Naša nas stranačka akta, a bome i kodeksi društveno – prihvatljivog ponašanja obavezuju da čuvamo dostojanstvo i čast svakog našeg člana ponaosob… Od onog najnižeg u mjesnom ogranku do onog najvišeg u samom vrhu stranačke hijerarhije. Međutim, ispada da našeg povjesničara, pravnika i komunikologa iz Cazina ništa ne sputava niti obavezuje kad su njegovi ciljevi u pitanju…
I samo to je razlog, što sam mu odlučio posvetiti deset kolumnističkih nastavaka. Upravo to što je diskretno a uporno zloupotrebljavao svoj politički, a i utjecaj direktora Političke akademije SDA da slabi i diskreditira svoje stranačke kolege. A posebno one koji bi mu mogli biti bilo kakva konkurencija.
Naš je politički MULTIPRAKTIK – lider iz Cazina, koristeći se spin – offovskim „reformskim“ principom kadrovskog odbacivanja („čišćenja“) u kampanji veoma odgovorno tražio od glasača da izađu na izbore i glasaju za listu na čijem je čelu. Za njega nosioca (čelo), te da se ne pate i ne spuštaju niže…
Sa tim ciljem je voditeljici naših predizbornih skupova sačinio scenarij programa u kome on u predstavljanju biografsko – kandidatskih referenci ima više prostora od svih drugih na njegovoj listi zajedno… Iz ljudske „zavisti i ljubomore“ zbog njegovih samopromoviranih (dvjestotinjak) inicijativa u Parlamentu BiH, ja sam insistirao da se u mojoj biografiji pročita da sam u Skupštini USK-a imao čak 400 raznih inicijativa. Što naravno nije istina… Ali je istina da je afirmativna biografska estradizacija itekako u kampanji korisna… Pogotovo kada je popraćena plakatima kojih je naš Šepić imao oko 10 000 puta više od mene…
Istina je da je najviše inicijativa, amandmana, prijedloga izmjena i dopuna zakona, zaključaka i uopće pozitivnih proceduralno – inovativnih skupštinskih ideja imao moj kolega Husein Rošić. Po tome je nesumnjivo bio i jedan od najboljih zastupnika u prošlom mandatu Skupštine kantona. Biračko tijelo i članstvo SDA je priželjkivalo da na listama ima za izbor najbolje. Međutim, „najgori“ ne podnose najbolje i samo je to problem kadrovske politike SDA – Cazina i Senada Šepića, koji je spriječio Rošićevo pojavljivanje na izbornim listama…
Mene je naš Senad u svojoj outsourcing (eliminacijskoj) kampanji prvo nisko situirao na listi, pa mi reducirao glasove kod brojanja i na kraju od moga načelnika Avdagića decidno tražio da se do kraja bespoštedno eliminiram sa svih stranačkih pozicija. A ja sam zapravo rijetki strankaš medijski „visokorangirani“ dežurni (SDA) „negativac“, koji nije član ni jednog organa SDA. Niti općinskog Izvršnog odbora, kažu ni kantonalnog, ni blizu kojeg najvišeg stranačkog organa. Nikada to nisam ni tražio…
Najviši pozicionirani „organ“ (Senad) protiv mene tzv. „organa“, koji to zapravo nije… Kako mu je to samo na pamet pasti moglo?? Udariti i na konkurenciju koja mu to zapravo nije…
Zbog toga ću kao strankaš koji drži do svoga, ali i ugleda svojih stranačkih kolega i prijatelja, od budućeg predsjednika SDA, u ime i moje skromne podrške obavezno tražiti da se rigorozno propiše oblik (način) ponašanja javno – nediscipliniranih članova. I to onih koji nepozvani i nekompetentni blamiraju sebe a bogami i sve nas (SDA) zajedno. Često i na način da se umiješaju u naučne discipline o kojima pojma nemaju…
Naš je Senad upravo veliku grešku napravio kad je u svojoj recentnoj publicističko – medijsko – internetskoj i tračmobilnoj – biper produkciji odlučio i mene nedužna tretirati… Ko god je sa gardom moralne nevjerodostojnosti i licemjerstva, a sa ciljem zadovoljavanja neiživljenih anahronih kompleksa napao i moju malenkost – dužan mu ostao nisam…
Hametice sam takve javno i beskompromisno razobličavao i pokušavao uvući u otvorenu javnu raspravu (prepisku)… Najčešće se ne usuđuju upustiti u takav polemički front. Osim pitanja elementarnog intelekta, dva su razloga koja ih u tome sputavaju.
Prvi je problem vjerodostojnosti jer bi svaka otvorena rasprava donijela čitaocima činjenice istine. Ja taj problem nemam, upravo suprotno, ohrabren sam istinom kao temeljnim idealom moga pisanja s kojim sam uvijek na pravom putu.
Drugi, možda i bitniji razlog je pitanje struke i znanja. Jedno je stjecati najviša naučna znanja iz područja jezika, javnog komuniciranja i uopće društvenih naučnih disciplina na redovnom studiju uglednih akademskih institucija, a drugo onih znanja po kojekakvim seminarima i vikend – „akademijama“.
Malo znam, a i to što skromno poznajem sam učio u osam redovnih semestara i još nekoliko dodatnih redovnih godina studija, a ne osam ili dvadeset i osam vikend – edukativnih sesija…
Konrad – Kumrovečka akademija (škola) za „upaljenu“ mladež obiluje pregrštom milozvučnih integrativnih eurologizama. A mladi se predano „pale“ na integracijama od nemila do netraga… Istina, eurointegrativni diskurs može biti koristan ako se ne zloupotrebljava…
Zloupotreba ovog „integrativnog“ diskursa desila se i kroz Senadov kratki citatni – odgovor na moju drugu kolumnu…
Odgovor koji mi je Senad odlučno uputio citirajući Eleanoru Roosevelt suprugu velikog američkog patriote i antifašiste Franklina Delana Roosevelta, klasična je retorička uvreda. Pretpostavljam da je u afektu nastala, pa je kao takvu pomalo i razumijem…
Nema veće mudrosti od podnošenja tuđih uvreda. Ne reagirati na njih, suzdržati se, pokazati strpljivost najveća je ljudska vrlina svakog razumnog čovjeka. Već sam pisao o gorčini strpljivosti koja zahtijeva miroljubivost, blagost, samosvladavanje, na kraju i iskrene osjećaje pa i ljubav.
Biti strpljiv znači odlučno podnositi tegobu, laži, patnju, prijetnju, neuspjeh… Lakih, jednostavnih i jeftinih uspjeha u životu nema… To sam i sam najbolje osjetio… Strpljen – spašen narodna je svevremenska pouka…
Čovjek je, moj Senade, historijsko biće a sve što se oko njega dešava je proces i za sve treba vrijeme i strpljenje… Mnogi nemaju živaca čekati ishode, rasplete, nestrpljivi su, sve bi u trenu, odmah… Trebamo se osloboditi iluzija kako nešto mora biti jer mi smo tako zamislili u svojim samoljubivim projekcijama i iluzijama…
Ugledni je jedan pisac zapisao kako su: „Čovjeku njegove iluzije priječe od njegovih najbližih zbog toga snažnije plače za njima kad ih izgubi…“. Bio ili ne bio državni ministar, dragi naš Senade, nije vrijedno gubiti živce zbog toga. Nije vrijedno „uvreda“ niti naručenih internetskih panjkanja stranačkih kolega… Pogotovo onih koji poput mene šire ljubav…
A ja te moj Senade najmanje trebam podučavati da je strpljivost povjerenje u Dobro. A Dobro je moj Senade, garancija da postoji i Visoki Predstavnik – Stvoritelj koji svim upravlja i koji sve ravna… I ministarstvima…
Kada bih se Senade ovdje htio poslužiti Aristotelovskim načelom ETOSA (karaktera govornika), pa odgovoriti tonom tvojeg karakternog odgovora, a cijeneći težinu tvoje državničke citatologije, mogao bih i ja ovdje citirati američkog predsjednik Abrahama Lincolna: „Bolje je šutjeti i biti smatran budalom nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju“…
A neću, jer mudar je onaj čovjek koji uči od drugih ljudi. Bez obzira jesu li „veliki“ ili „sitni“ umovi… Mislim da ti nisi ispravno razumio Prvu damu Amerike od 1933 – 1945 Eleonoru koja je kao Predsjednica Odbora OUN-a za ljudska prava uspjela afirmirati najvažniji civilizacijski dokument. Upravo je ona u decembru 1948 nametnula Generalnoj skupštini UN-a usvajanje „Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima“… I sad bi takva obrazovana i umna dama diferencirala ljude na veleumne i sitnoumne… Ona je Senade slično Sokratu i „maskama manipulatora“ mislila na ljude koji Aristotelovskim načelom LOGOSA (sredstva manipulacije) upravo zloupotrebljavaju nedobronamjerne aspekte komunikacije.
Eleanora će Senade u povijesti čovječanstva ostati upisana kao najveća žena – humanista. A na kraj joj pameti bilo ne bi podcjenjivati „umno“ ljude. Upravo je Senade Veličanstvena Eleanora zapisala najviše poučnih misli o vrijeđanju i (ne vrijeđanju ljudi). Titu je osobno kazala kako su: „Jugoslaveni najsličniji amerikancima”, bez obzira što ih ni on sam nije nešto ekstra cijenio…“
Dobronamjerno bih ti Senade preporučio obazrivost i odmjerenost u odgovorima… Ugledni egipatski nobelovac, književnik i kolumnista Naguib Mahfouz, autor u svijetu poznate „Kairske trilogije“ je zapisao pouku da se: „Ljudska pamet može izračunati njegovim odgovorima“… I on je, poput mene nešto „sitnijeg uma“ dobivao odgovore na svoje kolumne pa je tek tada (analizom odgovora) zaključivao o ljudima…
Na kraju, Senade dozvoli mi da budem iskren. Ja sad imam zastupničkih obaveza i ne mogu ni ja više gajretiti u ovim besplatnim edukacijama. Što i ja ne bih gdje otputovao i kakav nalog ili gažu iz programa „integracija“ naplatio… Kad već trošim vrijeme „malo – umniji“, kako ti poruči svojim odgovorom…
Sramežljivo sebe tituliram „komunikologom“ a od redovnog studija do danas sam objavio hiljade autorskih stranica i stručnih opservacija o jeziku ili društveno – jezičnih analiza. Upravo sam na vrhuncu „punoljetnosti“ studija filologije doslovno zaronio u predmetnu literaturu koja me usmjerila da počnem tretirati jednoumne društvene tvorevine kakav je tada bio komunizam u svojoj izvornoj i manifestiranoj ideji.
Komunikologija je veoma odgovorna društvena djelatnost, ali i mlada nauka koja za predmet ima fenomen komunikacije i koja zahtjeva određeni nivo formalnog obrazovanja, iskustva i znanja… „Znati da ne znaš ništa najveća je mudrost“, zapisao je mudri Sokrat.
Mudra je i moja nane Saida, a već sam o tome Senade dragi pisao. Uporno nam je ponavljala: „Djeco učite – u knjigama je najveće bogatstvo…“ I ja stalno istražujem – listam – čitam i tražim to „bogatstvo“… Nane je moja rahm. Saida bila visoka, možda i od tebe Senade viša. Sjećam se njene dženaze, „dječje ruke“ na drvenom tabutu i njenih zamotanih u bjelini platna nogu koje su njenom neobičnom visinom prelazile gabarite tabuta… Osim, njene izrazite visine, jednostavno ni danas ne mogu sumnjati u veličinu njenih riječi o „bogatstvu u knjigama…“ Naivni su oni koji to bogatstvo traže u budžetima, u ministarstvima, u nalozima, u gažama, u materijalnom…
To što sam ja Senade 2003 u imovinski karton upisao imovinu od 30 000 KM, istu kao i prošle 2014, ne znači da sam siromašan… U veličinu riječi moje nane Saide, ja jednostavno neću da sumnjam. Tražim, čitam, istražujem, samoeduciram se, a bome i druge, povremeno i besplatno poučavam…
Upravo se Senade zbog toga i danas često upustim u besplatnu edukaciju svih onih koji komunikološki a bome i politološki zloupotrebljavaju jedini materijalizirani dar ljudima od Svevišnjeg. Taj dar se zove jezik (riječ)… Jezik, nažalost i kao sredstvo manipulacije ljudima…
Kada god analiziram, bilo čiju javnu riječ, verbalne gluposti i lupetanja, isključivo se referiram na stavove eksplicite iznesene u nekim pisanim ili elektronskim medijskim diskursima. Nikada se ne bavim bilo čijim privatnostima…
Jezik i riječ je bila sredstvo preko kojeg sam do kraja razobličio i: prvaka rentanja društvenih slabosti, prvaka medijske degeneracije društva, prvaka negativističke eksploatacije jezika, prvaka javne i verbalne grandilokvencije, prvaka lažne socijalne retorike, prvaka lažne vjerske deklamatorike, prvaka rugalačkih kvalifikativa, prvaka lingvističke ksenofobije na radilištu jezika…
Taj se prvak zove Fahrudin Radončić (Dnevni avaz)… To već svi znaju…
Ovdje je pisanje o našem Senadu privremeno prekinuto… Zbog vanrednih okolnosti oko ugledne zagrebačko – sanske spisateljice Nives Celzijus, a bome i našeg pravosuđa koje nesumnjivo radi – sa identičnim rezultatima kad ništa radilo nije…
Nastavlja se…
