte i da mi je na aerodromskom ispraćaju ponudio i 500 eura troškova. Odbio sam i pokajao se, mogao sam ih Hozanu i Muji ponijeti, to je njihova dnevna doza – financijskog afrodizijaka… Bez kojeg je njihov život nezamisliv…
Vaš Pobriško – Vajmarski Župan
Asim Kamber
