Nema ništa gore od nepotrebne degradacije ljudskog dostojanstva. I to u medijima. Mediji su postali javni prostor izobilja primjera degradacije čovjeka. Krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća u Belgiji je zatvoren zoološki vrt u kome su članove plemena skromnog rasta (Pigmeje) iz Afrike izlagali u istom prostoru (kavezu) u kome su bili izloženi majmuni (orangutani i čimpanze).
Današnje „pigmejske“ ljudske karikature nisu izložene u nekom ograničenom prostoru – nego u prostoru beskonačne preglednosti koje se društvenim mrežama zovu.
Prema definiciji iz Rječnika svih naučnih tradicija (istočnih i zapadnih), ljudsko dostojanstvo je zbroj vrlina koje svaki čovjek zaslužuje i na koje ima pravo.
Najčešće pominjane vrline ljudskog dostojanstva u literaturi svjetske enciklopedistike su osjećaj časti, poštovanja i prava na odmjerenu kritiku.
Ovo temeljno ljudsko pravo od rođenja do smrti garantirano je svakom čovjeku bez obzira na rasu, naciju i vjeru. A garant je prvi član Deklaracije o pravu čovjekakoja je jednoglasno donešena na Skupštini Ujedinjenih nacija 1948. godine.
A glasi: „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima…“
Pošast rušenja ljudskog dostojanstva toliko je maha uzela na društvenim mrežama da se i osnivač facebook-a ozbiljno dvoumi da ga i ukine.
Rušenje dostojanstva jednih da bi se promovirali drugi najgrublji je oblik činjenja medijskog zla sa nesagledivim posljedicama za jedno društvo. Umjesto da se kapacitet interneta koristi za neprestano učenje, on uveliko služi za srozavanje časti i dostojanstva onih koji nam se iz određenih razloga ne sviđaju ili ih na drugi način ne možemo nadvladati.
Sve što se dešava trenutno na društvenim mrežama Sanskog Mosta u cjelini nikakve veze sa novinarstvom nema. Riječ je o njegovom sumraku. Izrugivanje, vrijeđanje, laži, kao način međusobne komunikacije doslovno srozavaju medijsku kulturu i društvo u cjelini.
Najsvježiji primjer sumraka društveno – korisnog novinarstva, uz Nijazove (sanainfo), svakako su i sinhronizirano – komplementarni tekstovi koje objavljuje Midho Dedić (normala.ba). On (Midho), kad god treba da popuni sedmičnu gažu novinarskih laži, uzme mene ili nekoga iz SDA u tretman. Providno – lažni…
Podupirući skromne efekte Nijazovih laži o mome „bijegu“, Midho ide dalje… Izmišlja priču o uknjižbi nekakve „nekretnine“. Nije jasno, da li je riječ o sarajevskom ili nekom drugom katastru.
Poštovani sugrađani, nije nezakonito upisivati vlasništvo nekretnine u bilo kojem katastru. Međutim, izuzev nasljedstva 1/7 rodne kuće ja ništa nigdje nikada u svoje vlasništvo upisivao nisam. Ovo vam ovako javno izjavljujem pod materijalnom i krivičnom odgovornošću.
A ovu prilično prozirnu (prizemnu laž), Midho će morati dokazati na sudu. A ja ću vam iz samog njegovog posta dokazati semantičko – sintaksičku nelogičnost, zaista prozirne laži…
Midho tvrdi da smo se ja i njegov prijatelj „sudarili“ na vratima katastra. A sudar se može desiti ako idemo iz suprotnih smjerova… On na izlazu, ja na ulazu. Ili suprotno. E sad se ovdje nakon mimohodnog „sudara“ pojavljuje nova okolnost. Sad je njegov prijatelj u „redu iza njega“ (mene)…„vidio uknjižbu nečeg“…
Malo mi ipak izgleda nelogično da smo se netom prije razišli, mimoišli, do okolnosti „sudara“, da bi se odmah dole niže našli jedan iza drugog „u redu“…
Kao novinar sa iskustvom, Mido bi trebao ako ništa konstruirati kakvu – takvu logičnu, uvjerljivu i inteligentnu laž. Ako se u njegovom (Midinom) slučaju uopće o ikakvoj inteligenciji može uopće govoriti…
Izbjeći ću ovdje pomenuti urednika Traku i njegovu provjerenu konstataciju o „Midhinom psihičkom poremećaju“, ali da tukne, tukne… A možda on sve ovo sa prijateljem na sudu i dokaže. Ništa ne prejudiciram???
Ja jedino znam šta je istina, a nadam se da je i vama jasna, poštovani čitaoci…
