Najčešće je ovo naslovno pitanje na koje nailazim proteklih dana i mjeseci. Prije nepunih trideset godina svjedočili smo mi stariji raspadu bivše komunističke Jugoslavije. Upravo je taj raspad prouzročio najteže posljedice pa i one GENOCIDNE u našoj BiH. Političkog vođu agresije na bivše Jugoslavenske republike Slobodana Miloševića pomeo je zaborav.
Međutim, današnji ambijent na Balkanu svjedoči kako nije pokopan potencijal u Srbiji za proizvodnju nestabilnosti na Balkanu i ponajviše u BiH. Na žalost pokopan je i ljudski osjećaj zvani empatija, saosjećanje i suživljavanje za patnje drugog i drugačijeg. A odustnost empatije za patnje drugog priprema čovjeka bez tog osjećaja za novi zločin.
Takav novi zločin na najpogubniji način nastupa pod maskom ljubavi za svoje pleme, svoju naciju, vjeru, rasu, političku organizaciju ili običnu uličnu bandu. Takav novi zločin počinje prije stvarnog zločina na način da takav narod neće da prizna tamnu stranu rasvjetljavanja i priznavanja vlastitog zločina – ZLOČINA GENOCIDA! Ideologija bezgriješnog naroda („nebeskog“) isti taj narod ponovo vodi u sukobe i novi genocid…
Srbija je u prošlom 20. stoljeću, stoljeću koje je počelo pobjedama Srbije u Prvom svjetskom ratu, upravo to 20. stoljeće završila porazima i gubitkom teritorija. Srbija je jedina republika bivše Jugoslavije koja je raspadom iste Jugoslavije umanjila svoj prostor.
Srbi su srušili Jugoslaviju u kojoj su nacionalni ciljevi Srba bili realizirani i u kojoj su svi Srbi izvan granice Srbije živjeli zajedno.
Srbija i srpski Jugoslavensko – komunistički lideri su cijenili da se za nove teorije i proširenje Srbije treba boriti silom. Upravo su silom sve izgubili. Prvo Kosovo, pa Srpsku Krajinu u Hrvatskoj, i konačno su izgubili i RS kao zasebnu državu u BiH. Crna Gora, koju tradicionalno svojataju proglasila je nezavisnost 2006.
Srbija je sve, doslovno sve izgubila. Jednostavno je Srbija precijenila vlastitu snagu. Usput su pale i povijesne zablude o „velikoj Srbiji“.
Taj istorijski poraz Srbije se danas upravo u BiH odražava teškom frustracijom i radikalizacijom Srba kako bi bilo gdje kompenzirali svoje memorandumske i velikodržavne poraze.
Na pitanje – hoće li biti rata, moj vam je odgovor da za svaki rat mora postojati i globalni – međunarodni ambijent. Na isti onaj način kako su Evropa i Zapad u cjelini bili zainteresirani da se komunizam, nakon sloma komunističkih režima u Istočnoj Europi (Rusija, Rumunija, Bugarska, Poljska, Mađarska i dr.) neutralizira i na Balkanu.
To je upravo bio pravi razlog da je Zapad i bivšu Jugoslaviju prepustio vrtlogu rata. Zapadni su stratezi itekako bili svjesni da će integracija u prostor liberalne, višestranačke evropske demokracije biti lakši i da će balkanske države oslabljene ratom biti kooperativnije. Zbog toga su hladno i suzdržano 90 – tih godina pratili naš komšijski bratoubilački rat.
A tek 1993. g. u rat se na Balkanu aktivnije uključuje i Amerika. Upravo je te ‘93 godine, nakon posjete Sarajevu senator Bajden posjetio Beograd i rekao Miloševiću da će biti smijenjen i da će završiti u Hagu. Tako je i bilo.
Europa je sa bivšim Predsjednikom Trampom bila u konstantnoj zavađi i u stanju poremećenog partnerstva. Upravo je Bajden po preuzimanju dužnosti od Trampa kao najvažniju nastupnu agendu istakao sređivanje odnosa sa Europom i zajednički nastup na Balkanu. Upravo Amerika sve čini da Balkan skupa sa Albanijom uvede pod NATO – kišobran u kome su već Grčka i Turska, te na taj način osigura stabilnost prostora na kome su svi svjetski ratovi počinjali i koji je preko 500 godina predmet globalnih imperijalističkih razmirica i sukoba.
Tome se trenutno u međunarodnim okvirima suprostavlja Rusija, a na Balkanu Srbija. Opterećena ratom u Ukrajini i teškim posljedicama međunarodnih sankcija Rusija nije kadra bilo što diktirati balkanskim državama i trenutno jedina politički neuralgična država je Srbija.
Antički filozof i književnik Hesiod (Homerov suvremenik), davno je zapisao kako je „Rat otac svih stvari“. Objašnjavajući kako rat po pravilu donosi i pročišćenje, pa i boljitak za zajednice koje su međusobno ratovale.
Drugi svjetski rat, po strahotama i žrtvama najveći je u istoriji. Najveće je promjene upravo ovaj rat donio na tlu Evrope i svijeta u cjelini. Evropske su zemlje shvatile da ništa ratom nisu riješile i to da su se njihovi povijesni nesporazumi mogli rješavati i dijalogom. Zbog toga se Evropa ujedinila, zabilježila veliki ekonomski procvat i razvoj koji je za 50 godina bio veći u procentualnom smislu od prethodnih 500 godina. To je Evropa danas u koju hrle migranti, i sa istoka i zapada…
Hoćemo li mi išta naučiti od evropskih država koje su se međusobno klale do granice istrebljenja, ili ćemo se mi na Balkanu ipak nastaviti istrebljavati!?
Sve će to ovisiti ponajviše o Srbiji. Srbiji za koju je Ilija Garašanin 1844. u svom zvaničnom dokumentu velikosrpskog ekspanzionizma (Načertanija) napisao kako ima pravo izaći sa svojim granicama na tri mora: Crno more, Egejsko i Jadransko…
Pa Stevan Moljević 100 – tinjak godina kasnije (1941.). U četničkom programskom dokumentu „Homogena Srbija“ iznosi novu reduciranu platformu o homogenoj Srbiji tamo gdje žive Srbi bez obzira jesu li to njihove tradicionalne etničke teritorije. Kako Srbija ima pravo izaći na Jadran od albanskog i crnogorskog primorja, preko Dubrovnika, Ploča pa sve do Šibenika. Preostali dio Jadrana na sjeveru dogovorno ustupaju Talijanskim fašistima sa kojima u Drugom svjetskom ratu četnički pokret formira jedinstven profašistički vojni front na Balkanu i posebno u BiH. Dodik taj profašistički vojni front naziva danas „otadžbinskim“.
Pa na kraju i srpski Memorandum (SANU) 1985., kako Srbija ima pravo izaći na Jadran od Dubrovnika do Karlobaga…
Sve su ovo velikodržavne pomorsko – gusarske mašterije i iluzije koje su srpski ideolozi i stratezi predstavljali svome narodu kao nacionalno – geostrateške ciljeve. Svi su ti ciljevi pali u vodu, a srpski narod je ostao do danas u stanju potpune dezorijentiranosti i frustriranosti neostvarenim nacionalnim ciljevima.
Moram vam ovdje reći da se nekada sažalim nad narodom koga vlastiti lideri i ideolozi drže u stanju nacionalnih velikodržavnih zabluda. To bi vam otprilike bilo kao da neko nama Bošnjacima kaže da je Island prirodno naš teritorij, samo nam do njega smeta desetak međudržavnih teritorija koje ćemo osvojiti jer je to naše prirodno pravo. A dodatno logično i prirodno pravo je da moramo izaći i na Atlantik. A kao neoboriv argument je i činjenica da na Islandu živi 15-tak porodica iz BiH, od kojih jednu slučajno poznajem. Pa ćemo mi sad odavde iz Bosne ići njih oslobađati na Island. A ovih petnaest porodica skupa sa još oko 20 miliona Balkanaca otišli u Evropu u koju neki neće da idu jer je nama tobože bliža Rusija, Kina, Iran…
Filip Ejdus – sprski društveni analitičar (sin uglednog glumca Predraga Ejdusa), koji je imao zapaženu ulogu u seriji „Lud, zbunjen, normalan“ je dao jednu od najboljih ocjena stanja u kome se nalazi Srbija.
Zapisao je Filip kako je „Srbija u stanju ontološke nesigurnosti i traženja vlastitog identiteta“. Naravno da je ta „nesigurnost“ posljedica neostvarenih geostrateških ciljeva koji su nekoliko puta veći od stvarnih i realnih mogućnosti.
Na pitanje – Hoće li biti rata, moj odgovor je u novom pitanju – hoće li i kada će se desiti da Srbija konačno otkrije svoj realni identitet? Od onog teritorijalnog do nacionalnog.
Crna Gora će veoma brzo pristupiti porodici Europskih država, još je BiH ostala kao jedina geostrateška mogućnost da Srbija ublaži svoje dvjestogodišnje istorijske zablude.
Frustracija i „nesigurnost“ Srba zajedno sa svima nama na Balkanu prestat će priključenjem Srbije Evropskoj uniji. Što je zapravo neminovno – jer su naše ekonomije, fiskalna politika, prometni koridori, investicije i kompletna privreda isključivo vezane za Evropu. Mi smo svi skupa dio evropske kulturne tradicije i geostrateškim položajem svi pripadamo „Zapadu“, tačnije Europi…
I končano i „ontološka“ frustracija srpske „nesigurnosti“ će biti otklonjena „Svi Srbi u jednoj državi“ – Evropskoj uniji… Zajedno s nama…
Konačno, Europska unija je u istoriji političkih saveza najuspješniji ikad stvoreni političko – teritorijalni i ekonomski savez. Zamislite samo činjenicu da 25 % bruto društvenog svjetskog proizvoda otpada na 7 % populacije Evropljana.
Danas je dan Evrope – Dan antifašizma, budimo i mi svi na Balkanu dio antifašističke tradicije… Sretan vam dan dragi Evropljani!
I da zaključim na kraju sa devizom koju je rahmetli Tito često ponavljao: „Živite i ponašajte se kao da će vječno biti mir, a spremajte se kao da će sutra biti rat…“
P.S. Poštovani čitaoci, temu „rata“ sam jednostavno morao obraditi zbog svakodnevnih upita sugrađana koji me presreću ovim pitanjem. A na upit moga mladog stranačkog kolege iz Cazina (Irnes Rizvić): „Hoće li nas iz Cazina biti u kolumnama?“. Moj mu je javni odgovor da bi bez njih iz Cazina jednostavno naš društveno – politički život bio dosadan i nezanimljiv. Pa su sad upravo oni na redu, skupa sa mojim „lokalcima“…
