Novinarstvo i mediji u zemljama napredne demokracije imaju status javnog dobra i od vitalne je važnosti za njihove razvijene stabilne demokracije.
E sad, kako ovu paradigmu medija u naprednom društvu situirati u našoj kantonalnoj i lokalnoj zajednici… Nikako… To je jednostavno nemoguće. Pojedini novinari na našem kantonu ni približno nisu statusu javnog dobra. Oni su u statusu privatnog dobra novinara – poslušnika… S takvim novinarima se služe na dnevnoj osnovi…
Imate samoproglašene novinare: bivšeg stolara, bivšeg efendiju, bivšeg vozača, te propalog novinara plaćenika i apotekara (Dedića), NES – angažiranu stol – igračicu Štilićku, pa NES – grupu ingenjeri, pa i Kadirić (sanainfo), pa moja dva Amira, sve gori od goreg…
Osnovno je pitanje, od čega ovise njihovi medijski sadržaji? Od naručioca, platiša naručenih tekstova. Kod nas se zapravo ovi novinari (nazovi novinari) financiraju iz crnih fondova kriminalnih grupa. Upravo je jedan takav fond presušio nedavnom tužilačkom akcijom u nelegalnim apotekama i sad su oni van sebe… Tko će im sada plaćati laži i dnevnu dozu uvreda na moj i račun SDA?
Ali, čemu vas u konačnici mogu poučiti i na što animirati oni koji ništa, doslovno ništa o slobodnom i nesputanom novinarstvu ne znaju. Ali nešto ipak znaju i to predano podstiču, a to je dezinformiranje i polarizacija u našoj društvenoj zajednici.
Tehnologija proizvodnje lažnih vijesti na dnevnoj osnovi postao je način njihovog vladanja i upravljanja društvenim procesima. Izbacivanje na dnevnoj razini glasina i tračeva skandaloznog karaktera ima za cilj prešućivanje i zamagljivanje stvarnih problema naših građana. Za koje su upravo naručioci tekstova (NES – SDP) najodgovorniji…
Oni kristalno jasno vide samo onoga tko smeta njihovim ličnim partikularnim interesima a ne onoga tko smeta državi i njenom napretku. Oni ne pišu protiv Dodika, ni protiv Čovića, a kad pišu protiv nas iz SDA rukovode se logikom političke isključivosti i neograničene mržnje.
Osim što sam po njihovim novinarskim izvješćima: „kradljivac glasova“, „ubojica“, „montažer bombi“, „špijun“, „gospodar života i smrti“, ja sam po njihovom prvom NES – peru i glasnogovorniku Midhi Dediću u konačnici i „preselio“.
U nedostatku jednog jedinog dokaza, čina, fakta, nedjela koje bi tuknulo bilo kakvom i minimalnom zloupotrebom i korupcijom, Midho Dedić slavodobitno objavljuje tekst o mojoj smrti. Tekst u kome ja naslovno umirem bez navodnika u procesu „preseljenja“.
Naravno, od Midhe me više ništa iznenaditi ne može, ali on nikada izgleda neće shvatiti da Svevišnji ne ispunjava želje onima koji ga neuzubillah na svakom koraku pogrdno pominju.
Mentalni intelektualni epicentar ovog „talentiranog“ novinara godinama i desetljećima se gradi u kockarnicama. Trke kerova i iščekivanje binga za njega je vrhunac ljudskog doživljaja ljepote društvene komunikacije. A onda kada gubi, a uglavnom gubi, za sve mu je kriv Stvoritelj („Bog“). Pa sam odmah iza slijedeći po krivnji ja…
Naravno, ja mu nikad ništa zamjerao nisam. Čak što više često sam mu se znao i javno zahvaljivati. Jer zaista je istina da kad bi god on najavljivao moj „kraj“, bilo politički, novinarsko – kolumnistički, istražni pa evo danas i fizički, meni bi na bolje krenulo.
Valjda je i „Bogu“ u čijim su rukama naše sudbine milije bilo ne uslišiti Midhine bolesne želje i predskazanja…
Mislim da iz današnje perspektive odgovorno mogu tvrditi da će SDA u Sanskom Mostu, a vjerovatno i na kantonu ostvariti istorijski rezultat. Jer ukoliko su Midho Dedić i Aida Štilić glasnogovornici „pobjedničkog“ političkog NES – projekta, onda je to sve skupa otišlo do vraga. Konkretnije, do NES-ovog političkog poraza i kraha…
Ono što mi do danas nikako neće biti jasno je činjenica da su (osim Midhe), još jednog vanjskog dopisnika iz doline Sane policajci fizički odstranili sa sjednice Općinskog vijeća S. Mosta. A radi se o čovjeku koji je bio najbliži informativni suradnik Ružnićevog kabineta.
Mislim ovdje na Nijazovog izbornog načelničkog PR-a Arnela Terzića. Nije mi jasno ovdje kakve veze sa Vladom imaju dva naša lokalna novinarska plaćenika, koji se u novinarstvu istrajno drže načela – ko da više?
A Ružnić im je baš „transparentno“ davao više iz: budžetske rezerve, iz fonda za studente, iz sektora zdravstva, iz šuma, iz „Merhameta“, đahkad i na crno, uglavnom transparentno?! O tome kasnije…
Stravičnu istinu o NES-u kao korupcijskom političkom kolektivitetu zapravo dodatno podgrijavaju ovi epizodno plaćenički novinari koji na dnevnoj osnovi ušminkavaju istinu o NES – kriminalcima. O vladajućim banditima koji su kidnapirali slobodu i pravo na javnu riječ nudeći lažnu alternativnu istinu, uz kontinuiranu podršku Masiračinog portalskog fana na USN-u (Aladin Mešić).
U konačnici koga više sa bilo kakvim novinarskim autoritetom može afirmirati ovaj kockarsko – kafanski dvojac?! Jednostavno je misaona i jezična aparatura ovo dvoje novinara osuđena na potpuni debakl, da o ovom drugom moralnom i ne govorim…
Subinteligentni spletkaroši i doušnici Hozanove i Mujine krim – hobotnice iz Bihaća i doline Sane zapravo kroz svoje dirigirano i poslušničko novinarstvo kontaminiraju kompletnu Krajinu sa nesagledivim posljedicama. Oni zapravo takvi kakvi jesu postaju temeljni medijski branik NES – okruženja zagađenog nepoštenjem.
Na dan kada se u Sanskom Mostu odvijala akcija lišavanja slobode mene, Mirele i Fazira, imao sam zadužene dvije ekipe za nadzor svega što se taj dan u našem gradu dešavalo. Jedna ekipa je pratila novinare, a druga policiju i istražitelje.
Iz današnje perspektive cijenim da je ta moja odluka imala presudnu ulogu u daljnjem odvijanju ovog montiranog predmeta. I evo, upravo iz današnje perspektive od presudne mi je važnosti za pozitivan rasplet ovog predmeta bilo upravo i ovo dvoje novinara, zbog čega im se ponizno klanjam i zahvaljujem.
Jednostavno, sve ono što su i s kime su njih dvoje taj dan razgovarali, mi je uz naknadno objašnjenje svjedoka pokajnika Muhameda Zekotića bilo od ogromne važnosti.
Naravno, ovo dvoje kvazi – novinara danas je uspjelo dokinuti bilo kakav intelektualni i informativni diskurs koji bi trebao krasiti javne medije (servise). I svi oni koji ih podupiru zapravo dugoročno investiraju u vlastitu političku štetu.
Demokracija suštinski znači prihvatanje različitosti, posebno kada te različitosti ne tretiramo neprijateljstvom nego šansom.
Sjećam se vlasti SDA na kantonu kada sam kao gost prisustvovao sedmičnim tematskim emisijama koje su tretirale aktualne teme. Najčešće su Senad ili Gorica bili veoma profesionalni i nepristrasni urednici i voditelji takvih emisija. Predstavnik SDA je bio uglavnom sam u odnosu na učesnike iz opozicije.
Nikome to iz vlasti SDA smetalo nije. Danas su takve emisije na TV USK-a rijetke, uglavnom se dnevno – informativne prilike tretiraju iz monologa predstavnika aktualne (NES – SDP) vlasti.
Vrhunac tog monološkog, informativnog i privrednog kraha se desio u emisiji u kojoj je gostovala legendarna ministrica privrede Samra Mehić, a koju je režirala uz odgovore na vlastita pitanja neotkriveni plesački talenat – Aida Štilić.
U demokraciji svi imamo ista prava i iste dužnosti, i pozicija i opozicija. Pravednost i istinoljubivost proizilazi iz otvorenog kritičkog dijaloga, a ne iz bilo kakvog patroniziranja i nasilja nad istinom. Posljednje što demokracija nikada ne odbacuje je slobodno mišljenje naših građana. Ma kakvo bilo, njihovo je pravo da o nama slobodno i bez ikakvog straha sude. Pa i onda kad naši građani nisu u pravu mi im tu slobodu ne možemo uskratiti… Jer je to izvjesni početak kraja DEMOKRACIJE.
Nažalost, Krajišnici koji ne prihvataju „istinu“ koju diktira klapa moćnih NES – vlastodržaca riskiraju da budu fizički kažnjeni pa i likvidirani. I takvih sam poruka nalazio u njihovoj presretnutoj komunikaciji. Na kraju to su i dokazali u slučaju nasilne smrti rahm. Zire, koji nam nikad neće ispričati istinu o vlastitoj sudbini.
A mi, ako o Zirinoj sudbini šutimo ustrašeni stalnim prijetnjama i pritiskom, mi zapravo dokazujemo da se nasilje i teror isplati… Mi takvo društvo terora upravo šutnjom i nedjelovanjem u konačnici i sukreiramo.
Upravo je ova skandalozna degradacija prava na istinu i slobodu javne riječi u Krajini izazvala eksploziju demokratskog kapaciteta slobodnomislećih Krajišnika. Krajišnika koji danas otvoreno sa ličnih profila imenom i prezimenom raskrinkavaju rudimentarnu strukturu kantonalne vlasti na čelu sa Mustafom Ružnićem i njegovim šefovima Hozanovićem, Masiračom i Ogreševićem…
Cijenili su NES – ovci kako će promjenom imena iz A SDA u NES bitno promijeniti sliku o sebi i u biračkom bazenu povećati broj glasača, a sve su prilike da će se desiti suprotno.
P.S. Cijenjeni čitaoci, postoji u komunikologiji tzv. fikcionalna namjena vijesti i medijskih poruka. Posebno na društvenim mrežama gdje svi mi, i kao pojedinci možemo simulirati novinarstvo. Obični ljudi najčešće takve vijesti nekritički konzumiraju, prihvatajući ih zdravo za gotovo.
Prednost internetskog novinarstva je sadržana u činjenici da svaku gadost, glupost, često i informativnu okrutnost prema bilo kome možete istog trenutka plasirati u javnosti.
Internetska sveprisutnost stvorila je kod poslužničkih krvožednih „novinara“ iluziju o njihovoj važnosti i uvjerenost u misiju štete koju na taj način žele izazvati onima o kojima pišu.
Često se takva novinarska neprincipijelnost vrati autorima kao bumerang. Svojevremeno je fb – profil Mumin bio temeljna snaga afirmacije NES-a na internetu i svakodnevne degradacije nas iz SDA.
Nisu ni Mumin, ni drugi NES – Mumini donijeli pobjedu NES-u 2018., ali sam danas potpuno siguran da će Mumin i multiplicirani Mumini i Senadi (Dizdarevići) donijeti u oktobru NES-u težak poraz.
Dragi moji fanovi, u narednim nastavcima ću vam obraditi dva lika naše društvene scene. Njihova je obrada zapravo uvod u jedan po meni zastrašujući ciklus o zloupotrebama države i njenih institucija.
Nikada mi neće biti jasno zbog čega sam se i sam našao u vrtlogu nasilja i nepravde kojoj sam izložen sa mojim prijateljima iz SDA?
Sve je to skupa jednostavno za ne povjerovati… Ne ponovilo se…
Nastavlja se…
