Živimo u vremenu u kome niko ne želi razgovarati o istini… Izbjegava se uopće razgovor – dijalog otvoren i iskren… Ne želi se slušati drugoga niti se želi preispitati sebe… Ne odmjeravaju se riječi… Mi smo zaboravili kako se razgovara, kako se sluša i uvažava drugog i drugačijeg… Svaki razgovor podrazumjeva refleksiju sagledavanja i razumijevanje sugovornika, kao i samoga sebe… Umjesto razgovora, teške riječi i uvrede su na društvenoj sceni… Umjesto da se rješavaju, problemi se umnožavaju…
Uvijek sam svojom mirnoćom i spremnošću na otvoreni dijalog znao nadvladati svoje oponente. Osobne uvrede, psovke, otvorenu mržnju sam znao otrpiti nadmoćnim smiješkom. Samo zbog činjenice uvjerenosti u ispravnost svojih stavova. Međutim, svaka ozbiljna krajnje dobronamjerna rasprava biva ugušena lažima i uvredama. Bez obzira kakve jesu, ne odgovarati im, ne suprotstaviti se čini vas saučesnicima takvima… Zbog toga im evo odgovaram. Ali imenom i prezimenom ne krijući se iza lažnih profila, novinarskih „strvoždera“ kakav je naš Midhat Dedić u Sanskom Mostu ili „Mumin“ (ef. Topčagić) u Cazinu…
„Istina“ koju oni tobože promoviraju svjedoči njihovu novinarsku neprofesionalnost, a bogami i narudžbu političkih „novinara“ (lažnih) u pozadini… Uvijek ću biti protiv diktata istomišljeništva, ali ću se još snažnije boriti protiv medijskih lešinara i jeftino plaćenih blasfemičnih propagonista kakvi su gore pomenuti.
Volim pisati i inače, volim pisati za vlastitu dušu, bez ikakvih narudžbi, bez nametanja stava bilo kome, bez ikakve mržnje i revanšizma… Shvatio sam i po čitanosti mojih blogova da ludistički pristup ozbiljnim temama, pristup sa dozom ironije, satire svima nama svakodnevnih (poznatih) aktualnih tema i poznatih likova itekako je prihvatljiv i čitan.
U ukupnom svome javnom djelovanju, pa i pisanju nastupam i pišem iz uvjerenja da je sve to što radim društveno korisno, korisno za demokraciju, a ne iz bilo kakve osobne koristi, niti je imam od pisanja. Konačno, i novac koji google plaća za moje objave i posjete im (klikanje) naplaćuju moji mladi novinari – urednici koji mi pomažu… A nije malo, samo u 9 dana maja, prije gašenja moga bloga kliknulo je preko 2 miliona. Ne hvalim se, konačno mi je od velike pomoći bio bundevasti sex – simbol iz Stijene – Masirača i naravno naših Amidžića Fadila…
Pisati slobodno, neopterećen bilo kakvim osjećajem straha, pritisaka od bilo kakvih autoriteta moći, himna je slobodi i demokraciji…Za koju se od srca zalažem… Pa i kad je protiv mene usmjerena… Ali je, što jest – jest previše. Ja evo ne pišem od 09.05.2018. godine, a protiv mene su samo u tom periodu objavili na stotine tekstova i postova u kojima se blati moja ličnost do neviđenog komunikacijskog šovinizma. Najčešće „ustaša“, nekad „autonomaš“, „četnik“, „kriminalac“ svih vrsta i profila, i ne znam što više. I džaba im, uzalud, ja stalno jači, a oni slabiji…
Zbog činjenice da su u blato bacili kodekse novinarstva i bilo kakva pravila javne komunikacije, odlučio sam ih tužiti. Protiv Dedića (normala.ba) je već podnešena. I protiv cazin.net-a danas. Do kraja sedmice ću i protiv Nijaza Kadirića (sanainfo.ba). Protiv nevjerovatne količine laži i inkriminacija na moj račun, samo mi je to dokumentirano preostalo…
Gomilu uvreda, prozivki, postova, prijetnji nisam više kadar ni pratiti. Uglavnom mi sve to prepričavaju…Takvi uglavnom svoju ideološku (političku) opredjeljenost mjere količinom mržnje, isključivosti i prostakluka koje ispoljavaju na internetu. Protiv nas iz SDA…
Sjećam se kad je 2014. pravno – nedotupavni akademik Edo Šarčević sa svoga profila pozvao maloljetne dječake da napadaju na moju, i kuću Amira Kurbegovića 2014. godine.
Nije ga bilo neki dan na sudu kad su ista ta djeca (sada punoljetni) osuđena zatvorskom kaznom. A svoju djecu je sklonio u sigurnost Zapada. Zapravo, ovdje želim kazati da uvrede, laži i prijetnje sa interneta i virtualnog svijeta ne podcijenjujem. Tanka je nit koja ih dijeli od stvarnosti…
Umjesto da se iskoristi pristupačan javni prostor na internetu za slobodne i otvorene kritičke javne rasprave o svim problemima, neki zapravo na internetu formiraju sve gušći medijski mrak, prepun mržnje i neprijateljstva. Ja u njemu sudjelovati neću… Ja protiv njih lagati neću, dovoljno je i istina o njima teška…
P.S. Poštovani čitaoci, iako sam najavio knjigu, iako je ona već uvezana u ogledni primjerak spremna za objavu, ipak sam odustao od njene objave. Jednostavno, da se ne shvati njena objava i promocija mojom individualnom kampanjom, kampanjom kojom sebi povećavam šanse u odnosu na moje kolege iz SDA. A knjiga nosi naslov – „Igre prijestolja“ – u Krajini…
Prije, u bivšem sistemu i bivšoj državi, imali ste u svakoj republici bivše države jedan dnevni list, strogo režimski. U Srbiji Borba, u Hrvatskoj Vijesnik, u Sarajevu Oslobođenje, u Sloveniji Delo. Štampao se i glasnik komunističke partije KOMUNIST. Imali ste i dva TV – kanala. To je bio medijsko – informativni potencijal koji je građanima bio na raspolaganju.
Danas smo izloženi medijsko – informativnoj poplavi vijesti, informacija, komentara. Čak bih se usudio reći da je riječ o informativnom cunamiju. Jedan sam dan zabilježio samo protiv sebe devet različitih objava. Ničim izazvan i sam sam se prepustio tom cunamiju, a koga će pomesti – vidjećemo…
U svakom slučaju, dobronamjerno preporučujem čitaocima da se kane mojih kolumni, a naredna je već slijedeći četvrtak…
