Tu noć kad su Zekotić i Cuco u studiju RTV Sane napadali moju malenkost, ja sam bio na sjednici Izbornog štaba SDA, na kojoj je Predsjednik Seferović davao instrukcije šta ko treba da radi u SDA do samog kraja kampanje.
Kao tobožnji „lider“, sam na samom početku ove sjednice dijelio neophodne materijale i uputstva skupa sa Eminom jer Mirela i Fazir iz poznatih razloga nisu bili na sjednici…
Pa mi je onda na samom kraju sjednice Predsjednik Seferović naložio da za sutra napišem izvještaj za medije sa ove sjednice.
- Razumijem, kratko sam mu odgovorio…
Sunčano subotnje jutro (31.10.), upravo mi je i počelo pisanjem saopćenja sa ove sjednice. Predsjednik Seferović mi je u zadatak dao da popratim i druge subotnje aktivnosti SDA na našoj općini…
Pa sam ujutro odnio plakate naših kandidata do Šehovaca i Trnove, jer su noć prije sve pokidane. Pa sam do našeg jednog aktiviste „skočio“ i u vrh Kruhara…
Pa sam se nakon toga uputio u Stari Majdan, gdje sam se sreo sa Ismetom Bešićem koji je uz podršku komšija kopao kanal za vodu do dvorišne česme. Nisam mogao da ne zastanem, a usput i da im malo i pomognem. Fatio sam se krampa pa u kanal…
Iako dosljedni „ljevičar“ Ismet me je i na zadnjoj tribini SDA u Majdanu hvalio. Tražio sam od njega objašnjenje? A on mi je rekao kako sam ja neko ko „obećano izvršava“, i da me zbog toga cijeni, pa mi je onda i on slično mladom Seferoviću dao „instrukcije“ strateške…
Zapravo mi je Ismet ispričao događaj koji se desio šezdesetih godina prošlog vijeka kada je prisustvovao sastanku u Komitetu Saveza Komunista, na kome su učestvovali svi delegati iz Mjesnih zajednica. Tad je donešena odluka da se radi put preko Sasine i Bronzanog Majdana do Banjaluke.
„Onaj ko taj put završi treba mu spomenik dići u centru Sanskog Mosta“, decidan je bio Ismet. Valjda aludirajući kako ću se ja na ovu njegovu instruktivnu želju „zakačiti“ pa mu obećati da ćemo to završiti… Rekao sam mu u svakom slučaju da ćemo na njemu raditi i da odustati nećemo do završetka…
Žao mi što Kadirić neku noć ustvrdi nevažnost ovog puta, a nasljednici komunista (SDP) ga podržavaju… I njega i ovaj put do Banjaluke…
Nakon ove kratke jutarnje kramp – vježbe oko Ismetove česme uputio sam se na majdansku čaršiju gdje sam kod našeg Enesa popio kahvu sa grupom Majdanaca. Častio sam ih sviju, a oni su se šalili, uglavnom na račun nas političara.
Pa sam onda otišao do lokalnog majdanskog poljoprivrednika Grbića i pazario dvadeset maraka na domaće paprike, luk i bijelu masiraču…
Na izlazu iz Majdana me opet Predsjednik Seferović zove, opet instrukcije, opet nalog. Traži da mlade koji čekaju ispred stranke prebacim do Demiševaca, gdje je u toku tradicionalna berba jabuka kod našeg Vehbije.
- Idem, idem, odgovaram Predsjedniku…
Prvo na Trg Ljiljana, pa kupimo usput i jednu mladu aktivisticu SDA u Husimovcima i pravac odredište – Vehbijin voćnjak… Tu se već atmosfera radna stvara, usputne trač – grupice, dobacivanja, a ja se bome fatim napunjenih gajbi ne bi li ih vlastitim primjerom motivirao.
Kad jedan mladić iza stola kod roštilja dobaci: „Hoće li se ovdje šta pojesti, nismo mi robovi da gladni radimo?“
Ja ćutim i gajbu za gajbom na hrpu do traktorske prikolice nosim. Vaha i Ilfad lože vatru, sprema se bosanski lonac…
Uglavnom atmosfera na nivou, vidim mladi se SDA rasporedili po grupama, grupa po drvoredu, ozbiljno se radi, Vehbija zadovoljan, a meni opet mobilni zvoni.
Opet Predsjednik Seferović – ma šta hoće ovaj mladi „diktator“ (razmišljam), a ljubazno se i ponizno javljam.
- Izvolite Predsjedniče! Dragi Predsjedniče, samo recite…
Ljubazno me moli da odem do prostorija stranke pregledati završenu pripremu platforme za naredne izbore. Kud se javi, pomislih?
- Hoću dragi Predsjedniče, odmah dragi Predsjedniče… Razmišljam, udri svak po magaretu koje vuče…
- Idem, idem… Dragi Predsjedniče…
Dobacujem Vahi da mi ostavi čorbe, i ja sam insan, sad već i ogladnio. Shvatih da je u pravu onaj gore pomenuti mladić što je prvo klopu zatražio…
Ponovo nazad do stranke, tražim da mi platformu izvuku, volim tako ozbiljan materijal iščitavati na stolu a ne sa displeja (ekrana). Krenem do stana kad ispred službenih prostorija SBB-a rade na zamjeni kocki i betonskih klastera.
Sinu mi odmah, priđem i ljubazno ih upitam – da gladni nisu?
„Jeli su sabahile“, javi se Redžo iz kancelarije. Oštro i odlučno…
Dobro, dobro, pitam ljude. A da šta ne bi zasladili, da niste žedni? Uporan ja…
Vidim ćute, ne bune se, a ja u kuću po keks, po sok, uglavnom ne odustajem…
Redžo maše glavom, a ja im onda i majice suhe a zelene sa tri slova (SDA) ponudim da zamijene, ko velim – ljudi se oznojili…Da mi se sugrađani ne prehlade…
Ni na kraj mi palo nije da pitam za koga će glasati, jednostavno je moja ljudska uviđavnost ispred borbe za glas. A fala im ako za SDA glasaju..
Kad sam pregledao platformu, markirao nekoliko grešaka, shvatih da sam dobro pregladnio, a i ona mi Vahina čorba naum pade… A znam i Demišljevane kad se sofre dohvate??? Ne krenem li brzo, donji sam…
Po gasu, pa opet gore do Vehbijinog voćnjaka. Kad ono taman u strani iz Husimovaca, zove opet Predsjednik. E vala mu se više javljati neću, pa kud puklo da puklo…
Razmišljam glasno, da ovaj mladić nije umislio da sam mu kakva sekretarica?
Bože dragi što ti je današnja mladost?
Fala Bogu i našem kandidatu na br. 3 Vahi, na zadnju sam porciju stigao!
Baš mi je ova današnja čorba na osunčanom brdu iznad našeg prelijepog grada sjela… A drago mi što je i Vehbija zadovoljan, hem jabuke krupne, hem sočne, hem jeftini (besplatni) berači.
To bi vam otprilike bilo moje subotnje prijepodne nešto slobodnijeg vikenda pred izbore… Ono što je važno za napomenuti, na putu prema Trnovi, prema Majdanu i prema Demiševcima, ni jedne jedine rupe na putu nisam zapazio…
P.s. „Ostav′te se vi toga!“
Nisam kandidat, ne nudim se na političkom tržištu, a ovo što sam gore autentično iz minute u minutu prepričao je stvarnost jednog moga neradnog – vikend dana. Pišem onima koji nam zamjeraju kako smo dugo na vlasti da se prestanu baviti s nama i da izađu na teren, među ljude i da počnu raditi…
I u slavno antičko doba, ozbiljan političar je morao ići u narod, u mase i tu im prezentirati svoje mišljenje , stavove i od njih tražiti podršku.
Izbori se ne dobivaju na gradskim ulicama, parkovima i bulevarima našeg grada, ni na internetu, izbori se dobivaju u kontaktu sa građanima. Iskrenom ljudskom kontaktu.
Mi smo političari roba i ništa, doslovno ništa drugo, pa kad se kvalitetom nismo dokazali i prodali, onda je do nas samih, a ne do drugih…
Zbog toga vam dragi opozicionari preporučujem: „Ostav′te se vi toga!“
Izreka je koju je često znao izreći rahm. Eniz Šabanović, naš ugledni liječnik i još ugledniji političar, dugogodišnji Predsjednik Kluba vijećnika SDA…
Poštovani čitaoci, naša je opozicija nešto slično „kuharici“, što privremeno od nas „distancirani“Selimović provali. U kampanji je više sebi „hača“ nego „omeča“ skuhala. A ja ih evo, unatoč stalnih napada na mene „educiram“ (Đana)… Kakvi su da su, naši su…
Da im dragi Bog da više sreće na narednim lokalnim izborim i da rade, da svoje birače kontaktiraju u periodu između izbora… Stalo mi je do njih, naši su…
Blago se nama s njima…
I na kraju, „Spektakl“ sam ipak ostavio za sutra… Obično kolumnu za navečer pišem ujutru istoga dana. A svaki je naredni dan inspirativniji.
Malo politike, erotike (političke), malo „edukacije“ i predizborne konspiracije, sadržajno bi mogla biti tema moga sutrašnjeg „Spektakla“… Možda i u više sutrašnjih nastavaka…
Bjež′te kud koji – mili moji! Sa moga bloga…
