Dok se vozim sa Hillsovog bazena prema Istočnom Sarajevu dolazi mi informacija iz Sane o tome kako je sve to prošlo u Sani, o Fazirovom verbalnom „ispadu“ spram uglednog lokalnog publiciste (novinara), te usput i zdravstvenog radnika Ermina Cuce – Karića. Uspjeli su registrirati i SMS – poruke iz vozila koje je u Sanski Most došlo iz Brčkog.
To je vozilo sa natpisom poljoprivredne zadruge bilo parkirano na parkingu iza izvikane žute zgrade. Kada su SIPA-ini istražitelji napustili moj pretreseni stan i tajnoviti gosti iz Brčkog su napustili parking ispred uprave „Elektrodistribucije“.
Tek šest mjeseci kasnije saznajem ko su i u ime koga su ovi neobični „promatrači“ nadzirali čin našeg lišavanja slobode. I nekoliko njihovih poruka dan prije lišavanja slobode sam dobio na uvid…
Za početak ću vam reći da je kompletna konstrukcija našeg predmeta sačinjena i dogovorena u Cazinu, Brčkom i Banjaluci. U cazinskoj Tekiji, u Brčkom u restoranu „Kolubara“, a u Banjaluci u kancelariji poznatog advokata – prijatelja i bliskog suradnika Milana Tegeltije.
Banjalučki dogovori su bili presudni u realizaciji kompletne montaže sa hapšenjem.
Dolazim do SIPA-e, najmodernije građevine u Istočnom Sarajevu koju je naša država izgradila poslije rata. Parkiram se na suprotnoj strani od službenog ulaza i upućujem prema velikoj prodavnici elektronike GORENJE…
Neću vam ovdje dalje objašnjavati kako sam prošao pokraj grupe novinara i kamera koje su bile na stalcima kod službenog ulaza. Bilo bi nekorektno prema onima koji su mi pomogli. Uglavnom, mediaplan koji je napravljen tako da se mi zajedno uslikamo sa lisicama je i definitivno propao.
Nakon moga ulaska u zgradu SIPA-e sjedam u hol kod ulazne porte. Mirela je na drugoj strani hodnika. Nakon 10 minuta stiže i Fazir. Nasmijan, čini mi se i prilično opušten. Drago mi da sam ih vidio, a bilo kakav kontakt nam je bio zabranjen.
Moj tim za lišavanje slobode prilazi meni, a Mirelin Mireli. Uvode nas u odvojene prostore. Uzimaju podatke, slikaju, oduzimaju stvari, mobitele… Za mobitele su baš bili zainteresirani.
Ja iako sam znao da ćemo biti lišeni slobode nisam htio ništa brisati ni sa mobilnog telefona ni sa laptopa. Jednostavno, ni tada ni danas niti bilo kada nije bilo tragova ničega što bi trebao skrivati.
Uglavnom nakon dva sata i nakon datih izjava naručuju nam hranu. Večeramo, donose nam piće iz automata, kahve. Oko 20 sati nas vežu, stavljaju u odvojena auta i voze u Federalni dio Sarajeva. Staju pred Domom zdravlja u Novom Sarajevu. Tu nam uzimaju nalaz za koronu. Negativni, svo troje, (ne doslovno negativni, nego na koronu)…
Nakon testa u Domu zdravlja, dolazi i najteži trenutak u ovom turističko – istražnom safariju. Odvode nas u pritvor. Ne u pritvorsku jedinicu Suda BiH nego u kantonalni zatvor, koji je smješten u PU Novo Sarajevo. Sejo mi naš iz Federalne uprave policije kaže kako ovaj zatvor zovu – JUMA. Po ozloglašenom zatvoru iz Western – filmova u JUMI.
Interijer je zaista identičan divljem zapadu od prije 200 i nešto godina. Boksovi iza rešetaka slični onima na konjskim hipodromima. U jednom periodu moga života sam mnoge zatvore europskih i bliskoistočnih država „obilazio“, znao i prespavati, al’ na ovakav ambijent baš nigdje naišao nisam… Ništa vam o ovom zatvorskom iskustvu više neću reći, možda kasnije…
Pardon… Osim činjenice da doslovno nigdje nismo naišli na korektnije policijsko – čuvarsko osoblje. Doslovno smo bili fascinirani jednim korektnim odnosom u „JUMI“…
Sutradan ujutro oko 9 h naši SIPA-ini pratioci dolaze po nas, vežu nas i odvode u zgradu Tužilaštva BiH. Ponovo nas u podrumske mini – ćelije zatvaraju. Ovi iz SIPA-e veoma službeno nam kažu da ćemo danas dati prvi iskaz, da imamo pravo uzeti branioca i da je prvi iskaz pred tužiocem ključan.
Ulazimo jedno po jedno, ja sam zadnji… U 11:30 počinje moje kratko ispitivanje… Tužioc se doima pristojnim i odlučnim, potpuno siguran u ono što želi postići u ovom predmetu. Iznenadila ga je i moja rezolutnost u stavu o našoj nevinosti u ovom predmetu.
Mi po prvi put imamo uvid u predmet, odnosno čita nam se šta nam se to stavlja na teret:
Nakon toga ja veoma odmjereno i jasno dajem prvu izjavu:
Nakon ispitivanja ponovo u podrumsku ćeliju. Donose nam ručak. Uglavnom vam niko ništa ne govori niti objašnjava.
Pred sam kraj radnog vremena dolaze po nas i odvode u prostoriju gdje se vrši primopredaja. Timovi i pratioci SIPA-e nas predaju pratiocima Sudske policije. Ovi se iz SIPA-e pozdravljaju s nama, uz neočekivanu opasku jednog od njih „da kako god da se završi, da se ne trebamo sekirati“…
Očito su imali informacije o pozadini ovog predmeta… Na okolnosti istražno – pritvorskog tretmana bili smo prilično opušteni, vjerujem da su sumnjali da i mi sve znamo o pozadini ovog od strane Muje Koričića i Rifeta Hozanovića montiranog predmeta.
Kasnije mi je jedan visoki dužnosnik Tužilaštva objasnio kako SIPA nije imala nikakav uvid u istragu u ovom predmetu, ali je uključena na samom kraju, odnosno pred samo hapšenje. A razlog je da se na taj način daje važnost i težina predmetu i samom djelu.
U popodnevnim satima nas vode u pritvorsku jedinicu Suda BiH koja je smještena u dvorišnoj zgradi Federalne uprave policije. Mene i Fazira smještaju u ćeliju sa ratnim zločincima jer je isti dan kad i mi uhapšena i grupa od 7 ratnih zločinaca iz Sokoca.
Cimer iz Sokoca me cijelu noć ubjeđuje da je na njivi gdje živi zatekao leševe ubijenih Bošnjaka. Da ih je stavio u traktorsku prikolicu i odvezao u obližnji kanal uz šumu. Ja ga molim da mi o tome ne priča, da nisam raspoložen i da mi posudi naočale, jer su meni moje oduzete.
Iz dokumenata koje mi je tužioc Ćazim dao nigdje ništa što bi mi sutra bilo od pomoći, a imao je zakonsku obavezu da mi barem dio dokaza da na uvid.
Jutro je, naše nevine „cimere“ iz Sokoca odvode prije nas, a oko 9 dolaze po nas. Vezanje i u džipove sudske policije. Voze nas na ročište pred sutkinju za prethodni postupak gđu. Tatjanu Kosović.
Ulazimo u sudnicu, u pratnji po dva policajca. Na stolu nas čeka prijedlog tužioca o mjeri pritvora i oko 500 stranica dokaznog materijala. Tužioc čita svih 13 stranica optužnog prijedloga.
Na stranici 4 je obrazloženje u kome je jasno da je riječ o 4 lica koja se terete za krivično djelo izborne prevare, a nas je troje. Okrećem se prema Faziru i Mireli, iznenađuje nas četvrti osumnjičeni (H.K.). Ja razmišljam da nije još neko prije nas priveden i istražno tretiran, da nije kakav sporazum sa Tužilaštvom sklopio? Sjećam se da je nešto slično bilo u šumama.
Na um mi istovremeno pada 5 lica sa inicijalima (H.K.)? To nas je baš zbunilo.
Predočit ću vam dio obrazloženja na str. 4.
A na str. 8 nailazimo na kratke izvode iz izjave zaštićenih svjedoka. Samo ću vam dio izjave Enesa Eminića predočiti… Enes je bio veoma nadahnut u projeciranju lažnih konstrukcija.
Enesova izjava se ponavlja u različitim verzijama i slobodnim interpretacijama i kod drugih svjedoka. Muhamedova je ipak bila najkonkretnija, ali nju nismo dobili na uvid na ovom ročištu. Zapravo sam je tek nedavno dobio.
Muhamed tvrdi isto što i Enes, samo je još detaljniji. On je svoje tužilačko – istražne aktivnosti promotivno objavljivao na svome facebook – profilu.
Uz izjave Muhamed Tužilaštvu prilaže i dokazni materijal, a riječ je o 14 slika na kojima se nalazi izborni listići tobože „izvađeni iz vreća“ u koje smo onda ja, Mirela i Fazir ubacivali druge listiće. Tako su izjavili Muhamed i Amir.
Muhamed je decidno kod našeg prvog razgovora poslije lišavanja slobode tvrdio da je Midhat Zukić – Migo iz Hrustova bio čovjek koji je donosio vreće u našu službenu kancelariju gdje se to sve radilo.
Slično su tvrdila još dva zaštićena svjedoka.
Onaj tko ne poznaje Muhameda obično na njegove nepresušne slatkorjećive, glagoljive voleje nasjeda na prvu. Međutim, kako sam konstantno u kondiciji utreniranog retoričko – sintaksičkog analitičara, njegove solističke udare sam redovito bilježio i arhivirao. Brižno sam skladištio i njegove oholističke medijske – internet bravure, siguran da će brzo pokleknuti. I pokleknuo je naš Muhamed, neumorni borac za ISTINU…
Hvala ti dragi Muhamede za sve što si učinio za nas u ovom predmetu u razotkrivanju istine…
P.S. Bujrum na moj blog…
Koristim priliku da putem ovog bloga obavijestim sve prozvane da se na mome blogu mogu oglasiti bez ikakve cenzure. Da mogu komotno demantirati sve što jesam do sada i što ću tek objaviti. Javni dijalog o svakom problemu i sporu je uvijek koristan, naravno ako za medijski mejdan bez podrške Cazinjana i pravosudnih magova iz Banjaluka hrabrosti uopće imaju… Sumnjam, al’ bujrum…
Nastavlja se…
