Kada je riječ o Bosanskoj Krajini svakako je važno istaknuti činjenicu da je samo jedan razlog opstanka Bošnjaka na prostoru doline Une, Sane i Vrbasa, a to je postojanje respektabilne oružane sile koja je nakon obrane i opstanka vršila ogromni pritisak sa ciljem proširenja slobodnog teritorija.
Na prvom mjestu moram istaknuti hrabre branioce okruga Bihaća koji je 1201 dan bio u okruženju izložen napadima vojnih snaga srpske Krajine u Hrvatskoj, vojske republike srpske i vojske „autonomne pokrajine, Zapadna Bosna“. Činjenica fizičke nemogućnosti djelovanja podrške kakvih – takvih bosanskih državnih institucija Krajišnicima u okruženju, pripadnike 5. Korpusa i njihovu borbu svrstava u sam vrh herojstva te taktike obrambeno – oslobodilačkog rata u uslovima okruženja.
Naravno, ništa slabiji rezultati u hrabroj obrani Bosne nisu boraca 7. Korpusa. Uzme li se u obzir činjenica, da je od formiranja Prve krajiške brigade, pa 17. Viteške i na kraju i 7. Korpusa, vojničko središte Krajišnika u Srednjoj Bosni (Travnik), zapljusnuto valom izbjeglica i protjeranih sa prostora Bosanske Krajine i Sjeverne Bosne. Samo u periodu od juna do kraja decembra 1992. UNHCR – je registrirao preko 140 000 protjeranih. Kasarna u Travniku je bila prva stanica gdje su protjerani dočekivani nakon čega bi se raspoređivali u kolektivne centre. Sretniji su sebi za kraće vrijeme znali osigurati važeću dokumentaciju koja im je bila neophodna za tranzit preko Hrvatske u treće zemlje.
Činjenica da u ovom periodu traju intenzivne borbe za Jajce sa srpskim snagama, da se otvara novi front prema pripadnicima HVO-a, zapravo svjedoči o težini pozicije vojnog segmenta Krajišnika u Srednjoj Bosni.
Vlada BiH u Sarajevu i ratno rukovodstvo na čelu sa rahm. Alijom i samo je bilo izloženo teškim napadima i trogodišnjem okruženju zbog čega i jeste alarmirana krajiška dijaspora da se samoorganizira i da kroz segment humanitarne i financijske podrške podrži hrabri otpor boraca 5. i 7. Korpusa ali i ublaži humanitarnu katastrofu…
U svim većim evropskim gradovima u kojima je i prije rata egzistirala krajiška dijaspora ujedinjena sa ovom protjeranom formiraju se snažna udruženja (centri) za podršku BiH. To je taj treći krajiški korpus (Dijaspora) ljudi koji se hrabrošću, vlastitim sredstvima i dobrima kojima su raspolagali, stavio u funkciju podrške BiH.
Upravo je krajiška dijaspora ove godine prva pritekla u pomoć i tokom proljetnih nepogoda (poplava) čime je još jednom posvjedočila svoju solidarnost sa ugroženim sugrađanima, ali i odanost državi BiH.
Autor će ovdje pomenuti neka imena koji su svojim radom i doprinosom bili primjer kako se pomaže svome narodu u okolnostima kad je taj narod bio izložen teškim stradanjima od 1992 – 1995 godine.
Ilijaz Zenkić, Faruk Biščević, Behlil Mešić, Meho Zulić, Teofik Šišić, Suljo Halalkić, Fikret Ramić, Nihad Žerić, Jasna Crnkić, Zilhad Murtić, Jusuf Zukanović, Senad Nuhanović, Hasib Ramić, Mirsad Bešić, Ismet Huzeirović, Omer Mešan, Izet Hodžić, Emir Kevljanin, Osman Hasanbegović, Husein Bešić, Zilhad Murtić, Sulejman Džaferagić, Hasan Bahonjić, Sakib Kahrimanović, Đulaga Ćatić, Faruk Kolonić, Hamdija Alagić, Ibrahim Sarajlić, Dževad Talić, Esad Delkić, Alaga Karajković, Kemal Crnac, Muho Korkarić, Ibro Kličić, Ferik Džafić, Senad Bajrić, Kemal Bešić, Raif Smailović, Kemal Bešlagić, Ferik Džafić, Sakib Mujagić, Muhamed Kadirić, Husein Hrapić, Mujo Grdan, Ramo Jakupović, Kemal Kadirić, Muharem Balić, Latif Kadić, Hamdija Sušić, Fikret Alagić, Ekrem Bešić, Ismet Velagić, Zikret Keranović, Šaban Kozarac, Esad Paratušić, Izet Zulić, Hasan Bačić, Mehmed Mešić, Senija Seferagić, Nedžad Behremović, Hajrulah Lokmić, Sulejman Džaferagić, samo su neka od imena pojedinaca koji su sve učinili da prognanom i raseljenom narodu te hrabrim braniocima olakšaju opstanak u BiH. Neke sam namjerno izostavio zbog specifičnosti posla kojim se danas bave i nadam se da mi zamjeriti neće.
Neće mi zamjeriti ni zbog činjenice što sam posebno izdvojio rahmetli Javora Arifa koji je djelovao u jednom od najbolje organiziranih klubova Bošnjaka u Hammu. Arif je u Hammu poznat po činjenici da je skinuo u jugoslavenskom klubu sliku Kardelja i izvjesio rahm. Aliju Izetbegovića. Ovaj grandiozni Bošnjak nije krio činjenicu da je njegov stan u prizemlju kompletan pretvoren u „ured Sedmog korpusa“, kako su ga tada zvali.
Neće mi zamjeriti Halid Muslimović, Kemal Malovčić, Šerif Konjević i mnogi drugi izvođači narodne muzike, koji su se stavili u funkciju podrške Bosni, ako posebno istaknem ime rahm. Fikreta Kujundžića. Iako invalid u kolicima nikada mu nije bilo teško svoje glasovne kapacitet staviti u funkciji promocije naše tradicije i sevdalinke ali i podrške BiH.
Nakon što sam kroz kolumne o ratu naširoko obradio pripreme i odlazak Krajišnika – dobrovoljaca u Srednju Bosnu (Travnik), za dio posljednje ratne kolumne želim cijenjene čitaoce podsjetiti na jednu od najvećih humanitarnih (logističkih) akcija gore pominjanih ljudi koja se na nivou država Evrope i šire realizirala sredinom 1995. godine. To je period kad slavni junaci A BiH odlučuju krenuti u ofanzivna dejstva i kada u srcima Krajišnika raste želja i misao o povratku u okruženo područje okruga Bihaća i doline Sane.
Naime, vojno rukovodstvo 7. Korpusa skupa sa logistikom u Dijaspori donosi Odluku o osiguranju neophodnog MTS-a i pomoći koja je bila potrebna za veća vojna pomjeranja i djelovanja jedinica po dubini teritorija.
Akcija je nazvana „Bošnjak – Bošnjaku“ i sam naziv bio je svojevrsni simbol jedinstvenog djelovanja Bošnjaka na slobodnim teritorijama BiH i onih u Dijaspori. Cijenim iz današnje perspektive da se radilo o najbolje organiziranoj i najznačajnijoj podršci u odlučujućem trenutku uspostavljanja pravednog mira u BiH.
I najviši vojni dužnosnici 7. Korpusa se odlučuju na izlazak iz Bosne među građane u Dijaspori kako bi animacija za ovu aktivnost bila uspješna.
Iako su neki akciju zlurado nazvali „Bošnjak – Bošnjaku – pušku“, a minimalan iznos pomoći bio je 300 tadašnjih DM. Akcija je isključivo imala humanitarni karakter. Kod same pripreme transporta Hrvatska vlast je insistirala da kontingenti pomoći mogu biti samo do deset šlepera i da konvoje veće od ovog broja neće puštati kroz teritorij Hrvatske. Zapravo su htjeli imati nadzor nad sadržajima pomoći.
U periodu trajanja ove velike humanitarne akcije u kratkom periodu uhapšen sam i zatvaran tri puta. U Posušju u Hercegovini, na švicarsko – njemačkoj granici sa pratiocem (T.K.) i u Opatiji sa grupom dobrovoljaca…
Kršćanska humanitarna udruga „Kruh svetog Ante“ uz „Merhamet“ i „Crveni križ“ bila nam je od najveće pomoći jer gdje god nam je trebalo pokriće papira oni su nam bili na raspolaganju. Pojedinačni konvoji pod radnim nazivom „Mojoj dragoj BiH“ su kretali sa samog sjevera Skandinavije, autoputom broj 7 kroz Njemačku, Austriju, Sloveniju i Hrvatsku. Svim organizatorima i vođama konvoja prezentirali smo jedinstvenu mapu puta i svako je znao zašto odgovara…
Ne mogu ovdje da ne istaknem ulogu logističkih centara u Splitu i Zagrebu koji su bili svojevrsni tranzicioni centri. Jedan dio šlepera i njihovih vlasnika jednostavno nije htio ulaziti u Bosnu i riskirati prolaz kroz teritorije u čijoj su blizini ratna dejstva. Uloga Fadila Pašalića i ljudi oko njega u Splitu je bila ogromna i za ovaj konvoj ali i tokom svih godina rata.
U svega dva mjeseca održali smo preko pedeset tribina i skupova naših građana od Hrvatske do sjevera Skandinavije. Ključani, Sanjani, Prijedorčani i većina drugih Krajišnika i Bošnjaka porijeklom iz cijele BiH nisu krili zadovoljstvo dobro organiziranom akcijom ali i povratnim informacijama koje su dobivali iz logističkih centara u Bosni.
S obzirom da su zbog sukoba A BiH i HVO-a trajale opstrukcije hrvatske strane u dostavljanju humanitarne pomoći naš narod i naša Armija je bila na granici gladi i neimaštine a ratni sukobi nisu prestajali… Bio sam zadovoljan kada sam tih dana obilazio skladišta (logistički centar na Sljemenima kod Travnika) koja su se svakodnevno punila. Pekara u Travničkoj kasarni se nije gasila, valjalo je uz pripadnike Armije nahraniti i zbrinuti izbjegli narod koji je stalno pristizao iz okupiranih teritorija.
Ne mogu ovdje da se ne prisjetim ozračja duha jedinstva i sloge među nama Bošnjacima. Nije bilo svađa i razmirica koje nas danas zaokupljaju. Ekrem Kaltak, Hamdija Muratović, Fudo Kurbegović, Safet Kumalić, Ibraga Jakupović, Reuf Husadžić, braća Kurtović i mnogi drugi Sanjani su jedinstveno djelovali sa nadom da ćemo se u našu „Zlatnu dolinu“ vratiti. Fuad Kurbegović je bio zadužen za provođenje jednog značajnog kontingenta u Bosni.
Veći broj Hrvata u Hrvatskoj ali i rodom iz Bosne se također stavio u ulogu podrške Krajišnicima u Srednjoj Bosni. Krajem aprila 1995 godine u zagrebačkoj džamiji je održana tribina pod nazivom strateški važnih planina za BiH: „Plješivica, Treskavica, Vlašić, Majevica“. Fra Tomislav Duka saborski zastupnik HDZ-a je na tribini u Zagrebu uplatio 3 000 DM i naglasio da to „mora ići za pripadnike Armije BiH“…
Molio sam Duku na tribini u zagrebačkoj džamiji da kao božji pastir (svećenik) ne promovira oružje i agresivnost. Donacije iz Hrvatske zbog diskrecije same akcije morale su prvo ići van pa onda nazad u Bosnu. Takvu jednu donaciju uplatio je i moj dvanaestogodišnji sin koji je od svog ušteđenog džeparca namijenjenog za novi Pentium – procesor, ipak se opredijelio za učešće u akciji. Lično mu je komandant (imenjak) Asim Koričić ovjerio uplatnicu. Brat Jasmin je uzeo učešće u akciji sa značajnih 6 000 DM. Tokom rata višak protjeranih gostiju u mome kvadratno skromnom stanu smještao sam kod njega. A preko 500 izbjeglih nije mala brojka koje smo zajedno zbrinuli…
Uz humanitarnu pomoć koju su Krajišnici tokom rata organizirano upućivali u Bosnu, potrebno je istaknuti i brigu o ranjenicima koji su imali potrebe za operativne zahvate i liječenje izvan BiH. preko 400 pripadnika A BiH što iz Sedmog ali i iz drugih Korpusa su adekvatno zbrinuti uz podršku dijaspore… Neki su se nakon rehabilitacije vratili u Bosnu. Naravno vodili smo brigu i o civilnim žrtvama.
Veliki problem za diplomatsku administraciju (ambasadu) bilo je zbrinjavanje djece koja su ostala bez roditelja. Bilo je veoma teško osigurati smještaj zbog činjenice da Međunarodne konvencije o zaštiti djece zahtijevaju poseban tretman i procedure u njihovom zbrinjavanju. Autor nikada neće zaboraviti djevojčicu iz istočne Bosne koja nije ništa znala o sudbini roditelja. Na zagrebačkom „Rebru“ je bila smještena. Jedna joj je noga bila izbijena u kuku a druga kod koljena. Posjećivao sam je svaki dan do osiguranja papira za Ameriku. Posljednji put kad sam je obišao držala me je grčevito za ruke i pitala „da li će joj noge izrasti…“? Ove njene riječi i nju nikada neću zaboraviti…
Autor je tokom čitavog rata od formiranja Prve krajiške brigade do 7. Korpusa bio aktivni sudionik i radio u granicama svojih mogućnosti i znanja za svoj narod i svoju državu… Uvijek se pitam jesam li mogao više?
Rat i mir
Davno je jedan povjesničar zapisao za rimskog imperatora koji nije ratovao za dvadeset godina svoje vladavine, kako je dosadan i nezanimljiv. Dvadeset godina svakom je pojedincu znatan dio života ali je to u pisanoj povijesti često nekoliko rečenica i redaka. Svi historičari se uglavnom orijentiraju na bitke, ratove, heroje i zločince. Pobornici mira se veoma rijetko nalaze u povijesnim knjigama. U suštini tvorci mira, o kojima se veoma malo ili nikako piše, zapravo su postigli najbolje rezultate u cjelokupnoj povijesti.
Nisam nikakav geostrateg niti se naglašeno ističem politološkim obrazovanjem. Ne postoji nikakav ozbiljan teoretski plan onoga što pokušavam predviđati, nekad i proricati, ali ne ističem slučajno historijske činjenice i pouke iz povijesti.
Prošlo je dvadeset godina kako nema rata na ovim našim balkanskim prostorima. Najduži period između dva rata, period mira, trajao je oko 45 godina. Što znači da smo mi na pola puta perioda mira. Mi doduše umjesto ratnog nasilja imamo nasilje bez rata…
Zabluda je ogromna da je rat u BiH prestao. Naša je država izložena još perfidnijem načinu ratovanja u kome njeni neprijatelj iznutra uporno dokazuju nemogućnost funkcioniranja i samim tim opstanka i postojanja. Činjenica da međunarodni politički faktori koji su kreirali Dejtonski sporazum ništa ne čine ni da se on unaprijedi i uskladi sa evropskim standardima, najbolji je dokaz sumnje u dobre namjere vanjskih faktora.
Stotinama pa i hiljadama godina ova država, njeni teritoriji i narodi su moneta za potkusurivanje. Bilo da je riječ o velikim imperijama (monarhijama i carevinama) ili našim komšijama sa istoka i zapada. Držali su svi zajedno do nas (Bošnjaka i Bosne), ko do one krpe za brisanje poda (otirača).
Ne postoji ni jedna država koja je opstala a da nije imala vojsku. Kad se raspala JNA raspala se i Jugoslavija. Tek kad se u BiH počela formirati vojska (A BiH), tek se tada počeo osjećati utjecaj države. Zbog toga mislim da je bošnjački narod zajedno s drugima u proteklom ratu učinio najvažniju stvar za budućnost ove države a to je formiranje Oružanih snaga (Armije BiH). Sve je u BiH takozvano osim Armije BiH…
Ishodište rata i zla obilježeno krvavom crvenom petokrakom transformiranom u kokardu ulazi u finale. Klanje i protjerivanje Bošnjaka je stalo, ali se zato uporno nacionalistički programski ciljevi realiziraju prekrajanjem historijskih činjenica, nepriznavanjem genocida, šovinizmom još gorih razmjera od prijeratnih. Neki sam dan o tome govorio u Kijevu.
Rat vjerskim obilježjima nije nikada viđen u takvoj formi u BiH. Malo je koji grad, naselje sa bošnjačkom većinom u kome nije izgrađena crkva ili barem križ (krst) koji tobože svjedoči o „čijem“ je području riječ. Iznad Mostara u kome su tri bogomolje egzistirale vjekovima, podigle su naše komšije katolici križ kojim svjedoče kako su u ovom gradu Hrvati glavni od „stoljeća sedmog“… Još veći hoće izgraditi iznad Sarajeva. Sličan je od drvene građe napravljen i na Petrovačkoj avnojskoj cesti o kojoj su pjevane komunističke bajke o zajedništvu i „bratstvu i jedinstvu“, sve do našeg „nestanka“ što su nam sa državnih skupštinskih govornica poručivali i predviđali (Radovan Karadžić). Nekad bošnjački filmski danas srpski (pravoslavni) filmsko – arhitektonski velikan (Emir) Nemanja Kusturica u osamdeset postotnom bošnjačkom Višegradu, na bošnjačkom gruntu jedan kroz jedan, zajedno sa rigidnim nacional – „socijaldemokratom“ Dodikom realizira prostački urbanistički šund – Andrićgrad. „Lepši i stariji“, kako rekoše od onog bivšeg prepunog Bošnjaka i sevdaha. Grad nacionalizma, prepun orlova, noževa i sablji, kruna, tocila, križeva i huškača koji šire „bezgrešnost“ u ubistvu i progonu komšije Bošnjaka. Strašno je šta nam se dešava zadnjih dvadeset godina… Možda i od samog rata strašnije…
Sve su ovo razlozi zbog kojih će se autor temi rata vratiti u jednoj sveobuhvatnoj sintezi o ratu u BiH. Samo sa jednim ciljem, da solidarnost i jedinstvo stvarano u ratu nikad ne napustimo…
P.S. Ovdje je pisanje o temi rata prekinuto. Nastavljamo u političkom tonu…
