Pišem iz osjećaja i potrebe za javnom memorijom, za pamćenjem sadašnjosti. A sve sa ciljem projeciranja bolje budućnosti.
Pišem iz jednog ljudskog poriva da ono što napišem i (kažem) nadilazi sadašnjost na kojoj počivaju moji tekstovi.
Pišem istinito i sa stavom o svakoj pojavi, problemu, licu, temi, pišem kritički, a satirično. „Opako“ satirično do „bola“…
Moje je dosadašnje pisanje pokazalo kako su pređašnje kolumnističke opservacije bile provokativno – proročki relavantne i ubjedljive.
Zbog toga me oni o kojima pišem mrze i preziru u patološkim razmjerama.
Podsjećam vas na bivšeg lidera SDP-a Hamdiju Lipovaču o kome sam po ličnom ubjeđenju i spoznaji struke jezika napisao najbolje i najoriginalnije tekstove. A satirične…
Hamdija je po svemu bio originalan političar.
Gdje je Hamdija danas?
Pisao sam recimo i o Admiru Hadžipašiću – Masirači, gdje je?
O Mirsadu Topčagiću – gdje je?
O Senadu Šepiću – gdje je?
O Muji Koričiću – gdje je?
O Nijazu Kadiriću – gdje je?
O Fahrudinu Radončiću – gdje je?
Politički propali k'o nekad zadužena Grčka!
Bit ćete svjedoci šta će se desiti Ogreševiću, Ružniću, Hozanoviću, Kljajiću…
Samo je pitanje koliko su oni naglašeno autistični sami toga svjesni?!
Poticaj za pisanje ste vi poštovani čitaoci. Ohrabrenje da ne odustajem je čitanost. Sama činjenica da vas svakodnevno nekoliko hiljada klikne na mome blogu u okolnostima dok ih ne objavljujem, iščitavajući valjda stare objave, daje mi samopouzdanje u stavu da vaš interes za ono što pišem znači potragu i dograđivanje zajedničkog mišljenja o temama koje obrađujem. O našoj sumornoj stvarnosti…
Postoje konačno i egzaktni dokazi da ono što pišem i govorim ima smisla, ima svoje čitaoce – pratioce, konzumente. I naravno ima i posljedice za one o kojima pišem.
Zadnji intervju na lokalnoj RTV Sana dostigao je preko nevjerovatnih 60 000 pregleda.
Da vas ne podsjećam na moj satirični govor u Cazinu izborne 2018., koji je poodavno na nekoliko fb – stranica prešao i za mene iznenađujućih 200 000 pregleda.
Da se ne vraćam na blogove o nesretnim skupštinskim nes – sex striperima na internetu koji su dostigli i po nekoliko miliona klikova.
Vaša me zainteresiranost motivira, a Bogami i obavezuje.
Ono što pišem nema za krajnju namjeru samo dijagnosticirati, krajnja namjera je zapravo suoblikovati stvarnost. Popravljati moralno i egzistencijalno ugroženu stvarnost…
Od Hamdijine „Države za čovjeka“ do Ružnićevog „Čovjeka u tamnici“
Čovjek u svome životu na dnevnoj osnovi mora donositi odluke. Različite odluke, nekada bitne a nekada i nebitne u onom egzistencijalnom smislu.
Egzistencijalno neke odluke vam donesu i štetu, ugrožavaju vaš svakodnevni život. Egzistencijalno teško vrijeme uvijek je po pravilu i izazov, a progon i reakcije koje mi je donijelo pisanje, zapravo je najbolji dokaz da je to što sam pisao imalo istinske društvene reperkusije.
I to one pozitivne, pa makar i na vlastitu štetu…
Na tu sam činjenicu itekako ponosan i to je presudan razlog nastavka pisanja…
Mogao sam, naravno izabrati i drugi put. Mogao sam pisati i po nalogu, po diktatu jačeg a nepravednog, po diktatu i načelu pokorenog mišljenja. To onda zasigurno ne bi bilo autentično pisanje na načelima razuma i borbe za dobro, a to onda znači da bi i čitanost (klikabilnost) mojih blogova bila skromna. Konačno bi to i čitaoci prepoznali.
Od gore pomenutog primjera premijera Hamdije Lipovače do današnjeg, aktualnog do granica prirodne tupavosti – premijera Mustafe Ružnića, sa mojim pisanjem su se obračunavali, prijavljivali, progonili i sudili. I meni i mome pisanju…
Stalnim prijavama, a bilo ih je ukupno 132, htjeli su me umiriti i zastrašiti…
Prijave su zapravo bile najbolji znak da je to moje pisanje ugrožavalo njihov monolitni politički populizam i korupcijski kretenizam, koji se uporno u javnosti branio njihovom uzvišenom političkom misijom i moralnošću.
Premijer Ružnić je otišao najdalje u procesu progona moga pisanja i mojih blogova. On me, recimo nije prijavio za moje pisanje o neprijavljenoj tobožnjoj „donaciji“ njegove tetke na izborni dan u Cazinu, a prijavio me zbog intervjua na RTV Sana. Odbijena je i ova njegova prijava ispod, upućena na više adresa. I karikaturalnog ministra Kljajića prijava je odbijena.
Karikatura od ministra
Zbog pisanja su me htjeli zatvoriti u izbornom mjesecu 2020. godine.
Zbog pisanja su me prijavljivali, privodili, optuživali, prijetili a jedino što činili nisu je odgovaranje na moje pisanje. A odgovarali nisu iz jednog jedinog razloga, znali su šta je istina!?
Državni NES – SDP terorizam
Čovjek je društveno biće, a njegovo društveno prisustvo niko nema pravo ograničavati. Pogotovo onda kada ne misli onako kako misli vlast, ma čija bila. Nikada nisam čuo da je bivši kantonalni premijer Rošić bilo koga prijavio zbog kritike i negativnih komentara na društvenim mrežama. A bilo ih je neprimjerenih, možda i puno više nego protiv Ružnića.
Dolaskom na vlast NES-a i SDP-a, na stotine možda i hiljade naših sugrađana je tretirano prekršajno i istražno – represivnim mjerama zbog slobodnog mišljenja.
Pa bi onda oni da mi o toj njihovoj društvenoj barbarizaciji šutimo… Da šutimo o terorizmu države nad njenim građanima. Da šutimo o nasilju nad rahm. Zirom, nad poštenim policajcima koji hoće da rade po zakonu, da šutimo o privođenju i policijskom tretmanu slobodoumnih Cazinjana, da šutimo o otimanju slobode čovjeka i demosa od državnih terorista iz NES-a i SDP-a.
Država u kojoj se šuti nesretna je i nedovršena država, ona guši slobode vlastitih građana koje tjera da razmišljaju i djeluju sa konstruiranim režimskim normama.
Samo slobodan čovjek može biti kreator boljeg i humanijeg svijeta, zbog čega pozivam sve naše građane da slobodno kritiziraju nas iz SDA redom, naravno i sve druge.
Protagorina antička svevremenska misao o čovjeku kao „mjerilu svih stvari“, pogažena je u 21. stoljeću kao ni u jednom prije. I to u nekad slobodoumnoj Krajini…
I nikada u Krajini čovjek nije gažen koliko u neslavnom vremenu samozvanog europskog NES-a i lažnosocjalnog SDP-a…
Poštovani čitaoci, teško podnosim društveni nered i nepravdu, a mi smo društvo sveprisutne nepravde. Socijalne, političke i pravne nesigurnosti koja je najopasnija za jednu društvenu zajednicu.
Pravna nesigurnost je zapravo temelj rušenja ljudskog dostojanstva.
Dostojanstva običnog čovjeka… Zbog toga, upravo u ime obrane dostojanstva slobodnog i nepokorenog čovjeka nastavljamo pisanje i objave blogova!?
Za koje niko, pa ni ja sam ne znam kada će i hoće li uopće stati?
Allahu dragi, Ti si onaj koji praštaš!
Svevišnji i Milostivi – oprosti i meni…
Jer im ja ne mogu oprostiti!
A samo oni znaju zašto!?
P.S. Poštovani čitaoci, već ćete naredni četvrtak moći čitati faktografski neslavni nastavak o prijavama i reakcijama piratskih lidera svih vrsta i struka na moje pisanje.
Moja vam je preporuka evo u samom uvodu da odustanete, da jednostavno sve to što ću objavljivati ignorirate.
Traumatizirani globalnom covidom – PANDEMIJOM, pa svakodnevna trauma od političkih kriza, traume divljajućih cijena, pa traumama nad BiH probuđenog duha Boga rata – Marsa u Ukrajini, davno probuđenog na Balkanu, ovi vam moji rukoveti misli i dokumentiranih teških i „odvratnih“ fakata, objektivno mogu dodatno pogoršati stanje.
A to je posljednje što vam želim, ali se neminovno može desiti… A ako me ne poslušate, sigurni budite da je moja želja kroz ove blogove neprestano bila afirmacija dobra i pravde…
Hvala vam ako to i sami prepoznate!
Konačno, to što ćete pročitati, čuti (tonski zapisi), vidjeti (slike i dokumenta), bit će puno, puno teže, rekao bih i gore od svega zajedno do sada objavljenog.
Ne ponovilo se!?
Nastavlja se…
