Stjecanje bogatstva astronomskih razmjera u razdoblju društvene tranzicije nije originalan patent samo kod nas u BiH. Ovaj je fenomen karakterističan za cijeli postkomunistički lager od Rusije do Balkana. Uglavnom su ovi bogati pojedinci iskorištavali specijalne političke okolnosti kako bi svoje bogatstvo „legalno“ povećavali… Pajo, Hamdija, Šemso, Eniz, Redžo i dr., se po metodama uvećanja kapitala i imovine bitno ne razlikuju, ali je Redžo možda jedinstven primjer baš nešto suptilnije grabežljivosti u cijelom lageru… Pokušat ću vam na svega nekoliko primjera objasniti tehnologiju zloupotreba, prevare i štete učinjene lokalnoj zajednici i državi u cjelini.
- Općinsko vijeće našeg grada je 29.06.2002. g. donijelo Odluku o usvajanju Regulacionog plana stambenog naselja Jezernice II u Sanskom Mostu. Današnji načelnik je bio tadašnji predsjedavajući. To je legitimno i zakonito tada donešeno.
- Redžo je 2006. g. postigao dogovor sa kupcima placa u naselju Jezernice – današnji Robot.
- Redžo nakon toga inicira Odluku o izmjenama i dopunama Odluke o provođenju Regulacionog plana „Jezernice II“, istog gore pomenutog iz 2002. godine.
Pokojni Đuro Kalacun, bivši šef Službe za prostorno uređenje, na osnovu odluke vijeća od 15.09.2006. g. o izradi izmjena i dopuna Regulacionog plana ovog naselja upućuje smjernice prema kojima se dodaju objekti veće spratnosti, benzinska pumpa, autopraona… 
Nakon što Redžo i članovi njegove porodice nisu ni ovom izmjenom zadovoljni, pokreću i drugu, vijeće se o ovom aktu izjašnjava 25.09.2007. godine. 
Naravno, sve bi ovdje nekako moglo biti prihvatljivo da se ne radi o poljoprivrednom zemljištu. Ako nešto prodajete kao građevinsku parcelu za poslovno – stambenu namjenu onda morate osigurati uslove građenja. Do danas mi nije jasno ko je platio pretvorbu poljoprivrednog u građevinsko zemljište, kao što mi je potpuno jasno da je općina platila dvije izmjene plana na privatnoj parceli porodice Kurbegović, jer je Urbanistički zavod iz Sarajeva račune svojih usluga uputio općini a ne Redži, koji je zainteresirana strana i koji na ovom prometu sa članovima rodbine zarađuje milionski iznos. 
Jasno je i iz Rješenja općinskog suda od 24.12.2007. godine, koji je potpisao Predsjednik suda Rajko Inđić da je kupac „Robot General Trading“ Co doo iz Sarajeva zapravo kupio od Redže njive druge i treće klase, znači poljoprivredno zemljište. 
I na kraju se naš vrli Redžo obraća Službi za geodetske i imovinske pravne poslove sa zahtjevom od 16.04.2007. godine da izvrši zamjenu nekretnina. On općini ustupa svoju parcelu na Šejkovači površine od 395 m² a općina njemu „Poljski put“ u Jezernicama površine od 276 m². Redžo, tobože na ime razlike u vrijednosti isplaćuje općini 166,40 KM. 
Naravno i tada a posebno danas cijena općinskog metra zemlje u Jezernicama barem je deset puta veća od one u zaleđu Šejkovače. Redžo i u ovoj zamjeni bilježi profit, na štetu društvene zajednice. On gladan kakav jeste ne dozvoljava da općina išta zaradi barem za troškove. Zapravo, jedini Redžin ulog je ovih pomenutih 166,40 KM, a donošenje ovih regulacionih planova, njihova izmjena, razne komisije i šesnaest sjednica Općinskog vijeća koje su se time bavile budžet općine su koštale preko 100 000 KM. Redžo je, osim milionske zarade prodajom i od ovih 100 000 najviše inkasirao…
REDŽO d.o.o.
Ne mogu ovdje da ne obratim pažnju na ovaj slučaj nesvakidašnjeg prometa nekretnina obitelji Kurbegović… Gotovo je bizarna činjenica da se Redžo skupa sa članovima obitelji pojavljuje kao prodavalac zemlje, kao kupac, kao javni službenik za prilagodbu regulacionog plana, kao projektant, kao predsjednik komisije Općinskog vijeća za promet nekretnina i vijećnik koji za sve to glasa… Sve se ovo dešavalo u dnevnom boravku (stan – uredu), vlastite kuće gdje su trajali bespoštedni pregovori između Redže prodavaoca i Redže kupca današnjeg Robotovog placa. Dok je Tina marljivo crtala i prilagođavala plan Fatima je ispekla šareni burek sa drobom i krompirom. Redžo prodavalac je konkretno ponudio Redži kupcu cijenu koja se nikad više u tom dijelu grada neće postići… 75 KM po kvadratu. Kao predsjednik komisije Općinskog vijeća za promet nekretninama Redžo – treći je prvo zaćutio pa otišao u zahod… Tu je iz džepa bade – mantila izvadio digitron da sračuna koliko je na dobitku da to ovaj Redžo – prodavalac ne skuži… Taman kad je iz zahoda Redžo – kupac nakon sahat i kvarat izašao (sporije računa), u hodniku je Fatima sa pitom naišla… Kad joj je Redžo – kupac pokazao na digitron cifru, suze su joj od sreće krenule. Fino miriše, ali „od danas Fato zaboravi taj šareni burek sad ćeš nam svaki mjesec ispeći čist bez krompira, samo od droba i to kamengradskog (u Kamićima) sušenog“… Ozarena Fatima je tiho prokomentirala: „Dragi moj i pametni račundžijo – budući moj načelniče, pitanje je hoćemo li moći baš svaki mjesec, u šteku samo pet miliona imamo, a radijatori slabo idu još nam i kasu fiskalnu traže“. „Šta će nam kad imamo svoju kasu“, rezolutno će četvrti Redžo. Još je interesantniji slučaj kako je on sebi osigurao povećanje poslovnog prostora u „Fadingovoj“ zgradi i financiranje istog ponovo na štetu općine. Danas se tu nalazi Unicredit banka koja mu mjesečno za zakup plaća 5 000 KM, ali o ovom predmetu zbog obimnosti nekom drugom prilikom. Interesantno je kako je Redžo i njegova firma dobivao poslove uvođenja grijanja. Naime, na većinu javnih tendera za dodjelu poslova javljala se partnerska firma iz Cazina ili neke druge iz Sanskog Mosta. Redžo se uglavnom preko posrednika bavio i izradom projektne dokumentacije i projektnog zadatka, a u fazi dodjele poslova imao je kontrolu nad svim proceduralnim postupcima do samog zaključenja ugovora. 
Primjer je recimo sportska dvorana. Investitor općina Sanski Most je potpisala ugovor sa firmom doo „MEB“ iz Cazina. Iz te firme se nikada niko nije pojavio na radilištu sportske dvorane i sve poslove su uradili radnici Redžine firme. Redžo je na taj način dobio većinu poslova na našoj općini i to uglavnom dobro plaćene po javnim ustanovama i firmama. Preuzimajući poslove od dogovorenih partnera on je izbjegavao odgovornost sukoba interesa, jer kao vijećnik nije mogao potpisivati ugovore veće od 5 000 KM… To do koje je mjere Redžo zloupotrebljavao poziciju vijećnika i čelnika SDA najbolje govori činjenica kako je preko noći postao vlasnikom objekta kod kancelarije „Podrgrmeča“ i kako mu je iz općinskog budžeta plaćan priključak struje. Jednostavno je sve to za ne povjerovati. Nevjerovatna je njegova upornost, kao bivšeg člana SDA da sebi ostvari dobit i privilegije i još veća u dokazivanju kako je on „najpošteniji“ političar u Sani… Iako poluinteligent, antikarizmatičan, ipak veličina imovine koju je Redžo stekao u razdoblju ljubavi sa SDA govori ponešto o utilitarnoj vrijednosti njegovih manevarskih sposobnosti za lične interese… Prije rata, i on, Pajo, Eniz – Žvaljo, Hamdija, i mnogi drugi, uglavnom su fiće i zastave vozali, a ni zaprežni šprajc im nije bio stran. Poslije rata ih Dinastija Caringtonovi ponijela da i oni svoju „Dinastiju“ imaju. Redžine i Enizove nekretnine imaju sve naznake Američko – balkanske arhitekture. 
Interesantno je da Dedić (SBB) zadnje dane problematizira moju porodičnu kuću koja papire ima još iz 1975., a ne ove svojih mecena koji ni jednog papira nemaju. Na isti je način Dedić i o Alagiću napravio na NTV 101 i u dnevnim novinama preko 200 priloga, zbog čega ga je upravo general etiketirao „medijskim strvožderom“. Drugi slučaj je vezan za Eniza Kazića i njegovu mahinaciju u vezi nekretnine preko puta „Socijalnog“. Naime, prvo je Banjalučanin Huseinbašić Atko po osnovu statusa pripadnosti A BiH pod povoljnim okolnostima kupio plac za kuću za vrijednost skromnih 5.496 KM. Pa je onda na tom placu počeo graditi kuću. Nezavršenu kuću je prodao 16.04.2002. godine Kazić Jasminu iz Čaplja. 
Kazić Jasmin, nije bio stvarni kupac nego Jasminov brat Eniz Kazić – Žvaljo kome Jasmin kao poklondavac ustupa kuću. Žvaljo istu nekretninu kao poklonprimac upisuje u zemljišno – knjižnom uredu. Iz akta predsjednika suda Adila Draganovića od 16.04.2002. godine je vidljivo da je polaganje isprave vlasništva „na stambenom objektu i prava korištenja zemljišta društvene svojine“… 
Zbog ovakvih i sličnih uknjižbi Adil Draganović je kasnije smijenjen ali su ostale ogromne štete po budžet i građane općine Sanski Most. Samo na ovoj parceli čiji je vlasnik Srbin Mirko Marjanović općina mora platiti preko 130 000 KM. Istovremeno „poklonprimac“ Žvaljo uživa oko 5 000 KM mjesečnu naknadu od banke kojoj je prostor iznajmio… 
Kasnije ću vam dokumentirati o njegovom početnom kapitalu sa preko 10 miliona i načinu kako ih je stekao ovaj naš čapljanski „poklonprimac“. Naravno i o 10 šlepera plastične stolarije koje je Teufik Šišić iz Goražda dopremio građanima Sanskog Mosta za koje niko do danas ne zna gdje su završili… Ove sanske poduzetničko – porodične bande i u stranačkoj su bazi bili raskrinkani kao korumpirani nezaježljivci, zbog čega ih baza na kraju nije ni prihvatala kao ozbiljne kandidate za bilo što. Baza SDA nikada Redžu nije podržavala za funkciju predsjednika SDA u Sanskom Mostu, i još manje za načelničku poziciju… Zbog toga ju je i napustio. Postavlja se ovdje pitanje naravno i dilema ako on i oni tvrde da smo mi, koji smo ostali u SDA skloni malverzacijama i korupciji, šta su oni tako dugo radili na visokim položajima uz nas?? I takvi kakvi jesu oni se ponašaju kao da su nevini i dodatno „socijalno“ – osjetljivi, pa bi nas da smaknu – da svojoj djeci još džipova, kuća, stanova i vikendica namaknu… Mene „gologuzog“ da prozivaju i progone… A ja evo, pišem i pozivam i druge da pišu, evo im i stranice moga bloga, što god napišem neka demantiraju… Sve i jednu jedinu riječ i činjenicu sam im spreman dokumentirati… Pišem i govorim imenom i prezimenom, nikakvim kukavičkim pseudonimom i lažnim nikovima. Sve što protiv mene imaju ja ću upravo na vlastitom blogu objaviti. Hoće – neće, ja protiv njih svakako hoću, naši sugrađani zaslužuju istinu. Pogotovo mladi kojima ću veoma brzo prepustiti kojase vlasti. Naravno, da eventualno preuzmemo one na višim nivoima – bliže tornjaku i tornju… 
Redžo nam sa svojim DRPOSURIMA drži javne konferencijske prodike, vodi analitičke razgovore o borbi protiv korupcije i usput me prijavljuju tužilaštvu kako ih „morim“… A ni počeo nisam. Šta će biti kad objavim dokumenta o njihovim krađama, jasnim i uvjerljivim do okolnosti da nadležni istražni organi moraju reagirati po službenoj dužnosti. A nikada, baš nikada na pamet govorio i pisao nisam… Sjećam se osamdesetih godina kada su novinari žestoko komentirali činjenicu da je Branko Mikulić na krovu svoje vikendice umjesto limenih postavio bakrene oluke. Javnost je to držala teškom bahatošću i razmetljivošću socijalističkog lidera. Kad u to vrijeme marksizma i socijalizma uporedim danas sa ovim našim gramzivim kapitalizmom, počinjem shvatati da je ono vrijeme ipak bilo skromnije i jednostavno je imalo više osjećaja za ljudsku mjeru. Današnji naši skorojevići i privatizacijsko – tranzicioni grandomani i banditi, osim što su od tuđih para gradili svoja stambena carstva smatraju da za to ne moraju ni papire imati. Kao što Redžo nema ni jednog papira u privatnoj kući za nekoliko stotina kvadrata, na isti način Eniz – Žvaljo nema ni jednog papira za poslovni objekat kod Remusa niti za vikendicu. Oni najveće nepoštivanje zapravo pokazuju i pokazivali su gradeći ultraagresivne betonske nakaze uz naše rijeke koje po stupnju urbanističke devastacije spadaju u red najteže prostorne devastacije naših vodotoka. Oni ih prvo naprave pa nas onda optužuju kako im ne damo papire. Oni ne vole naše rijeke niti prirodne ljepote, a nas etiketiraju divljacima i rušiteljima jer im nećemo legalizirati nešto što je nezakonito. Odnos prema prostoru u kome svi živimo i koji svi dijelimo najdugotrajnija je tekovina evropske graditeljske tradicije u kojoj ni obični kočić u zemlju zabosti ne možeš bez dozvole države. Samo se tako država i voli i uvažava. Uvijek se nadaju kako će nas politički pobijediti što je već pomalo postala utopija… Sana, naše rijeke, priobalja naši prelijepi proplanci i priroda u cjelini, Božje je davanje i pokolenjima iza nas, nasljedstvo svih nas a ne samo najbogatijih. Snaga je u jedinstvu – i bageru…
Nastavlja se…
P.S. Posebno mi je zadovoljstvo najaviti vanredno izdanje mome političkom prijatelju, RVI-u i političkom azilantu Majoru – Kasumoviću, za petak 26.09.2014. godine u redovnom terminu.
