Sjećam se moje mladalačke generacije. Od 70 – 80 godina prošlog vijeka. Slušali smo punkere, a rok je imao doslovno nacionalnu dimenziju. Sevdah je u narodnoj muzici prevladavao, a folka nije ni u tragovima bilo.
Za razliku od zapadnjačke muzike koja je prevladavala (The Bee Gees, Abba, Pink Floyd, Deep Purple), u književnosti je još uvijek prevladavala socijalističko – revolucionarna literatura. Glazbeno smo već bili na zapadu a literarno na istoku… Nijemci su nam bili tobože zakleti „neprijatelji“, zvali smo ih „Švabe“, a zapravo su nam i tada bili prijatelji…
Puštali smo kose, neki su nosili naušnice, tetovaže, a imati Leviske „501“ bio je dokaz avangardnog stajlinga. Uglavnom, uz hlače imati jaknu – Levis bila je privilegija bogatih.
Svi smo upražnjavali neki sport. Nogomet najmasovniji. Sjećam se lopte s kojom smo igrali na Hahovu (brdo između Bojančića, Demiševaca i Husimovaca). Pa kad lopta niz brdo ode po pola sata smo je u okolnim gajevima tražili.
Sjećam se jedne jedine lopte s kojom smo igrali nekoliko sezona. Barem smo je desetak puta krpili. Izvadi se dušica, ubaci bajlak (zakrpa), pa udri dalje. Veći nas je dio igrao bosih nogu. Bilo je guranja, udaranja po nogama, svađe, ali mržnje bilo nije.
Dva mi najbolja osnovnoškolska prijatelja (Ilver i Dragan). Jedan Hrvat, jedan Srbin… Komšije, kuće do kuće – bošnjačka, hrvatska i srpska… Nismo se razdvajali ni u školi a ni poslije škole… Nije bilo mržnje…
Mržnja je jednostavno osamdesetih i devedesetih godina vještački stvarana i uvežena iz susjednih centara velikonacionalnih akademskih i političkih oligarhija…
Pa je onda došao rat. Neviđena kataklizma rata i još veće mržnje s kojom smo u njega ušli… A bome i izišli… Zbog činjenice da nisu uspjeli realizirati velikodržavne ciljeve, da će BiH ipak ostati suverena i priznata država i da će takva ući u Evropsku uniju, sad je ta mržnja tek umnožena. Osim što se međunacionalno mrze i na dnevno – informativnoj razini to grubo dokazuju, mrze se za svaki slučaj i međusobno svaki narod za sebe. Unutar sebe…
Uhapsiše i pretukoše neki dan srpski specijalci u Banjaluci Srbina – Banjalučanina koji je tražio odgovor zbog čega je ubijen njegov sin? I zašto? Ako je neko usput podržao ovog nesretnog čovjeka na Trgu Krajine u Banjaluci i njega su priveli, usput ih i tukli.
Uglavnom je riječ o torturi i mržnji režima nad vlastitim narodom. Na dan kad kršćani slave rođenje „najvećeg“ sina, koji je ljudima u naslijeđe ostavio vlastitu žrtvu i praštanje…
Ovaj je režim iz Banjaluke silom poručio da nikome praštati neće pa ni vlastitom narodu. Šta tek nama misle?
I oko datuma rođenja najvećeg sina (Krista) su se posvađali i podijelili. Jedni tvrde da je to 25. decembar a drugi 7. januar. I oko tog datuma se svađaju i međusobno mrze…
U našem zapadnom susjedstvu, koje je već u evropskoj uniji, na obroncima Plješivice s oružjem u ruci dočekuju nesretne migrante, otimaju im mobitele, novac, tuku i maltretiraju pred malodobnom djecom. Sa tolikom grubošću i mržnjom kao da su ovi nesretni ljudi krivi što su njihove kuće, gradovi, države i uopće životi uništeni…
A uništili ih zapadni režimi uvijek „spremni“ rat u muslimanskim državama izazvati, a nesretnim i nevinim ljudima kako bude… E takvi je na hiljade nesretnih ljudi danas podno Plješivice pogledima usmjerenim „zapadu“…
Prema zapadu koji uporno producira mržnju prema islamu i muslimanima. Kao da su muslimani pohodili Ameriku i Indijance u rezervate (logore) zatvarali… Slično sarajevskom, goraždanskom ili logoru bihaćkog okruga. I kakve veze današnje generacije djece muslimana imaju sa propalim križarskim pohodima i inkvizicijama da ih toliko istovremeno (na desetine) miliona pati i umire u vihorima rata, gladi i progona (Mianmar, Jemen, Afganistan, Palestina, Sirija)…
Sva mržnja, dvadesetvjekovna i duže ipak nije ni približno uporediva sa mržnjom koja se producira na društvenim mrežama. Da je Staljin danas živ u Rusiji, za nekoliko dana bi od 300 miliona u gulagu završilo barem pola Rusa… I malo bi ih se vratilo…
Rimske je imperatore zapadna literatura preko dvjesto godina mrcvarila zbog opuštenih imperatorskih fešti sa mladim haremskim gošćama, a danas nikako da se obračunaju sa pedofilijom na internetu… A možda i neće?? Da ne pišem o erotskim sajtovima.
Društvene mreže i internet su danas sinonim za sve vrste društvenog razvrata i nemorala… Nisam protivnik tehnike ali jesam prakse da nemoral, laž, glupost i mržnja zavladaju društvenim mrežama i generacijama mladih koje bi trebali poučavati dobru i toleranciji.
Nisam apriori kritičar interneta ali jesam kritičar zloupotrebe interneta i društvenih mreža. I sam sam opsjednut internetom, surfanjem, dnevnom informativnom – konzumacijom, ali sam siguran da je Gutenbergov štamparski stroj Božije djelo. Uvjeren sam i nadam se da književnost i pisana riječ nikada neće nestati, jer je to sigurni početak kraja civilizacije i svijeta uopće…
Zbog toga mladim ljudima na kraju 2018. godine od srca preporučujem knjigu i čitanje, knjigu koja će puno prije od „virtualne“ stvarnosti od njih stvarati ljude… A roditeljima tih mladih dječaka i djevojčica također preporučujem da otvore vrata soba svoje fizički odvojene djece i provjere šta to svjetluca sa njihovih računala koja su im nakon iPhone 10 kupili za rođendan.
Moja je generacija možda tehnološki zaostala, ali smo danas potpuno svjesni da vam stroj i jezik stroja nikada neće do kraja zamijeniti jezik čovjeka. Čovjeku je Bog dao jezik – da bude čovjek i da uči, a ne da se služi jezikom mržnje…
Dragi moji čitaoci, da nam Nova godina svima bude bolja, sa barem manje mržnje i da konačno ova generacijski ispaćena zemlja zakoraci u porodicu Evropskih država…
SRETNA VAM NOVA 2019. GODINA
Vaš blogerčić i klepetalo
Asim Kamber
