Grad u Njemačkoj pokrajini Sjeverna Rajna – Vestfalija, smješten u Ruhrskoj oblasti poznatijoj po velikom broju rudnika kamenog uglja. Površine 226,25 km² naseljen sa 181 842 stanovnika. U 19. stoljeću postao jedan od najvažnijih rudarskih središta Njemačke. Osim rudarske u industrijskoj proizvodnji dominira prehrambena i kemijska industrija. Poznat i po najvećem evropskom željezničkom čvorištu teretnog saobraćaja.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća ovaj njemački rudarski gradić naseljavaju Bošnjaci iz Sanskog Mosta. U svega nekoliko godina oko stotinu sanskih mladića odlazi “trbuhom za kruhom” u Hamm koji je tada imao manje od sto hiljada stanovnika. Bošnjaci koji su prvi u Hamm stigli i danas se sjećaju u Drugom svjetskom ratu pokoje preostale porušene zgrade tradicionalne barokne arhitekture. Među njima su u Hamm prvi stigli: Mustafa Kičin, Đemal Šarić, Ismet Burnić sa sinovima Hikmetom i Senadom, Munib Kičin, Hasib Mašić, Nusret Burnić, Asim Burnić, Karabegović Ferid, Ilijaz Burnić i mnogi drugi.
Danas je to moderno uređeni evropski grad sa izrazito širokim prometnicama i nisko izgrađenim građevinskim objektima. Sa rijekama i kanalima koji su u samom centru grada pretvoreni u turističke destinacije (biciklističke staze i šetnice). Slon im zaštitni znak grada.
Istina je da su Bošnjaci na samom početku svoju vezu sa domovinom (tada Jugoslavijom) realizirali kroz zavičajne klubove u kojima su djelovale i druge nacije bivše socijalističke države. Prvo institucionalno okupljanje Bošnjaka zapravo započinje 1990. godine kroz organizaciju Islamske zajednice (džemata Hamm), koji je organizacijsku strukturu zadržao do danas. Dobro organizirani, složni i financijski ojačani nakon nekoliko desetljeća radnog boravka odlučuju se na hrabar korak. Osigurati svoj vlastiti prostor u kome će upražnjavati svoje vjerske, kulturne i svake druge sadržaje koji ih kasnije vežu za matičnu državu BiH. Mali je broj Bošnjaka i uopće muslimana koji su bili dovoljno odlučni da u samom središtu jednog Njemačkog grada kupe cijelu jednu zgradu, u kojoj osim džamije ima i drugih prostornih sadržaja.
Prvi put u Hamm dolazim u jesen ratne 1992. godine. U Hammu smo tih dana imali jedan od prvih sastanaka koordinacije Udruženja i humanitarnih organizacija čiji je prvenstveni cilj bio podrška izbjeglom i raseljenom stanovništvu te logistička potpora braniocima BiH. Domaćini ovog sastanka su bili Javor Arif i ef. Ishak Alešević. Kod Sanjanina Hajrudina Kalića (Hutke) sam se smjestio. Hutko nije priču prekidao o Sani a prvo jutro me je odveo u obližnju prodavnicu ribarskog pribora. Bez obzira jesu li ili ne ribari, tema naše ljepotice Sane je kod svih Sanjana nezaobilazna. Kuće i imovina u rodnom gradu su tada bili izgubljeni ali pomisao na rastanak od zelene ljepotice svima je bio nepodnošljiva mora. Ne mogu ovdje a da ne pomenem i ef. Osmana Hasanbegovića, Fetaha Fetahovića, Dževada Bajrića, Ibrahima Burnića, Halida Hodžića, Ferida Karabegovića, i mnoge, mnoge druge. Nadam se da mi zamjeriti neće oni koje pomenuo nisam, jer svaki Bošnjak iz Hamma zaslužuje da ga po dobru pomenem. To je skupina dobrih i složnih Bošnjaka, rijetko gdje viđenih.
Ali isto tako želim istaknuti da Kozarčanina Javora Arifa nikada, baš nikada zaboraviti ne mogu. On je jedan od onih koji su svoj život dali radeći za državu BiH. Kad sam 24 godine kasnije sreo njegovog brata Nasku iz Ahlena koji mu neobično sliči i koji je došao u susjedni grad Hamm da pruži podršku organizaciji svečanosti povodom Dana nezavisnosti BiH, zapravo sam shvatio koliko Bošnjaci vole svoju domovinu – ma gdje se nalazili.
Možda o tome najbolje svjedoči popis na zidu džemata Hamm na kome transparentno piše kome to džematlije Hamma upućuju svoju financijsku pomoć. Malo je gradova, malo humanitarnih akcija, malo izgrađenih džamija, koji nisu osjetili podršku dobrih Bošnjana džemata Hamm. Ne mogu ovdje da ne pomenem mladog imama Nedžada Nuhića iz Bužima koji je u Hammu 2013. naslijedio ef. Ibrahima Bašića. Kada puno starije džematlije iz reda izbirljivih Sanjana cijene i uvažavaju mladog i obrazovanog imama najbolji je znak njegovog neupitnog autoriteta. Jednostavno sam shvatio da oni ništa bez njega i njegovog prisustva i stava ne započinju. Bilo mi je drago što je s nama bio u delegaciji kod gradonačelnika Hamma Petermana. Čudan je usud nas Sanjana i Bužimljana. Nekakva nas sudbina „zajedništva“ prati, što borački ministar iz Bužima Abid Mulalić istaknu na sinošnjoj akademiji u Kozarcu posvećenoj Danu nezavisnosti. Veoma je pametno zborio kršni Abid…
Moram ovdje istaknuti i Sanjanina Faika Mahića koji je ispred džemata bio zadužen da nam bude stalni pratioc i domaćin. Zajedno smo, imam Nedžad, ja i Faik pripremali salu za akademiju sa mladim aktivistima džemata. Pozitivno me iznenadilo „zajedništvo“ i trud Bošnjaka Hamma da Dan nezavisnosti BiH prođe u ozračju brige i ljubavi prema domovini…
Uz Faika je ovdje veoma bitno pomenuti i preostale članove džematskog odbora: Admira Memića, Halida Hodžića, Hikmeta Burnića, Džemala Smajlovića, Sanela Mustedanagića, Vahida Džafića i Taiba Smajlovića. Neizostavno je i za pomenuti kontinuirani aktivitet hdž. Sabrije Neimarlije te Sanjanina hdž. Ibrahima Burnića.
Njihova je odanost Bosni i senzibilitet za potrebe u BiH itekako došla do izražaja nakon zadnjih poplava kada su pod pokroviteljstvom gradonačelnika Thomasa Petermana realizirali pomoć za BiH u vrijednosti od 71 000 eura. Nije bilo sebičnosti u raspodjeli. Bez obzira što je značajan broj Sanjana uzeo učešće u organizaciji i podršci, pomoć je stigla u Vlasenicu, Kalesiju, Tuzlu, Maglaj, Doboj, Žepče, Janju, Sarajevo i Sanski Most.
Dobre džematlije grada rudara u Njemačkoj, za razliku od onih koji zavičaj drže na fotografijama i videozapisima svoju matičnu državu BiH nose u svome srcu dijeleći i zlo i dobro sa svojim rodnim ognjištem i svojim narodom. Hvala im velika…
