Nakon što se u javnosti pojavila maestralna prepiska internetskih halabučnih magnata Muhameda i Arnela, što sa lažnih, što vlastitih profila, javnost se do te mjere uzburkala – da doslovno niko nije reagirao, niko me o tome čak ništa ni upitao nije…
Mislili su valjda kako će objavom nekakvog izbornog „prljavog veša“ u Avazu izazvati promtnu virusoidnu reakciju na društvenim mrežama, kako će ih čitati i masovno pratiti do iznemoglosti… A desilo se suprotno. Muk – lik…
Vjerovatno i iz razloga što ih javnost poznaje, što zna da su mijenjali strane, da su igrali različite uloge na našoj maloj virtualnoj jet – set političkoj sceni…
Potreba da korigiraju svoje stavove i načela, da mijenjaju „strane“ nije uostalom vezana za nas (one o kojima pišu), nego za njih i njihovo stanje… A ono je baš katastrofalno…
Oni nam se otprilike u javnosti predstavljaju kao neko i nešto nepristrasno, nešto do kraja arbitrarno, nešto u što treba bespogovorno vjerovati, uglavnom nešto čisto i moralno neprikosnoveno – nevino k′o „dječija guza“… Kao da su na našu planetu sletjeli iz neke druge civilizacije… I prvi put ih srećemo…
Jedan mi malo ozbiljniji internet web – analitičar dobaci neki dan u Konzumu kako je očito da ja i: „Šahbaz (Arnel) opet narodu ispiremo mozak lažnim sukobima“, i još doda – „samo je pitanje ko će sada nagrajisati?“ A neko hoće…
A i Muhamed, kad god na vikend dođe iz pritvorske jedinice na Lukama – on nešto objavi, komentira, proziva… Svaka nova epizoda iz njegovih autorskih „Dosjea x“ ostaje neriješena misterija u javnosti… A sve je jasno… Malo se u zadnje vrijeme ućutio, možda je i shvatio… Možda…
Lupati, makar i medijski, po nekome s kime ste dugo dijelili dobro i zlo, s kime ste zajedno putovali, s nekim tko vam je pomogao, pomogao da se zaposli žena, pa sestra, po nekome tko im je u svakom smislu bio podrška, baš i nije logično…
Konačno „voleje“ plasirati na najmekše mjesto nekome kome ste dužnik nije više stvar politike, ideologije, vjere, nego je isključivo sfera porodičnog odgoja i morala…
Kad su ovi vitezovi borbe za moral i poštenje zauzeti, nije šaljivi ministar Nijaz i savjetnik mu Šero koji materijala na zadanu temu uvijek imaju. A tema uglavnom ja, Faris, Mustafa i SDA…
Istina je da nam je početak 21. stoljeća donijelo bezbroj tehnoloških komunikacijskih mogućnosti, ali je istina da nam je nešto i uzelo. A to nešto je duh ljudskosti, moralnosti, poštovanja drugog, vrline tolerancije i iskrenosti… Pitanje etike i morala, postalo je potpuno stran pojam lokalnim zabavljačima na web – sajtovima i privatnim profilima.
Ako je vjerovati ovoj grupi šaljivih vanzemaljaca i boraca za pravnu državu, boraca za pravila izbornog postupka (lišena krađe glasova), boraca za pravila nekršenja Božjih ovozemaljskih zakona, onda su oni za našu malu okruglu planetu (zemlju) pravo otkriće. Jer takvi kao što su oni i do te mjere pošteni i čedni, u historiji naše civilizacije još otkriveni nisu…
Prodavanje sebe kao boraca za politiku čistih ruku jedna je od najšaljivijih poruka samog kraja 2018. godine, koje su nam odvažni borci za istinu i pravdu Arnel i Muhamed uputili u prednovogodišnjoj poruci…
Meni u političkoj karijeri i uopće životu ništa nikad nije poklonjeno… Uvijek sam se nosio u političkim i medijskim borbama i izlazio kao pobjednik. Istina, imao sam puno suboraca, koji su se uz mene borili za ideju istine i pravde… I hvala im od srca…
Ali da ću biti osuđen na javnu bitku (prepisku) sa dojučerašnjim prijateljima koju ničim izazvao nisam i koja je suštinski besmislena, to baš i nisam očekivao… Međutim, znajući kakve moralno – političke i medijske „divove“ protiv sebe imam, odlučio sam se predati bez borbe… U konačnici, sve što bi im odgovorio osim duha satire, bila bi trivijalizacija moga kolumnističkog ciklusa od nekoliko hiljada kucanih stranica…
U bivšem smo diktatorskom – komunističkom režimu u satiri uživali jednom, eventualno dva puta sedmično. Sjećam se nedjeljom dobrog „Čkalje“ i serije Kamiondžije, pa „Čarli Čaplina“, pa kasnije mladića iz Top liste nadrealista… A danas živimo u mravinjaku dnevnog humora koji se neprestano generira do granica ljudske gluposti…
Naši me internetski superstari Muhamed i Arnel, ponajviše nevjerovatnom satiričnom inovativnošću podsjećaju na ljubavnu sagu Ante i Simone iz zapadnog susjedstva… Samo je ovdje pitanje – tko koga? Oni su zapravo pravo osvježenje u našoj učmaloj medijsko – virtualnoj žabokrečini… Mene doslovno oduševljavaju… Do suza me ponekad zasmiju… „Vrhunac“ i katarza je kad im se Simona Štilić – Koričić priključi… A i Hozan u pozadini Simone…
Njihovo poštenje koje se ravnati može sa poštenjem, recimo Zdravka Mamića u zapadnom susjedstvu, ili još bliže – nesretnog imama „u itikjafu“, ili dojučerašnjeg „dilera“ koji se evlijom predstavlja, ili preprodavača lažnog meda, uglavnom je takvih i tih „ili“ i previše da ozbiljno posumnjamo u njihovo „vanzemaljsko“ porijeklo…
P.S. Ništa pogubnije nema od vjere kako je samo jedna istina i kako je samo jedno načelo života vječno… Samo je pogubnije načela i „strane“ mijenjati za sto – dvjesto KM…
Njih ni sto hiljada eura izvući ne može. A upravo će lova biti tema moje nešto „ozbiljnije“ kolumne o njima dvojici. Al′, neka ih još malo, zabavni su… I dragi… Nigdje ih jedino sresti niko ne može da tu dragost izrazi. Oni u Šerinom autu planiraju penziju dočekati…
A „traženi“ su, između ostalog i zbog autograma (na lihvarskim ugovorima)…
