TORNJACI NA SANI
Boraveći krajem prošle godine kod rodbine u Njemačkoj imao sam sreću i čast upoznati njemačkog novinara u penziji koji je dugo pisao za ugledni „Die Welt“. Ukupno je deset godina obnašao i visoku dužnost funkcionera cehovske sindikalne organizacije novinara u ovoj „ekonomski i demokratski“ najsnažnijoj evropskoj državi.
Da bi bio visoki dužnosnik sindikalne žurnalističke organizacije u Njemačkoj najvažnija je pretpostavka da kao novinar poštuješ kodeks novinara i javnosti donosiš istinite informacije. Naši novinari se bore za suprotne principe i to je najbolji dokaz nedemokratskog ambijenta u kome živimo.
U preko stotinu materijalnih činjenica sam uspio putem suda dokazati laži Avaza. Dosadašnjim pristupom režiranja emisije „Inventura“ na lokalnoj NTV 101 Dedić je uspio srušiti i rekorde laži samog Avaza i Radončića čiji je privatni i novinarsko – politički dopisnik.
Uređujući informativno – klevetnički magazin kod Macole (NTV 101), Dedić je kao političar (kandidat na listi SBB-a) i ovu emisiju prilagodio svojoj političkoj stranci (SBB-u). Zbog toga nije je teško zaključiti da građani Sanskog Mosta u većini ne vjeruju u istinitost scenarističkih Dedićevih uredaka.
Svakako će njegovi politički i vlasnički protektori biti iznenađeni efektima njegovog novinarskog laganja nakon izbora. Udružujući stranice Avaza i prostor na NTV 101 Dedić je uvjeren kako sam ja slabiji i kako će on odnijeti ubjedljivu pobjedu na narednim izborima sa SBB-om na čijoj se izbornoj listi nalazi.
Moram priznati da me nije iznenadilo da je on kao novinar solidnog žurnalističkog staža odlučio pogaziti glavno načelo novinarske etike a to je načelo „političke i ideološke pristrasnosti“. Kodeks novinarske struke zabranjuje bilo kakvu novinarsko – političku angažiranost. Ovdje moram naglasiti da je Edo Šarčević u pravu kad dovodi u pitanje Dedićev tobože profesionalni i nepristrasan pristup novinarstvu.
Kodeks novinarske struke u poglavlju 2. „Integritet novinara i urednika“ nedvosmisleno ukazuje kad to postoji „sukob interesa“ u obavljanju važnih poslova javnog informiranja.
Dedić i inače kao novinar brani interese jačeg zbog čega i jeste u stalnom sukobu, ne više sa raznim kodeksima nego sa moralom. Naši građani znaju da su njegovi gosti – sagovornici često iz kriminalnog i političkog miljea i da oni preko njega zapravo žele realizirati svoje kriminogene ciljeve. Svakako je jedan od njih i Hamdija Šarčević koji je za zadnju emisiju kao Dedićev sagovornik navodno direktno doputovao iz zatvorske ćelije. Sve će biti jasno kad objavim činjenice o Hamdijinom poslovanju u Srbiji. Dediću napamet ne pada da piše o tome koliko je Hamdija Šarčević dužan državi za porez. Ako si Dedićev prijatelj možeš državu koliko hoćeš potkradati, naravno malo i njemu kanuti…
Dedić i inače ima običaj povremeno nastupati s pozom moralne vertikale ili novinara koji u društvenim defektnostima isključivo govori s pozicije „lažne“ neutralnosti. U svoj image pravednika nije uspio ubjediti Sanjane samo zbog činjenice da su oni ljudi koje on štiti i agresivno popularizira zapravo nosioci kriminalnih tokova na našoj općini.
Midho se danas kao novinar – političar ističe karakteristikama i parasposobnostima jegulje. Ne postoji situacija i politički konflikt iz kojeg on neće riskirati da ga proglase borcem za moralna uvjerenja, drug i prijatelj svih gubitnika na javnoj sceni, hronični protagonista javne utjehe onima koji su izgubili – ali je on tu, čvrsto uz njih. On za njih kao karakterni hedonista i pati i saosjeća…
Ono što on piše kad hvali lokalne lidere a naše SDA (oponente), jedva da bi mogli smisliti autori Titovih govora na skupštinama nesvrstanih. On kao novinar raspolaže arhivom fraza za svaku priliku ali mu istodobno kao autoru novinarski i ljudski karakter (jegulje) ostavlja priliku da svoje stavove revidira, prilagodi okolnostima i ličnim interesima. On preko noći mijenja doktrinu, ideologiju, stavove, taktiku, neprijatelje po potrebi tretira prijateljima i suprotno.
Tko god se želi posvetiti upoznavanju zaglupljujućih i neinteresantnih proturječnosti ovog našeg žurnalističkog političara neka počne proučavati s kime je sve on do sada pravio saveze protiv mene… Uglavnom bezuspješno.
Kad mu je supruga bila kandidat za specijalizaciju on je sve učinio da sa mnom uspostavi kontakt, da komuniciramo da mi izrazi lojalnost, da ona zvanično uđe i u SDA a sve zbog interesa. Dok je taj interes zadovoljen – kao da se nikad poznavali nismo…
Na isti način kako je ponizno sa mnom sklapao pakt o nenapadanju kad mu je to bilo potrebno tako je danas sa svojim ljutim neprijateljem Rezakom sklopio pakt sa ciljem sinhroniziranog udara na nas iz SDA i mene lično. Ulazak u saveznički odnos Midhe i Rezaka nakon desetogodišnjeg raskida i međusobnog tužakanja ponajbolje govori u kojoj je situaciji medijsko – politički ešalon usmjeren protiv lokalne vlasti.
Demonstracija kompleksa inferiornosti kockarskog je Dedića opredijelila da popuni prazninu koja je stvorena neuspjehom Avaza i UGSM-ovaca u javnoj kriminalizaciji lokalne vlasti u S. Mostu. Slika njega i supruge mu na Avazovom tornju kad-tad će mu biti negativna referenca, ako već nije danas onda sigurno nakon 12. oktobra.
Pokušaj njegove verbalističko – kritizerske emisije ima za cilj poduprijeti Avaz i Avazovštinu u S. Mostu koja je doživjela svoj debakl zajedno sa Radončićem. Ni to više nikome ne treba dokazivati…
Slično punoj zviždećoj dvorani Zeničana i Sanjani veoma dobro znaju ko je najbliži Keljmendijev suradnik u BiH, ko je sa Keljmendijem poslovao, ko voza Keljmendijev džip, ko su naručioci ubistava Sarajlija, itd… itd… Iako Radončić misli kako je njegov rejting među Bošnjacima zapravo na nivou rejtinga neke rok – zvijezde. Možda Bore – Čorbe…
Psihološki i tematski aspekti te način vođenja ove emisije, kao dobronamjerni prinudno – povremeni gledalac, Dediću želim sugerirati da hitno potraži savjetnika za personalni image i da svakako omogući kulturu javnog nastupa svojih gostiju. Po komunikacijskoj nerafiniranosti u ovoj anti – informativnoj emisiji izjednačio se sa obrascima CUCASAF – ićkog uličnog folklora, a čudim se Rezaku da je dozvolio da mu se televizija pretvori u psovačku javnu binu.
Izražajni repertoar, retoričke figure i samog voditelja skupa sa gostima situira do razine oskudno talentiranog srednjoškolca, pomalo „napušenog“… Dedić i inače pripada generaciji novinarske žabokrečine i gomile neinventivnih piskarala kod kojih danas izvjesne istine i stavovi sutra to već nisu. Osim mene i o Sadi Bahtiću je najgore činjenice ispisao. Autor raspolaže sa preko dvjesto stranica, a nakon toga Sadu podrži i stane uz njega na izborima…
Indikativno je da skandalozne konotacije u medijima koje su naša svakodnevnica žive kratko, a onaj tko se odvaži nekoga vrijeđati, psovati, neargumentirano prozivati a da istovremeno ne omogući prozvanom da se brani, zapravo svjedoči nemoć i neznanje. Voditi dijalog a nemati znanja uvijek za posljedicu ima vrijeđanje i etiketiranje.
Jedan naš ugledni teolog i mudrac Jeronim Stridonski je poodavno zapisao kako je: „Neznanje majka svih zala…“ „Sve je moguće liječiti osim gluposti i neznanja“, decidan je naš bogumilski predak iz Grahova rodom.
P.S. Poštovani čitaoci, cijelog sam mubarek Ramazana na sanskim ulicama, nekad i u Bihaću, Cazinu, po trgovačkim centrima, kafićima i sl. pitan o tome kad će izaći moj slijedeći kolumnistički nastavak, kad ću „reagirati“ jer su me negdje prozvali (a to je svakodnevno), kad ću ja nekoga „opaučiti“ i smijati… Niko me ne pita kako ja sam podnosim toliko uvreda, laži, prozivki, napada…
Smisao demokracije i jeste u činjenici da smo slobodni u izražavanju javnog mišljenja što je osnovni postulat demokracije i ja ću ga braniti pa i one koji me napadaju.
Međutim, građanski i ljudski pristojan stil pisanja za mene je stvar odgoja i kulture. Prije rata sam pratio i iščitavao ozbiljne polemike intelektualne komunističke elite koje su trajale mjesecima pa i godinama. Sjećam se i danas kad tekst objavi beogradska Borba (Ćosić ili Drašković), pa im za petnaestak dana stigne odgovor Vjesnika iz Zagreba (od Kovača ili Supeka), ili sarajevskog Oslobođenja (Filipović, Sidran), i tako iz sedmice u sedmicu.
Danas vas neko negdje napadne vi mu istog časa (nakon nekoliko dana pa i sati) možete uzvrati. Izgubila se draž iščekivanja odgovora i društvene rasprave. Ugledni krležijanac, publicista i književnik Igor Mandić je to nazvao „kung – fu polemika“. Začas se strane bezobzirno išamaraju (verbalno) i začas jednako umoreni stanu…
A ja volim pisanje koje je argumentirano i pristojno. To više nije samo stil pisanja nego i životni stil. Volim pisanje koje traje, koje poučava i koje ima dugoročnu vrijednost. Za mene nema nevažnih likova niti zastarjelih tema. Nikada čitaocu ne nudim niti namećem konačan stav ali se trudim razotkriti istinu i probleme unutar neke teme. Nikada nisam na isključivoj poziciji negacijske strane.
Čitalački puk povremeno uživa u senzacijama, skandalima i snažnom pljuvanju. Međutim, jačina istine i ispravnog stava nije u vrijeđanju i urlanju nego u lepezi činjenica koje se nude i njihovoj uvjerljivosti. Upravo je moja knjiga „Država neboder“ činjenično – analitički najavila osim političke, moralnu i ekonomsku propast Fahrudina Radončića. Onaj tko se za ovog Keljmendijevog pajdaša veže samo može završiti onako kako je i naš Redžo – Čvaka završio…
U narednom obraćanju čitajte moje impresije Pelinim, Gencovim i Hamdijinim javnim istupima. Naravno i Adilovim (advokatskim) verbalnim svjedočenjima o kradljivcima parfumerija u Hammu, o uredniku i voditelju Inventure…
