„Kodeks o emitovanju radio – televizijskog programa“, donesen 5. oktobra 2007. godine, najvažniji je zakonski akt koji ograničava i normira pravila javnih emitera i medija uopće. Za nadzor njegovog poštivanja i provođenja zaduženo je Vijeće Regulatorne agencije za komunikacije.
U trećem poglavlju pod naslovom Zaštita djece i maloljetnika u čl. 14., stav 3. posebno se upozorava da je „Zabranjena svaka zloupotreba djece u programima elektronskih medija“. U stavu 4. istog člana, izričito se zabranjuje korištenje djece u političke svrhe…“
Veoma težak prestup, ako ne i najteži, u kršenju ovog kodeksa je svakako iskorištavati i uopće „javnosti prikazivati bez saglasnosti nadležnog liječnika socijalno, psihološki ili zdravstveno ranjive osobe…“
Mislio sam zaustaviti pisanje (njima). Imao sam već i najavljenu temu „Šepićeve čarolije“, veoma interesantnu u deset nastavaka… A nemam se običaj mjeriti, nadduravati niti natpisivati kojekakvim turbo – folk paraderima i političkim gubitnicima kojima je princip javne komunikacije zavičajno bliska podgrmečka ojkača… Međutim, ti njihovi nekulturno – nebulozni TV – uraci (prilozi) urođene uredničke (Rezak – Dedić) insuficijencije prešli su i najniži nivo civilizacijskog ukusa pa su me ipak obavezali na još jedno obraćanje.
Igrokazima sa bolesnima, a tobožnjom snagom masovne podrške, animacijom drugih medija (Mirza Sadiković, Nermina Zulić), a sve sa ciljem spašavanja vojnika Rajana (Rezaka), iznudili su i moje nesebično kritičko priznanje njihovog „stvarnog“ dramaturškog talenta…
Haj kad putem signala ove palanačke TV javnosti obmanjuje Rezakov štafetni mikrofonnosač Midho Dedić ili nedorasli stolarsko – kočijaški spikeri Cuco i Safić, ali da se navedu bolesni, neupućeni sugrađani za „repatu“ u restoranu Feniksa da demonstriraju i javno svjedoče, to je baš previše…
Kakav je to moralni i mentalni sklop ljudi (organizatora) „spontanog“ okupljanja koji u studio NTV 101 dovedu majku sa bolesnim djetetom koja putem javnog emitera proziva moje i načelnikovo ime. A sve u ime djeteta čije je „preživljavanje“ upitno bez Nalić Ramine televizije – 101. Morbidno da morbidnije biti ne može… To nije primjer kršenja gore pomenutog „kodeksa“, to je najteži oblik medijsko – komunikološkog i uopće civilizacijskog kukavičluka i licemjerstva. Ili anksiozno – depresivne sagovornice sa veoma teškom dijagnozom čiji je zdravstveni status ipak prepoznao BHT1 izvjestioc lijeve političke orijentacije – naš Mirza Sadiković.
Istina
„Zlobni je mogu napadati, neuki je mogu ismijavati, ali je ona na kraju sigurna pobjednica“, zapis je umnoga engleskog premijera Churchilla.
Gradeći lažnu (negativnu) sliku o nama sve je više na površinu isplivavala istina o njima. A onda je najednom nestalo „municije“ u ispaljivanju neistina u našoj lokalnoj fabrici laži – našem kinu.
Kada su zaključili kako će upornim difamiranjem u široj javnosti lažima dobiti podršku, profesionalni denuncijanti na NTV 101 cijenili su, da su pred licem javnosti čista obraza jer se bore protiv „korumpiranih“ iz SDA (ja, Mustafa, Sanjin, Sanel, vijećnici, ugledni borci i oficiri Armije BiH, članovi SDA…).
Oni su bili sigurni kako ćemo mi izbore izgubiti zahvaljujući njihovim dnevnim prilozima negativiteta… A desilo se suprotno… Oni nisu učili ništa u učinkovitosti „negativne kampanje“… Oni su mene zapravo pogurali na izborima. Od srca im hvala… Plaćam cugu u „fiskalnoj“ 101…
U civiliziranim i demokratskim društvima nema zločina niti ikakve kazne, niti bilo kakve represije prema bilo kome dok se materijalnim činjenicama, svjedocima i zvaničnom istragom nadležnih organa ne dokaže istina o nedjelima. I u vrijeme najcrnjeg razdoblja inkvizicije srednjovjekovna je crkva organizirala suđenje pa tek onda nakon sudske instance heretike palila.
Nas s pika (prijeko) htjedoše „zapaliti“, smijeniti, presuditi nam i prije formalne sudske instance – odmah na lomaču. Bili su tih dana hrabri. Još im po gepecima doze kamena – šakača, zapaljivi raketni set za ubrzanje sagorijevanja arhiva i naših kuća. Habibović (Šemso) je već bio počeo obnašati dužnost šefa kabineta – Fatinog i Redžinog… Eniz – Žvaljo, savjetnik za privredu, on i njegov rođak Suljo koji su privredu i uništavali da bi danas njihovoj djeci bilo bolje. Ramo Nalić je navodno trebao voditi resor Civilne zaštite. Svoj civilizacijsko – „zaštitnički“ identitet je već dokazivao Basari i Rašuli.
Do tada naš Rezak, sa Midhom, Safićem i Cucom bi danas organizirao i vodio društvenu nadgradnju, medije, sport i rekreaciju. Opštinski pravni tumač svega ovoga ispred, bio bi Adil Draganović koji je i od ‘96. do 2000. pravno „odtumačio“ štetu općini cirka 10 miliona… Da je, pokoj mu duši, Rašula živ, bio bi na njih ponosan. Slava bi u to ime bila uz poznati vokal našeg roda Veletanlića (Tufo)… „Uzalud vam trud svirači“…
Gdje su svi danas kad su do kraja raskrinkani u svom amaterskom pokušaju nasilnog preuzimanja vlasti. I naravno, posljednje za čim su posegli bili su bolesni, fizički i mentalno narušenog zdravlja, gladni…
Samo je još prije njih Treći Rajh za svoje političke eksperimente koristio bolesne, djecu, stare i nezbrinute… A sve to što su radili bilo je u smislu borbe za demokraciju i „slobodnu javnu riječ“… Nas iz vrha SDA života haman osloboditi htjeli… Ipak su dramaturški – efektno ovu svoju predstavu završili Andersonovom bezbrižno – dječjom porukom –
„Car je gol“… A Rezak je stvarno nag…
Kako god iskalkuliraš i bez gaća je ostao u ovoj njihovoj fotelja – Redžinoj (SBB) revoluciji… Ima ovdje za njega ipak i jedna sretna okolnost… Istina je da je on dužan, toliko da sva njegova imovina nije ni pola od ukupnog duga… Ali, Allahu dragom fala, sve ovo što duguje državi, općini, poreskoj, vodovodu, komunalnom, radnicima, dobavljačima, što duguje poduzetnicima u Sani, Prijedoru, Zadru, na svu sreću nije u švicarskim francima…
Kad se god digne onim „omraženim“ guvernersko – bankarskim kapitalistima u „Švici“ diglo bi se i Rezaku. Oni ga, taj hebeni franak – haman svako jutro dignu. Rijetko koji sabah preskoče… Rezak je sretan… Njemu se više izgleda ništa ne diže… To je ta sretna okolnost (monetna)… Jedino je ovdje Ceca u špekulativnom smislu na dobitku – u deficitu… Kako? U jednom od narednih nastavaka ću vam objasniti… Baš ste radoznali…
p.s. Boko Haram na Sani
Urnebesno je duhovito što zadnje dane radi naša UGSM – (Boka Haram) udruga uličnih zabavljača. Nakon što im do sada nije uspjelo tridesetak zahtjeva za smjenu, hrabru su odluku donijeli. Udri na sanske dame (tužiteljice) iz svih oružja – do OSTAVKE.
Ništa novo, pun je svijet gubitnika koji vlastitu mizernu utjehu traže u progonu i pljuvanju tuđih uspjeha. Tako sam otprilike shvatio njihov najnoviji zahtjev (peticiju) za smjenu u tužilaštvu. Sretna je okolnost da oni nisu, slično njihovim uzorima u Nigeriji (Boko Haram), zarobili naše dame. Pa zahtjev za otkupninu, pa pritisci, pa mediji. To bi za njih bio i konačno medijski hepiend. Bili bi u fokusu. Za oslobađanje iz ropstva ja i naš Vuk bi im zauzvrat morali centrirati trapove za kotače na neregistriranim autima koja vozaju našim gradom ili osigurati besplatno bajlake za bicikle…
Imali bi oni i posrednika (pregovarača) u poznatom autoru ljubavne lirike našoj voćki (Dunji), iz roda satiričnih političkih analitičara – Karagića… Oni su naime do sada imali preko trideset zahtjeva (peticija) za smjene. Zadnja koja je u „Malom parku“ potpisivana bila je pod izgovorom da se zapravo tu upisuje za „Jupol“, i druge građevinsko – prehrambene robe koje su stigle iz Austrije u Cucinu avliju. I „pošteno“ podijeljene… Nekima je poplava i nepogode sve iz kuće i dvorišta odnijela a njima sretnicima donijela…
Sjećam se kad su pod prijetnjom „smrti“ tražili ostavku naših vijećnika – pa šipak u vijeću dobili… Pa načelnikova smjena (peticija), bogzna koji put. On im (načelnik) i obećao pa ih ko papke izradio. Ko je s Mahalčanima kruške jeo ni repove zatekao nije… I ja se bio obradovao, volim izbore – kampanje, ali džaba… Načelnik se baš neda… Moja se ostavka u kontinuitetu traži, samo nisu precizirali gdje i zašto… Tu sam, kao osvjedočeni demokrata otvoren za svaki otvoreni – javni dijalog…
Razmišljao sam da ih i podržim oko ove peticije za rekonstrukciju u pravosuđu. Mome se bratu, ni krivom ni dužnom – sudi. Protiv mene isto to tužiteljstvo vodi istragu i sumnjiči me za „ugrožavanje sigurnosti“ petorice izgledno propalih političara i tajkuna.
Al’ dobro, ipak sam odlučio ostati uz naše ugledne tužiteljske dame. Kad ih je Ramo Nalić usmjerio da udare na pravosuđe, on je veoma dobro znao da su tri stuba pravne države: Pravosudna, Izvršna vlast i Zakonodavna.
Nakon ćorka (pušione) kod zahtjeva za smjenu u vijeću (zakonodavnoj) i općini (izvršnoj) vlasti, ništa im još nije preostalo drugo nego da udare na ovaj treći stup – naše cijenjene tužiteljice. E ja im potpora biti neću…
Mi iz SDA i dalje ćemo ostati dosljedni Ustavnom pravu i slobodi pravosuđa da svakome sudi pa i nama samima…
Na kraju bih zamolio kuma Dinku da prestane prozivati naše ugledne dvije dame (S.B. i E.Č.) kao navodne moje „špijunke“ iz prostora NTV 101. Taj dan „spontanog“ – dnevničarskog okupljanja, dragi naš Dinko, ukupno je pet članova SDA (i iz organa stranke SDA) bilo uz vas. Nije nam niko trebao kao nekakav (špijunski) izvjestilac. Pogotovo u tako nezgodnu situaciju ne bi dovodili naše dame. Prije nego što pozovem javno naše građane da prestanu konzumirati artikle iz tvoga lanca Linea, zamoli bih te da se urazumiš… Ako već horski drečiš kako smo ja i načelnik „lopovi“, građanska pristojnost ti zabranjuje da napadaš ugledne naše Sanjanke, jer uistinu sramotiš nas Prijedorčane. Ja uvijek pristojno upozorim…
