Javni život u demokraciji ne smije počivati na ograničavanju i zabranama u zajedničkom društvenom prostoru, svi zajedno moramo omogućiti nesmetanu slobodu prisustva u javnosti. Oni koji ne pristaju na javnost bez ograničenja, oni su zapravo nesposobni za stvaranje demokratskih politika i kao takvi su opasni za javni život.
Nebrojeno su puta to i dokazali u periodičnim naletima intelektualne, stručne, moralne i svake druge nezrelosti. A što za posljedicu ima progon, prijave, lišavanje slobode i prava na javno mišljenje (osim onog pozitivnog o njima).
To je jedina i prava istina o mojim montiranim pravosudno – policijskim predmetima. Oni su zapravo htjeli zarobiti moju slobodu u javnom prostoru, porobiti slobodnu riječ progonom mojih blogova i mene samoga.
Već sam u prošlom uvodnom blogu o pisanju zapisao da su protiv mene i moga bloga ukupno podnijeli 132 različite prijave.
Prijavljivali su me najviše (45) pravosudnim organima (sudovi i tužilaštva). Od onih lokalnih općinskih sudova i tužilaštava, preko kantonalnih sudova i tužilaštava do najviše pravosudne instance – Suda i Tužilaštva u BiH.
Pa su me prijavljivali nadležnim policijskim upravama i MUP-u USK-a, ukupno 38 puta. Državnoj agenciji za zaštitu ličnih/osobnih podataka su me ukupno prijavljivali 12 puta. Pa su moj blog i moje pisanje prijavljivali kancelariji OHR-a, OSCE-a, RAK-u, Centrali SDA u Sarajevu, SIPA-i, prijavljivali su me Vijeću za štampu, Udruženju novinara BiH, Parlamentu F BiH (Etičkoj komisiji), prijavljivali su me i u diplomatska predstavništva (ambasade) u BiH…
Paradoksalno je da bi mi bilo lakše pobrojati gdje me nisu prijavili!?
E sad zamislite okolnost, na sve to odgovarati, ići i po nekoliko puta pred različitim operativnim istražiteljskim timovima davati izjave, obilaziti različita sudska ročišta i parnice, pred visoke autoritete pobrojanih organa i institucija, davati izjave pred tužilačkim organima, objašnjavati, braniti se i sve to uglavnom zbog pisanja blogova i javne riječi.
Moram istaknuti da su me moji najbliži u porodici i moji prijatelji često znali pitati – „Kako ti to sve izdržiš?“, „Kako to uopće sve možeš podnositi i pratiti?“, „Kako sa tlakom i uopće zdravstveno – normalan to sve podnijeti možeš?“
A ja njima svima odgovor i kontra pitanje najčešće postavim:
- Kad je meni ovako, kako je tek njima koji sve ovo rade, koji me prijavljuju, a u konačnici bez ikakvog ozbiljnog efekta? Meni je zapravo njih žao…
Osim efekta prava na odgovor i obranu od tiranije, od tiranije onih koji bi me htjeli ućutkati pred nesigurnošću i strahom od raskrinkavanja, imamo li mi uopće prava ustuknuti i ćutati pred onima koji su od naše države umjesto utočišta slobode, napravili utočište tamnice?
Tamnice u kojoj su recimo završavali građani Bihaća i Cazina. Tamnice u kojoj su maltretirali rahm. Ziru i njegovog prijatelja Jusufa Tutića, ili ćutati na tamnicu u kojima smo ni krivi ni dužni tamničili, ja i moji suradnici (Mirela i Fazir) u Sarajevu?
I ko smo mi da im omogućimo komfor naše šutnje, šutnje na njihov benli – zulum?
Dozvolite mi, poštovani čitaoci i dragi prijatelji da ovaj nevjerovatno životan horor – ciklus o zulumu i tamničenju započnem sa mojim, nekad prijateljem i čovjekom kome sam osobno pomogao da postane to što jeste – komesarom Mujom (od Pokoja) Koričićem.
Konačno, on me je i najviše prijavljivao, a ni jedan komesar do sada nije policiju u tolikoj mjeri koristio kao istražno – represivni organ nad slobodnomislećim Krajišnicima koliko je to činio i čini komesar Mujo Koričić…
Ovaj je policijski NES – „demokrata“ protiv moga pisanja pokrenuo najviše istražnih i pravosudnih predmeta. Ubjedljivo najviše – on sam sa policijskim aparatom oko 50 %??
Pisao sam vam o tome kako sam u drugoj polovini 2019. preko 70 puta pozivan da dajem nekakve izjave i izjašnjavam se kao svjedok ili osumnjičeni u predmetima za: „ubistva“, „ugrožavanje sigurnosti“, „postavljanje bombi“, ne znam više šta ne!?
A možda je ipak najbolje svu apsurdnost progona moga pisanje i mojih blogova objasniti na predmetu vođenom na najvišoj pravosudnoj državnoj instanci – SUDU BiH. Upravo je komesar Mujo Koričić sa policijskim aparatom, po usmenoj naredbi Rifeta Hozanovića u ovom predmetu imao presudnu ulogu.
Naime, nakon što smo neosnovano 16.09.2020. izborne godine lišeni slobode: ja, Mirela Husić i Fazir Vukalić, i nakon što smo pušteni (uz najstrože mjere) da se branimo sa slobode, oni koji su montirali ovaj predmet bili su nezadovoljni. Prvenstveno nezadovoljni što smo mi na slobodi i što smo pod kakvim – takvim mjerama u mogućnosti pomoći stranci SDA u izbornoj kampanji koja je slijedila.
Montažeri su očito bili nezadovoljni da mi nismo na prvom ročištu nakon privođenja u Državni sud kažnjeni mjerom dvomjesečnog pritvora, koje je predložilo Državno tužilaštvo.
Pod dojmom nezadovoljstva naše kakve – takve mjerama ograničavajuće „slobode“, uz podršku Milana Tegeltije, krajiško – velikosrpski montažeri pokreću protiv mene novi predmet na Sudu BiH, predmet zbog kršenja mjera zabrane izrečenih od istog Suda.
I zamislite sav se taj predmet zapravo vodi protiv moga bloga i portala inmedia.ba.
Dakle, Sud BiH je 02.10.2020. g. zaprimio akte MUP-a USK-a (Uprave policije) i Policijske stranice Sanski Most potpisan od strane komandira Almira Alihodžića (sina moga prijatelja Mehe Alihodžića). A Almir zapravo prijavljuje mene i moga sina Mirzu.
Almir koji bi vjerovatno, da mu mene bilo nije i rodice dosadne a uporne Hamide (moj brico), danas radio na nekoj baušteli u nekoj državi EU ili bi vjerovatno još kod kuće sjedio…
Al’ dobro, nije ovdje samo problem što nas Almo prijavljuje nego je ovdje problem što Mehin Almir na mene i moga sina laže. I zamislite apsurda, tu laž utvrdi i SUD BiH, a Almo i njegov babo Meho ne nađu za shodno barem se doći izvinuti, opravdati to nemoralno djelo.
Nego babo Almirov Meho, kad ga ja susrećem nekoliko dana nakon propale pravosudne zavjere protiv mene i moga sina, odlučno mi tvrdi kako je Almo to „morao“ uraditi jer su to od njega, kako Meho kaže „tražili ovi iz Bihaća i Cazina“…
Pa me onda (ne)normala.ba i zamjenik komesara za dolinu Sane, neformalni šef komandiru Almi Mido Dedić prozove između ostalog i što sam ja uopće imao hrabrosti bilo koga pitati oko ove montaže i ujdurme protiv mene i sina? A kad se Midi Almo ne javi, onda Mido logično Almu prijavi Muji, pa se onda Almo javi šefu Midi…
Zbog uvjerljivosti i autentičnosti onoga što vam pišem ispod ću vam objaviti akt koji je komandir PS Sanski Most, inspektor Alihodžić Almir – Almo, sin Mehe, zaposlen preko veze (Hamide, udane Alihodžić), potpisao protiv mene i moga sina Mirze. U tom su aktu navedena dva lažna navoda.
A neću vam objaviti akt MUP-a (Uprave policije), zbog činjenice da me je Federalno tužilaštvo obavijestilo (22.11.2021. g.) da su pokrenuli krivični predmet zloupotreba u kojoj su zajednički učestvovali komesar Mujo Koričić i komandir PS Sanski Most Almir Alihodžić – Almo.
A riječ je o krivičnom djelu zloupotrebe položaja i ovlašćenja iz čl. 383, stav 1. KZ F BiH.
U istoj obavijesti stoji da se protiv komesara Muje ukupno vodi 18 predmeta. Plus tri u kojima sam ja i svjedok.
Iz svega gore proizilazi da će za ovaj na laži temeljeni predmet, za koji je i na Državnom sudu utvrđeno da je grubo montiran ipak neko odgovarati.
O tom po tom, vratimo se mi suđenju mome blogu i portalu inmedia.ba.
Nakon što je u procesu uvida u dokaze Sud zaključio da se radi čak i o različitim (kontradiktornim) navodima činjenica u prijavi protiv mene i portala inmedia.ba, koju su sastavili MUP i Policijska uprava u Sanskom Mostu, sutkinja za prethodni postupak g. Tatjana Kosović je donijela jedino i moguću Odluku Suda. Čije vam dijelove ispod objavljujem.
Zaključak
Jasno je iz pravosnažne presude Suda da moj blog, kome se sudilo, pod naslovom „Mujo – vijećnik, Babo – Savjetnik“, nema nikakve veze sa kršenjem mjera i tobožnjim pritiskom na zaštićene svjedoke M.Z. i A.T.
Ja sam u konačnici tada otvoreno pisao o dvojici lidera sanske koalicije „Vrijeme je“ koja je imala ambicija zauzeti načelničku poziciju i SDA svesti ispod 10 mandata. A nisu uspjeli ni jedno ni drugo. U međuvremenu su se dva nerazdvojna prijatelja (Šero i Nijaz) razišli, nakon što je Nijaz obukao peti stranački dres i nakon što Šero nije imao više snage pratiti tolika politička presvlačenja.
U konačnici, Sud je zaključio pravedno i jedino i moguće da je ovaj predmet, koji je po Hozanovoj usmenoj naredbi iskreirao Mujo Koričić protiv moga bloga bio „neosnovan, površan i paušalan“.
I konačno, ono što je najvažnije u ovom predmetu protiv mene i portala inmedia.ba, je to da je Sud BiH zaključio i slijedeće, parafraziram:
„Kolumne Asima Kambera po pitanju raznih društvenih tema, objavljene na njegovom blogu predstavljaju lične stavove osumnjičenog, te im se kao takvima ne može suditi jer ne spadaju u kategoriju vijesti i informacija koje se inače objavljuju na portalima u cilju informisanja javnosti.“
Na Odluku SUDA BiH i Sudije za prethodni postupak gđe. Tatjane Kosović, Tužilaštvo BiH je uložilo pravovremeno (19.10.2020. g.) žalbu Apelacionom vijeću Suda BiH. Ova je žalba u cjelosti odbijena a prvostepena presuda potvrđena.
Poštovani čitaoci, ova presuda na najvišoj pravosudnoj državnoj instanci je bila svojevrsna prekretnica u ovom montiranom predmetu. U Sudu BiH postaju sve više svjesni da namjera ovog predmeta protiv mene, Mirele i Fazira nije bila prevenirati eventualne zloupotrebe u nadolazećem izbornom procesu, nego oslabiti poziciju SDA za lokalne izbore, a meni oduzeti pravo da pišem i javno djelujem. A desilo se suprotno.
Posebno mi je zadovoljstvo bilo slušati presretnute razgovore i iščitavati SMS poruke aktera – montažera u pozadini (Mujo, Hozan, Mido, Zekotić, Nijaz i dr.) Prevladavao je strah…
Zahvaljujem se Sudu BiH na objektivnom utvrđivanju činjenica i zaštite prava na slobodno iznošenje mišljenja i ličnih stavova, što nam garantira Ustav BiH.
A to koliko se poštuje ova ustavna odredba o zaštiti slobode na vlastito mišljenje i u kolikoj se mjeri krši na lokalnim i kantonalnim sudovima na USK-a, čitajte u narednom nastavku pod radnim naslovom „Mujo ide dalje“ – Hozan zadovoljan!
Nastavlja se…
