Pluralizam u medijima je najviše dostignuće demokratskih standarda društva u kome živimo. Međutim, monopol na istinu nema niko, odnosno ima je onaj tko je može argumentima potkrijepiti… Društvene mreže (portali, sajtovi, twitteri, profili, razne grupe – otvorene, zatvorene), imaju često ulogu u mobiliziranju fanatizma i ekstremizma svih vrsta.
Podrugljivost, podsmijeh i satira su uvijek bili prisutni u našem društvu i našoj društvenoj tradiciji. I komunističke su političke lidere karikirali i ismijavali. Posebno kod nas u BiH („Nadrealisti“). Cijenim sve one koji otvoreno pišu i kritiziraju rad svakog političara. I ništa protiv nemam da se i mene tretira. Ali, toliko laži, mržnje i novinarske netrpeljivosti nisam nigdje zapazio, kao što je to slučaj našeg kantona pa i mene osobno.
Međutim, infantilno izbjegavanje demokratskog prava da budu i oni (lideri A SDA) negativno tretirani pokazuje kako oni nisu dorasli politici koja prelazi lokalne (cazinske) okvire. Mesijanski sindrom koji ih opsjeda i promjena mezheba bi mogli biti razlozi kolektivno – mentalnog poremećaja.
Njihove nazovistručne rasprave po grupama, raznim forumima (ingenjeri), blogovima i postovima jasno svjedoče da je riječ o ocvalim komunikacijsko manijačkim mediokritetima koji na taj način liječe vlastite frustracije i uzvraćaju naplaćene gaže…
Za cjelokupno naše društvo je štetan razarajući trend nesnošljivosti i mržnje. Medijska perspektiva USK-a sa Midom i Aidom je put u medijsko beznađe u koje nas vode ovo dvoje novinarskih patuljaka. Njima je lako izdati novinarsku profesiju jer je uopće ne razumiju, niti prakticiraju. Cijeli svoj novinarski vijek su proveli u ulozi novinarskih štetočina i egzekutora, a za to vam ne treba nikakvo znanje. Dovoljno je da imaju Muju i Hozana.
Oni su klasična servisna služba korporativno – kriminogenih političko – policijskih moćnika. Umjesto da su svoje kakve – takve novinarske kapacitete iskoristili za vlastitu stručnu emancipaciju, oni su tražili put vlastite profesionalne propasti ničice padajući pred bezdušne političko – istražne satrape. Pred Hozanove, Mujine, Ružnićeve i Ogreševićeve noge.
Novinarstvo i pisanje nije moje jedino zanimanje, ali jeste ono kojim se volonterski i najduže bavim. Slično hobiju – ribolovu. Jednostavno iz zadovoljstva pisanja. Niti na svome računu, niti poreskoj upravi, niti katastru nekretnina (bilo gdje), nemam upisanu nikakvu imovinu koja je izvorno od pisanja.
I kad sam nekad nešto znao zaraditi, ta sam sredstva usmjerio u neke druge svrhe i namjere. Za sport, mlade, liječenje, projekte u MZ i sl. Jednostavno takva sredstva, zarađena pisanjem volim oplemeniti krajnjom namjerom.
Midho D. sredstva zarađena „na crno“ pisanjem uglavnom troši u kockarnicama i kladionicama. A dragog Allaha ni kriva ni dužna „proziva“ kad gubi…
Kad novinar počne tumačiti prava i obaveze drugog novinara, kolege to je zapravo znak ambijenta (staništa) totalitarne policijske države. U kome postoje korektivni novinarski monopolisti koji selektivno određuju šta se to može, a šta ne može objaviti. To je najbolji parametar policijske države u kome se zapravo i zakoni i informacije selektivno primjenjuju i plasiraju.
Midhino novinarsko – političko „skidanje do gola“ nije iznenadilo krajišku i posebno sansku javnost. Hvalospjevi i ovacije učinka Ružnićeve Vlade sa ministrom (Kadirićem) iz Sanskog Mosta koji je realizirao rekordno nizak učinak za svoj grad. Koji će u istoriju našeg grada ući i zbog činjenice da je upravo sa Ružnićem ukinuo grant od 100 000 za put u Galaji, što Midhi nikakva smetnja nije da ih u zvijezde kuje.
Veoma je i interesantan način kako kantonalna vlast dodjeljuje sredstva medijima i novinarima. Kriterij za dodjelu je povezanost i lojalnost aktualnoj vlasti. Daje se onima koje se percipira svojima. Na taj je način na našem kantonu likvidirana relevantna i slobodna kritika sistema vlasti, koja je u svakom demokratskom društvu potrebna.
Najviše sredstava razni portalisti i društveno mrežni zastupnici dobivaju na crno. E sad je pitanje, otkud u prosjeku 50 000 KM mjesečno za takve namjene? Uskoro će i taj „predmet“ doći na red…
Njihov dnevni medijski pregaoc (Midho Dedić) pokušava ih zaštititi posljednjim atomom laži, doslovno iz petinih žila javnost laže i straši SDA – nemanima na USK-a, uporno prikrivajući zloupotrebe i kriminal njih iz A SDA. To ga je i upropastilo kao novinara. Njega i njegov portal normala.ba.
Čitanost normala.ba i moga bloga je otprilike takva da me je sramota klikabilno – brojčane podatke i objaviti… Jer prema Google-ovom brojaču, prosječna tromjesečna posjećenost portala normala.ba je 25 601.
A moj jedan jedini blog, nakon objave u sedam dana bilježi i preko 400 000 posjeta. Komentare i lajkove neću pominjati.
Time je zapravo sve rečeno… Midho je sam sebe i na internetu upropastio… Na isti način su danas sebe upropastili i portali cazin.net, usn.ba, TV – USK-a i slični režimski mediji i novinari sa Masiračinim diplomama.
Midhino preživljavanje na tržištu i stalno odstupanje od etičkih novinarskih standarda nije zbog činjenice što bi i on mogao povjerovati u vlastitu laž, nego je vezano za zaradu. Bez laži nema zarade. Ali nije samo to u pitanju, riječ je i o činjenici da on vjeruje da su čitaoci skup idiota koji se lažima hrane, slično bolesniku koji vjeruje u lijekove, a zdravstveno kopni…
Njegova je zarada i cazinski sponzori jedino načelo i cenzor njegovog pisanja. Njegova novinarsko – etička principijelnost po pravilu traje do novog interesa ili novog političkog naredbodavca. Njegova odanost zapravo traje do novog izborno – kadrovskog preslagivanja.
Ako bude na narednim izborima na listi sa Arnelom, Zekotićem i našim Amirom, onda će biti protiv nas iz SDA. A ako bi uz nas iz SDA stao (a bio je u dva izborna ciklusa), onda će se i protiv njih (najbližih političkih i novinarskih suradnika) okrenuti. Kao što se okrenuo i protiv Radončića, nakon što je i na njegovoj listi bio…
Već sam negdje zapisao da je on poput prostitutke… Predvidiv… Mislim na mušku – karakterno – novinarsku „prostituciju“ da se ugledne dame ne uvrijede…
Osim što su „one“ po mnogo čemu karakternije od Midhe i Štilićke…
P.S. „MERHABA ZA MERHABA – HAŠLAME ZA PARE!“
Približava se važan datum. Na način kako je Dioniz u Grčkoj slavio berbu grožđa tako naši Majdanci obilježavaju berbu hašlame. Nekako prije pedesetak godina sam sa ocem i bratom u junsko nedjeljno jutro znao podraniti i pješke do Starog Majdana ići na tradicionalni skup posvećen neobično slasnoj voćki hašlami.
Kasnije je otac preko sindikata na otplatu kupio Rogov bicikl, a ja i brat i dalje pješke. Uglavnom, hašlamsku nedjelju nikad propustio nisam. Pogotovo u periodu nakon rata, jednostavno mi je zadovoljstvo bilo sa običnim ljudima, komšijama Majdancima i drugima provesti lijepe trenutke podsjećanja na davna vremena, uz tradicionalni folklor, sevdah, razna sportska takmičenja, konjičke trke, uglavnom opušteno, ničim opterećen i sve u čast slatkoj dozreloj hašlami.
Neki sam dan zbog hašlama mogao završiti tamo gdje ovih dana privode oko slučaja (ne voćne) nego povrtlarske kulture (MASIRAČE). Naime, na Hahovu i okolnim brdima oko Pobriježja i Bojančića, veliki je broj stabala veoma kvalitetnih hašlama koje sam još kao dječak znao obilaziti…
Jednoj hašlami ipak nisam odoliti mogao makar i u dvorištu komšije za kojeg sam bio siguran da je odsutan.
Nikad ih ne berem da ih nosim, nego se jednostavno najedem. To je bio treći dan. Dok sam se ja približavao kraju prve konzumirane kile, kad ono ispod stade dreka.
- A ti si taj, lopino jedna… Nije ti dosta bilo jučer, pa i danas doš′o g….u nabijati na mojoj hašlami!
Meni se noge presjekle, ukočio se, crijeva mi proradiše…
- Silazi dole! Još snažnije zadreči vlasnik. Zvat ću policiju, sve ćeš mi platiti, ti si je i prošle godine obr′o!!
Dok policiju spomenu, meni prostruji kroz glavu komesar Mujo. Kako će on uživati kad me pod hašlamom budu u lisice vezali i privodili… A tek veselja na društvenim mrežama. Pa u gradu svjetlosti (Cazinu) narodno veselje i teferič do jutra…
Zovi policiju, odmah zovi policiju, obraća se visokom dječaku (vjerovatno unuku) koji je bio uz njega.
Pogledavam kroz granje, dječak me pokušava uslikati, vidim da se podsmjehuje.
- Priznaj, bio si jučer na hašlami!
Jesam.
- Bio si i prekjučer. Priznaj!
Priznajem, bio sam!
- Pokr′o si mi hašlame i prošle godine!
Priznajem, krao sam!
Sve ne bi li ga nekako umirio, pokušavam biti koperativan, samo policiju da ne zove.
Dječak me odozdo nišani ajfonom i podsmjehuje se… Vidim da me je prepoznao. Kasnije mi je dostavio i slike sa hašlame.
Ovdje se prekida (a nastavit će se) pisanje o nemiloj hašlamskoj avanturi kako Muji i njegovim istražnim amaterima ne bih dao povoda da sa predmeta „izborne krađe“ pređu na „hašlamske krađe“…
Koristim na kraju priliku prostora ove kolumne da pozovem sve naše građane, sve članove i simpatizere SDA da se za vikend vidimo u Starom Majdanu, čaršiji naše nikad zaboravljene mladosti…
U lijepom mi je sjećanju ostala slika starih Majdanaca koji su na volovskim i konjskim zapregama držali velike sepete. Na vrhovima sepeta zelena rosna bujad a ispod slasne hašlame koje su u ranu zoru brali za goste.
„MERHABA ZA MERHABA – HAŠLAME ZA PARE“, odjekivalo je Majdanskim sokacima.
Nekad pješke, sa velikom željom posvećeni svojoj tradiciji, a danas većina u svojim autima, obiđimo staru čaršiju Majdansku…
