USTAŠE, ČETNICI, nisu više kul – negativna tema u našem komšiluku. Avet Drugog svjetskog rata još je uglavnom nad Bosnom i to među Bošnjacima. Najbolje je to demonstrirano na zadnjoj sjednici Skupštine USK-a, sa dodatkom i autonomaša…
Dobro bi bilo istoriju zaključiti i predati istoričarima – struci… Ona se naravno nikad ne treba zaboraviti, ali ona nažalost kod nas nije prošlo svršeno vrijeme, ona je naša sadašnjost.
Kad god na javnoj sceni u međusobnim prepirkama neki ostanu bez ozbiljnih argumenata protiv političkih konkurenata oni onda biraju najteže kvalifikative i etikete.
Nije mi uopće poznat ozbiljan političar sa rejtingom a da ga neko nije etiketirao kolaboracionistom s neprijateljem a protiv svojih ljudi… Hudog su našeg rahm. Sulejmana Tihića proglašavali isturenim igračem Srbije u kojoj su mu (u logorima) polomili kosti i zauvijek učinili invalidom. Lagumdžiju su često vezali za neke nedemokratske režime u našem bližem susjedstvu. Radončić je po nekima odgajan i odrastao u KOSU.
Kampanja protiv lokalne vlasti i SDA se u proteklom periodu zasnivala na dva načela, na dvije deredže. Prva na javno – portalskim lažima i džamijskim hutbama kako SDA sa mnom na čelu hoće da smijeni pa čak i „ubije“ „Gaziju“ Huseina ef. Kovačevića. Druga, kako je Sanski Most grad autonomaša i izdajnika od kojih će Sanjane spašavati Cazinjani u kome je Babinih sljedbenika (ako ne više) bilo haman koliko i u Kladuši.
Dok se u Blajburgu i Ravnoj Gori skupljaju fašisti našeg istoka i zapada ujedinjeni u ideji razbijanja BiH i Bošnjaka. U Sanskom Mostu na ideji podjela i zavađanja Bošnjaka, nažalost radi glavni imam Medžlisa IZ Husein ef. Kovačević.
Upravo društvo koje se okuplja na terasi IN – caffea kod malog parka, na terasi za koju sam ja u Sani skupljao kamen – šakaš, da ga naši vatrogasci redaju, je odlučilo za mene obznaniti stare etikete i uvrede zbog kojih sam već neke prije njih dobio na sudu u parnici za klevetu i laž… Radilo se o kombinaciji kvalifikativa „ustaša“ i „autonomaš“…
Sumnjam u dobrotu onih ljudi koji vrijeđaju i etiketiraju kako bi druge uvjerili da su oni u pravu i kako su baš oni gospodari „nepobitne“ istine… Najistrajnija i najuvjerljivija je ona istina koja u bitkama javnim pobjeđuje a da nikoga nasilno ne uvjerava niti mu se nameće konačnom.
Meša Selimović je u dva svoja romana zapisao da „niko ne zna šta je istina osim ONOG gore“ (Svevišnjeg)… U nas svako ima svoju istinu, a da bi uvjerili drugog da je naša istina ona prava – spremni smo ga i „likvidirati“…
Postoje oni ljudi koji su bez trunke srama spremni javno lagati… Kad na laži i prevari počnete sticati bogatstvo i kad vam se to počne sviđati tada vam laž postane i sredstvo i cilj. Hodajuća laž (Nijaz Kadirić), kako ga s pravom nazvaše neki moji kantonalni poznanici, u našim lokalnim literarnim krugovima poznatiji kao lignja, više ni ne razlikuje laž i istinu. Kod njega su ožiljci laži toliko duboki u njegovoj glavi da se zaliječiti nikako ne mogu…
Zapravo, sve što je temeljeno na laži i obmani, makar to privremeno i izgledalo kao uspjeh, ipak je u konačnici osuđeno (prije ili kasnije) na propast. Pokret za smjenu lokalne vlasti („vanredne izbore“), čiji je lignja bio glasnogovornik propao je i prije nego što je zaživio… Oni su mislili kako je narod neuk, naivan pa i glup, pa da će povjerovati grupi slatkorječivih prevaranata sa terase IN – caffea…
Ni jedan od ovih kritičara i otimača vlasti nije osigurao finansije za kanalizacioni sistem u Prijedorskoj, ni za vodovod, ni za bolnicu, ni kružne tokove, ni za rasvjetu, ni za fasade, ni škole, ni trgove, ni trotoare, oni ovaj grad nisu gradili. Dok smo mi uređivali mali park gdje danas sjede, oni su gradili svoja privatna materijalna carstva, svoje kule, zidove, ograde, auta, skupljali milione… Oni bi danas kad mi to sve završavamo i privodimo kraju uređenje našeg lipog grada da mi njima predamo vlast i da oni uz podršku cazinske mafijaške falange upravljaju našim gradom i njegovim resursima.
U svom javnom političkom habitusu sam uvijek prakticirao toleranciju i kulturu dijaloga uvažavajući tuđe mišljenje i društvenu poziciju svakog pojedinca… Iznošenje vlastitih stavova nikada ne smije biti nametljivo i agresivno. Poštovanje drugog i blagost prema sagovorniku pravilo je dobre i normalne komunikacije, koje se uporno držim…
To što mi stoički primamo udarce, te javne verbalne informativne uvrede i laži ne znači da se bojimo… Upravo suprotno… To znači da razumijemo efekte njihovih retoričkih – dnevnobiltenskih i portalskih provala…
Mejautika je filozofska doktrina koja govori da je istina u svakom onom pojedincu koji joj teži… Osnovno je pitanje kada nešto govorimo težimo li istini ili je vješto želimo prikriti… Dugo se istina prikrivati ne može… A njeni su efekti razorniji što se duže prikriva… Razumijeće oni kojima ovo pišem…
Nastavlja se…
Asim Kamber
