Postoje već egzaktni pokazatelji provedenih istraživanja u zemljama napredne demokracije po kojima je utvrđeno kako se 70 % mislećih ljudi informira preko društvenih mreža. Osnovno je ovdje pitanje kako filtrirati i ukazati na neprovjerene i lažne informacije.
Moćna organizacija stvaranja lažnih vijesti u pozadini prikriva stvarnu spregu kriminala kantonalne kleptokracije i medija koji im služe. To da su pojedini mediji i novinari na našem kantonu glavni propagandisti kriminalnih političkih grupa nešto je što je neviđeno i na širim prostorima bivše države Jugoslavije.
Industrija lažnih vijesti u tri smjene dokaz je da su lažne vijesti jeftina i potrošna roba – roba masovnih iluzija koje se oblikuju i plasiraju s namjerom. U pozadini svega su opskurni „merhametli“ skrušeni vjernici i lažni „pedagozi“ koji prodaju diplome i radna mjesta za seksualne usluge…
Iako su sve te vijesti uglavnom nepovezane, one ipak pripadaju sistemu diktirane poplave laži koja svoju vjerodostojnost pojačava kvantitetom. One se multipliciraju iz sata u sat da više uopće o njima ni razmišljati ne možeš… Na taj se način javni prostor toliko zagađuje da publika sve manje ima sposobnosti uopće kritički procijeniti istinitost vijesti…
Profesionalno načelo svakog medija bi bilo – kako proizvoditi društveno relevantan, kvalitetan i politički neovisan sadržaj i program? Medijski integritet zadovoljavaju samo oni mediji i novinari koji služe javnom interesu. Upravo su mediji i novinari oni koji na našem kantonu degradiraju komunikacijska prava naših građana na istinitu i pravovremenu informaciju.
Umjesto da je kantonalna televizija zadržala koliko toliko poziciju servisa svih građana, svih ideologija, svih teritorijalnih jedinica (općina), ona se pretvorila u udarno rigidno medijsko sredstvo i oružje vladajućih politika i njihovih nesposobnih lidera. Upravo je besramna zloupotreba političke moći omogućila ubrzani nastavak agonije i potpuni pad rejtinga ove televizije kao javnog medijskog servisa.
Umjesto da je ovaj medij prvenstveno informativni, pa onda i edukativni faktor u našem društvu, da omogućava različita mišljenja i javno izrečene stavove, on je slično MUP-u postao još jedna u nizu političkih ispostava Rifeta Hozanovića. Ovaj je medij i njegov političko – informativni komesar Koričić – Štilić Aida, već davno prevazišao razinu karikaturalnosti.
Toliko je profesionalnog novinarskog integriteta na ovoj televiziji da me njihov program podsjeća na „demokratska“ omladinska glasila u DDR-u za vrijeme Honeckera ili u Rumuniji za vrijeme Čaušeskog.
Ni studenti prve godine studija novinarstva ne bi takve greške radili koje radi Štilićka na Kantonalnoj TV. Njeno ponašanje je svakako uslovljeno i činjenicom da iz same kuće (TV – USK-a) nema nikakve reakcije na stanje u kome se nalazi novinarska struka.
Zamislite, mene zovu novinari sa ove televizije da mi objašnjavaju o kakvom se uredničkom teroru radi. Nekad javni RTV – servis TV USK-a Štilićka je pretvorila u političku igračku Hozanove većine. Da ne govorim o gledanosti TV USK-a. Vjerujem da nju više ne gledaju ni oni koji ovaj naručeni program dirigiraju. Sa 24. mjesta po gledanosti 2015., u januaru 2020. došla je na 67. mjesto… Dalje i niže ni ne može…
Očajnička identifikacija sa politikom koju na našem Kantonu promoviraju virtualni lideri kao što su Bunić, Ogrešević, Hozanović, Hadžipašić, Topčagić, lutak im Ružnić i njima slični, pretvorila je medije i novinare u klasične dnevne propagandiste. Dokoličarski novinarski agitropi Midho Dedić i Aida Koričić – Štilić dirigenti su jezive virusno novinarske korona – ofanzive protiv onih koji se usude kritički govoriti i pisati o aktualnoj vlasti.
Zbog toga su čitaoci takav ulizivački i nekritički pristup novinarstvu napustili. Svaki moj blog je oko pet puta posjećeniji od mjesečne čitanosti normala.ba (Dedić).
Neki Midini narativni novinarski diskursi upućuju na njegovu mrzilačku opsesivnost s nama iz SDA. Međutim, nije riječ samo o mržnji prema nama, nego je više riječ o ljubavi prema onima koji ga sponzoriraju za medijske ujdurme. A što znači – ljubavi prema „nagradama“…
Dakle, Midin kritičarski background nije vezan za načela novinarstva, nije vezan za istinu nego za gažu i honorar… Zbog toga je on često prisiljen na fikciju, laž, montaže, insinuacije pa i vrijeđanje…
Mido se bavi i našim unutrašnjim SDA – izborima, koji se dešavaju svake četiri godine, a ne bavi se sa cazinskim (A SDA) oligarsima koji od kada su formirani (2008) nisu provodili nikakve unutrašnje izbore.
Jedna od velikih laži zbog kojih ga je i Rošić tužio jeste tvrdnja da je „Protukandidat Dediću“, kako novinar Dedić tvrdi „najboljem kandidatu za Predsjednika KO SDA – Dediću“, najgori „Kamberov igrač Husein Rošić“. A laž je utoliko što sam i ja zapravo, a ne po novinaru Dediću „Dedić“, najbolji kandidat. Možda i neko četvrti…
Uostalom, ja sam jedini koji imam i program, te koristim ovu priliku da pozovem svoje protukandidate Rošića i po novinaru Dediću „najboljeg kandidata Dedića“ da suprotstavimo u medijskom sučeljavanju svoje programske vizije i ciljeve.
Ovo je prilika da ujedno pozovem i medijsko – uredničkog komesara Koričić – Štilić Aidu da skupa sa Midhom vodi ovu emisiju na TV USK-a… Ako joj političko – urednički šef Hozan odobri.
Interesantno je ovdje na kraju zaključiti, da niti Rošić, niti ja uopće nismo zvanični kandidati za Predsjednika KO SDA USK-a. Dedić je zapravo po narudžbi imao zadatak da ovim tekstom prevenira i diskreditira i eventualnu Rošićevu kandidaturu. Samo je ovdje još otvoreno i pitanje naručioca???
Da zaključim, Midhino je novinarstvo predvidivo koliko i pornići… Uglavnom se „handri“ nas iz SDA… Svakodnevne umotvorine protiv nas iz SDA zapravo amnestiraju lopove i korupcionaše iz Hozanovog kadrovskog A SDA jata. To je i šira javnost konačno shvatila…
